Milan Blagojević: Samoobmanjivanje

Milan Blagojević: Samoobmanjivanje

U psihologiji pojedinca, a i socijalnoj psihologiji, postoje stanja (prolazna, ali i trajna) ispunjena težnjom čovjeka ili njegovog kolektiviteta da određenu situaciju sagleda drugačije, tačnije rečeno ljepše od onoga što je u stvarnosti i da zatim živimo u ubjeđenju da je stvarnost ono što mi mislimo, a ne ono što zaista jeste.

Jedno od takvih stanja jeste ono koje se želi stvoriti u srpskoj javnosti nakon potpisivanja međunarodnog Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa Srbije i Kosova. Taj sporazum su 4. septembra 2020. godine u Vašingtonu potpisali Aleksandar Vučić u svojstvu predsjednika Republike Srbije i Avdulah Hoti kao premijer tzv. Kosova. Odmah po njegovom potpisivanju u srpskoj javnosti dominantno su uslijedile prave salve samoobmanjivanja, u vidu pohvala za taj sporazum poput one "da ćemo teško u budućnosti imati ovako dobar sporazum". Nažalost, i ovaj put stvarnost je sasvim drugačija i govori nam, samo kad bismo htjeli da je prihvatimo, o više razloga za nezadovoljstvo, a jednom od njih, onom najvažnijem, posvećen je ovaj tekst. Riječ je o činjenici da je to sporazum koji je potpisao predsjednik Republike Srbije kao šef države sa tzv. Kosovom, čime je i de iure priznao tzv. Kosovo kao državu. Od ove činjenice ne može nas odbraniti ni samoobmana u vidu tvrdnje da je gospodin Vučić potpisao jedan, a gospodin Hoti drugi, fizički odvojen tekst, to jest da ne postoji jedinstveni dokument na kojem bi se zajedno nalazili njihovi potpisi.

Ovo samozavaravanje ne pije vodu tamo gdje je pravno najvažnije, a to je međunarodno javno pravo, pred kojim uzmiče unutrašnje pravo država. Da bi se razumjela ta stvarnost podsjetiću na nešto što je još davne 1930. godine utvrđeno Konvencijom iz Montevidea (Konvencija o pravima i dužnostima država). Njom je određeno da "država kao ličnost međunarodnog prava mora posjedovati sljedeće kvalifikacije: a) stalno stanovništvo, b) utvrđenu teritoriju, c) vladu i d) kapacitet da uđe u odnose sa drugim državama". Za potpuno i pravilno sagledavanje problema, koji je predmet ovog teksta, naročito je važna kvalifikacija pod tačkom d). Nema kapaciteta da se uđe u pravni odnos sa drugim državama ako te druge države ne pristaju na to. S tim u vezi nije najbolnije kada sa tzv. Kosovom u pravni odnos uđu Sjedinjene Američke Države ili EU, koji su nas bombardovali, okupirali i protivpravnim nasiljem od države Srbije oteli taj dio njene teritorije, već je najbolnije kada u pravni odnos putem međunarodnog sporazuma od 4. septembra 2020. sa tzv. Kosovom uđe Republika Srbija, i to ni manje ni više do putem svog predsjednika. Istina, nije ovo prvi slučaj, jer je Republika Srbija 19. aprila 2013. godine sa tzv. Kosovom zaključila Briselski sporazum u kojem je (tačka 14) doslovno ugovoreno da "nijedna strana neće blokirati ili podsticati druge da blokiraju napredak druge strane na njenom putu ka EU". Time je Srbija još tada ne samo preuzela pravnu obavezu da ne blokira tzv. Kosovo na putu članstva u EU, gdje mogu biti samo države, već je potpisivanjem takve odredbe Briselskog sporazuma Srbija priznala tzv. Kosovu kapacitet da uđe sa njom u pravni odnos al pari i time mu još tada de iure priznala status države.

Te 2013. godine Srbija je to učinila putem svog premijera Ivice Dačića, koji je u tom svojstvu potpisao Briselski sporazum, pa i citiranu tačku 14. Ove 2020. godine Srbija nažalost ponovo priznaje tzv. Kosovo, s tim što je to ovaj put učinio Aleksandar Vučić. Naime, potpisavši sporazum u Vašingtonu gospodin Vučić je u svojstvu šefa države de iure priznao tzv. Kosovo kao državu, priznavši mu da ima i kapacitet da kao država uđe u pravni odnos sa Srbijom kao državom jer pokrajine ne potpisuju ovakve međunarodne sporazume sa državom čiji su sastavni dio.

Zašto to ističem? Činim to zbog sadržaja nedavnog vašingtonskog sporazuma. U njemu je, odmah na početku, ugovoreno da su se "Srbija i Kosovo saglasili da će napredovati u ekonomskoj normalizaciji". Kada se to tako napiše i ugovori, a ugovoreno je, onda pravno nije važno što takav sadržaj u jednom dokumentu potpiše gospodin Vučić, a u drugom, samo fizički odvojenom dokumentu, to isto potpiše gospodin Hoti. Jer, članom 2. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, kao važećeg izvora međunarodnog prava, nije samo propisano da ugovor znači međunarodni sporazum koji je u pisanom obliku zaključen između država, bez obzira na naziv tog sporazuma, već i da pri tome nije važno da li je on sadržan u jedinstvenoj ispravi ili dvjema, odnosno više međusobno povezanih isprava. Uzgred rečeno, istom konvencijom je propisano (član 27) da se država ne može pozvati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje ugovora.

To su, dakle, razlozi koji ukazuju koliko se samoobmanjujemo kada kažemo da Srbija nedavnim sporazumom nije priznala tzv. Kosovo samo zato što je gospodin Vučić potpisao jedan, a gospodin Hoti drugi fizički odvojen tekst.

Osim ove samoobmane, vezane za formu navedenog sporazuma, mi se samoobmanjujemo i kada je riječ o njegovim odredbama materijalnopravne prirode. U obilju primjera koji to dokazuju, ovdje ću navesti samo nekoliko njih.

1. U sporazumu je ugovoreno da će obje strane primijeniti prethodni međusobni sporazum o auto-putu Beograd - Priština, te željeznički sporazum Beograd - Priština, koje su potpisale 14. februara 2020. godine. Država koja istinski drži do svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ne prihvata niti ulazi u ovakve i slične pravne aranžmane sa bilo kojim dijelom svoje teritorije, jer mu time i de facto i de iure priznaje status države. Umjesto toga, ona drumski i željeznički saobraćaj uređuje svojim državnim propisima (zakonskim i podzakonskim), koji jednako važe za cijelu njenu teritoriju.

2. Isto važi i za odredbu sporazuma kojom je ugovoreno da će se obje strane (Srbija i tzv. Kosovo) "pridružiti mini-šengenskoj zoni, koju su Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija (kao države) prethodno najavile u oktobru 2019. godine". Kako može Srbija, ako drži do sebe kao države, priznati bilo kom svom dijelu pravo da se pridružuje međunarodnom sporazumu koji je ona prethodno zaključila sa drugim državama? Naravno da ne može, a da time sama ne povrijedi sopstveni teritorijalni integritet i suverenitet, te i time prizna da je dio njene teritorije postao država.

3. Isti zaključak neoborivo proizlazi i iz odredaba sporazuma kojim su se Srbija i tzv. Kosovo međusobno složili "da sarađuju sa Ministarstvom energetike SAD i drugim odgovarajućim pravnim subjektima američke vlade", kao i da će, "u svojim komunikacionim mrežama", kao u svom ataru, "zabraniti upotrebu 5G mreže koju isporučuju nepouzdani dobavljači" i da se, "tamo gdje je takva oprema već prisutna", obje strane (Srbija i tzv. Kosovo) "obavezuju na blagovremeno uklanjanje tih mreža".

4. Svojevrsnu krunu Vučićevog priznanja tzv. Kosova predstavljaju odredbe o jednogodišnjem moratorijumu. Njima je ugovoreno da tzv. Kosovo u narednih godinu dana neće tražiti prijem u međunarodne organizacije, a Srbija to prihvata te se još obavezuje da će se i ona u narednih godinu dana uzdržati od formalnih ili neformalnih zahtjeva prema bilo kojoj državi ili međunarodnoj organizaciji da ne priznaju tzv. Kosovo kao državu ili da povuku već data priznanja. Ovakve odredbe ne može prihvatiti nijedna država kojoj je iskreno stalo do svakog pedlja njene teritorije, jer te odredbe znače ne samo odricanje od jednog dijela svog sopstva, već to predstavlja de iure priznanje da je druga ugovorna strana država, koja po isteku tih godinu dana ima pravo da traži priznanje tog svog svojstva od strane ostalih država i međunarodnih organizacija, uključujući i Ujedinjene nacije.  

U nauci međunarodnog javnog prava se ističe da se priznanje države može dati individualno, putem jednostranog akta (diplomatske note, deklaracije), pa se iz ovog stava, kao svojevrsnog kalupa, zaključuje da nema individualnog priznanja ako nije dato takvim aktom. Nauka to iznosi, iako u međunarodnom pravu ne postoji nijedna konvencija, ugovor ili pakt kojim bi to bilo propisano. Stoga nas insistiranje na primjeni isključivo dotadašnjih naučnih rezultata može, poput našeg nacionalnog samoobmanjivanja o kojem je prethodno bilo riječi, samo udaljiti od istine. To nije ništa drugo do prilagođavanje činjenica idejama, a ukoliko se činjenice opiru tome - utoliko gore po činjenice. Takav pristup je pogrešan i štetan jer insistiranjem na prilagođavanju društvene stvarnosti dotadašnjim idejama (i idejama moćnika) ostajemo uskraćeni za istinu.

Piše: Milan Blagojević

Izvor: nezavisne.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks