Rori Stjuart u novom broju Foreign Affairs: Posljednji dani američkog intervencionizma

Rori Stjuart u novom broju Foreign Affairs: Posljednji dani američkog intervencionizma

U posljednjem izdanju američkog časopisa Foreign Affairs bivši britanski državni sekretar za međunarodni razvoj Rori Stjuart u tekstu pod naslovom “Posljednji dani intervencije” iznosi tezu da se američki neuspjeh u Avganistanu može svrstati među najnadrealnije i najuznemirujuće epizode u modernoj spoljnoj politici.

Ističe da je u osnovi svega bila opsesija univerzalnim planovima i obimnim resursima. Ipak, kako navodi, ovaj neuspjeh da se odredi umjeren pristup između prekomjernog ulaganja i potpunog zanemarivanja, govori manje o tome šta je bilo moguće u Avganistanu nego o fantazijama onih koji su tamo intervenisali. A era američkih intervencija je, kako ističe, počela 1995. godine u Bosni i Hercegovini.

Tokom ovog perioda, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici razvili su viziju o sebi kao nekome ko rukovodi preokretom. Imali su strategiju i resurse da poprave stvari, pokupe svoje bonuse i izađu što je prije moguće.

Da su ti isti američki i evropski zvaničnici nastojali da poboljšaju živote ljudi u siromašnim krajevima Sjedinjenih Država, možda bi bili skeptičniji prema univerzalnim nacrtima društvene transformacije, posvetili bi više pažnje istoriji i traumi lokalnih zajednica, i bili skromniji u pogledu sopstvenog statusa. Možda su shvatili da je nesređenost neizbježna, neuspjeh moguć, a strpljenje neophodno. Možda su čak i shvatili zašto je poniznost bolja od posljedica koje su izazvali i zašto je slušanje bolje od držanja predavanja.

Ipak, na Balkanu, ali i u Avganistanu i Iraku, mjestima daleko traumatiziranijim, siromašnijim i oštećenijim nego bilo koje mjesto u Americi, američki i evropski zvaničnici insistirali su na tome da bi mogla postojati formula za uspjeh, jasno definisana misija i izlazna strategija. Za svaki neuspjeh, smatrali su da se može okriviti samo nedostatak međunarodnog planiranja ili resursa. Stjuart ističe da su ove ideje bile štetne u BiH i na Kosovu.

Opsjednutost univerzalnim planovima koji su doveli do neuspjeha u Avganistanu i Iraku djelimično je, kako navodi, proistekla iz nerazumijevanja ranijeg uspjeha. Prvi čin u periodu dvadesetogodišnje intervencije, operacija NATO-a u BiH, bila je u velikoj mjeri djelotvorna. Ne samo da je okončala rat i očuvala mir decenijama, već je postigla stvari koje su se ranije činile nemogućim: zaštitu civila, demobilizaciju radikalnih militantnih snaga, bezbjedan povratak izbjeglica u etnički očišćena područja i zatvaranje ratnih zločinaca. Danas je Bosna i Hercegovina i dalje krhka, etnički podijeljena i korumpirana — ali ipak mirna.

Ovaj uspjeh, koji je proizašao iz velikog, ali veoma suzdržanog međunarodnog prisustva, pogrešno je protumačen kao argument za smjele međunarodne intervencije zasnovane na univerzalnim šablonima za izgradnju države i podržane ogromnim resursima. Pedi Ešdaun, bivši visoki međunarodni predstavnik u Bosni i Hercegovini, ustvrdio je da je BiH pokazala sedam „stubova uspostavljanja mira“ koji se „manje ili više univerzalno primjenjuju“ i dala plan za stvaranje svega, od sigurnosti do vodosnabdijevanja, zatvora i efikasne tržišne ekonomije. Po njegovom mišljenju, za postizanje ovih ciljeva bila je potrebna međunarodna administracija sa apsolutnom izvršnom moći. Bilo je potrebno izbjegavati lokalne odluke ili konsultacije. Intervenciona ovlašćenja bi, kako je rekao, „trebalo da se uspostave od samog početka“, formirajući vladavinu prava što je brže moguće i odlučnije, „čak i ako to morate da uradite prilično brutalno“.

Pogrešne lekcije iz BiH

Intervencionisti su vjerovali da bi međunarodna zajednica mogla uspjeti u izgradnji nacije bilo gdje u svijetu, pod uslovom da ima pravi plan i dovoljno resursa. Ovaj stav je odražavao tragično pogrešno tumačenje iskustva iz BiH, u kojoj je intervencija bila mnogo opreznija i ograničenija. Broj međunarodnih trupa je u BiH bio veći nego u ranim danima rata u Avganistanu, ali su stranci u BiH bili ozbiljno ograničeni u onome što su mogli da urade. Međutim, Ešdaunova vizija svemoćnog graditelja međunarodne države, koji nadvladava lokalne glasove i sprovodi savršeni plan, bila je ono što je želio, a ne ono što je zatekao.

Opterećeni iskustvom iz Vijetnama i neuspjelom intervencijom u Somaliji, visoki američki i evropski zvaničnici nisu htjeli da budu uvučeni u dugu istoriju etničkih sukoba na Balkanu i zato su sukobu pristupili sa ogromnim oprezom. Kada su Sjedinjene Države započele vojnu intervenciju, bile su fokusirane na vazdušne operacije bombardovanja artiljerijskih položaja Vojske Republike Srpske oko Sarajeva. Kada su međunarodne trupe bile raspoređene nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, većinu vremena su provodile u svojim bazama.

Kancelarija visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu nije imala mnogo ovlaštenja i nije mogla da naredi vojnim ili policijskim službenicima da sprovode njene odluke. Dejtonskim sporazumom Republici Srpskoj je predato je 49% teritorije BiH i učvršćena je njena vlast u oblastima koje su bile etnički očišćene. Oprezno međunarodno prisustvo takođe je u početku ostavilo hrvatske i srpske paravojne formacije, specijalne policijske snage i obavještajne službe u BiH i nije ih razoružalo. Umjesto da svrgnu ratne vođe, kao što su to kasnije učinile američke i koalicione snage u južnom Avganistanu, od visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu se tražilo da sarađuje sa ratnim zločincima. Partiji lidera Srba u BiH Radovana Karadžića, koji je odgovoran za masakr u Srebrenici, dozvoljeno je da učestvuje i da pobijedi na prvim poslijeratnim izborima, 1996. godine.

BiH je na kraju transformisana ne od strane međunarodnih snaga, već haotičnim i često neočekivanim lokalnim rješenjima koja je podržavala međunarodna diplomatija. Prvi iskorak je uslijedio kada se predsjednica Srba u BiH Biljana Plavšić rastala od svog mentora, ratnog zločinca Radovana Karadžića, a zatim zatražila međunarodnu podršku. Plavšićeva je i sama bila ratni zločinac koja je bosanske Muslimane opisala kao “genetski deformisan materijal”. Ali međunarodne snage su sarađivale sa njom u nastojanju da razoružaju specijalne policijske snage, jedinice Srba u BiH koje su djelovale kao de facto milicije. Kasnije su smrt hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i svrgavanje srpskog predsednika Slobodana Miloševića u značajnoj mjeri oslabili njihove zastupnike u BiH. Nijedan od ovih događaja nije bio dio planirane strategije međunarodne zajednice, ali su oba pomogla onome što je u početku bio mali i očigledno krezubi tribunal za ratne zločine u Hagu, da proširi svoje operacije, što je na kraju dovelo do hapšenja i krivičnog gonjenja ne samo Karadžića već i same Plavšićeve. Oprezni kompromisi na kraju su doveli ne do pomirenja, već do pravde, ističe Stjuart.

Za saniranje posljedica etničkog čišćenja u BiH takođe se veoma malo dugovalo međunarodnim planovima. Uprkos opredjeljenju Dejtonskog sporazuma za povratak izbjeglica, mnogi međunarodni stručnjaci smatrali su da je bezobzirno pustti izbjeglice da se vrate u sela koja su do temelja spaljena i okupirana od strane neprijateljskih milicija. Ipak, male grupe Bošnjaka pokušale su se vratiti svojim kućama. Neki su odmah izbačeni od strane naoružanih grupa, ali drugi su se zadržali i ubjeđivali međunarodne trupe da ih prate i štite. Ove male inicijative predvođene domaćim naporima, improvizovane, postepene i bez slijeđenja međunarodnog plana, otvorile su vrata za povratak više od milion izbjeglica.

U roku od jedne decenije od intervencije, više od 200.000 domova vraćeno je njihovim vlasnicima, preko 400.000 vojnika iz tri vojske je razoružano, a BiH je izgradila jedinstvenu vojsku od 15.000 vojnika. Svi glavni ratni zločinci su uhvaćeni i suđeni, a stopa ubistava u BiH pala je ispod one u Švedskoj. Sve ovo je postignuto po cijeni gotovo nula američkih i NATO života. I kao što je tvrdio Gerald Knaus, predsjedavajući Evropske inicijative za stabilnost, evropskog trusta mozgova specijalizovanog za Balkan, takvi uspjesi nisu bili posljedica snage međunarodnog prisustva već njegove komparativne slabosti. Relativno uzdržana intervencija primorala je lokalne političare da preuzmu vođstvo, zahtijevala je često neprijatne kompromise i natjerala strance da djeluju oprezno kako bi pojačali neočekivane i improvizovane lokalne inicijative.

Međutim, naredne intervencije nisu urodile plodom. Ono što je propalo bila je politička kultura Zapada i mašta zapadnih birokrata. Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima nedostajalo je strpljenja, realizma i umjerenosti potrebnih za pronalaženje srednjeg puta, ističe na kraju autor teksta.

Foto naslovna: AFP
Izvor: Foreign Affairs/gerila.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter