Sve zna, cijevi mijenjati, pločice lijepiti, bojler priključiti..! Nije ni zamakao, a ja opet moram kopati i rušiti zid

Hoćemo li prave majstore plaćati suhim zlatom? Na usluge električara, keramičara, parketara ili vodoinstalatera vremenom smo počeli čekati gotovo kao na preglede ljekara specijalista, ‘viseći’ na dugim listama prijavljenih klijenata.

Nije trebalo biti osobito mudar, pa još poodavno shvatiti da će masovan odlazak u inostranstvo raznih profila majstora iz  Bosne i Hercegovine u posljednjih deceniju-dvije, dovesti ovdašnje stanovništvo do apsurda – da za kratko vrijeme više neće biti nikoga ko je u stanju i šaraf kako treba zavrnuti, a kamoli popraviti neki kućni kvar, zaustaviti poplavu ili otkloniti strujni udar. Izgleda da to samo ljudi u institucijama nisu bili u stanju predvidjeti.

Sve je manje dobrih vodoinstalatera, otišli su na zapad, po mogućnosti u Njemačku. Sve manje imamo i dobrih zidara, i oni su otišli u Njemačku. Skoro da nemamo majstora, koji kuću znaju pokriti kad nam vjetar odnese krov, na primjer u Livanjskom kraju, tradicionalno gastarbajterskom. I oni su, pogodićete, otišli u Njemačku.

“E pogledaj, molim te, nema ni petnaest dana otkako sam ‘izvrnuo’ 450 maraka (225 eura) da popravim vodoinstalaciju, a ona već pukla”, očajan je jedan stanovnik sarajevskog naselja Hrasnica pod Igmanom, dok gleda kako mu voda doslovno kulja iz zidova u kupatilu. “Došao nekakav, i to po preporuci. Ma sve zna, cijevi mijenjati, pločice lijepiti, bojler priključiti, parket postavljati – univerzalni majstor! I eto ti, nije ni zamakao, a ja opet moram kopati i rušiti zid. Ni na telefon neće da se javi… I eto, sad se ti, Muzafere, kupaj, i to iz zidova”,  od sve muke ima snage i da se našali taj ojađeni domaćin.

Ne suočava se Bosna i Hercegovina sa dramatičnim nedostatkom dobrih majstora samo zbog masovnog odlaska u inostranstvo poslije rata, nego dijelom i zbog nakaradnog obrazovnog sistema, koji korijene vuče još iz socijalističkog vakta, iz osamdesetih godina prošlog vijeka.

Potcijenjenost zanatskog i majstorskog esnafa

Iako su tada postojale škole učenika u privredi, gdje su fabrike već tokom školovanja odabirale učenike i pomagale im u školovanju dolazeći tako do kvalitetnih zanatlija, nekako u to vrijeme stvorena je jedna apsurdna anomalija u mentalitetu tadašnjih ljudi. Svi su svoju djecu radije vidjeli u gimnazijama i na fakultetima, pa je upisati zanat u to vrijeme bilo neka vrsta poniženja, priznanja manje vrijednosti.

Fabrikovalo je obrazovanje i tada čitavu armiju pravnika, ekonomista, nastavnika psihologa i raznih drugih stručnih zanimanja sa diplomom, potpuno suvišnih i nepotrebnih tadašnjem privrednom i industrijskom sistemu. Zanatski i majstorski esnaf bio je ozbiljno potcijenjen, čak i degradiran.

Ta naslijeđena vizija apsurdnog i stihijski organizovanog obrazovnog sistema nastavljena je i nakon Dejtona, pa je Bosna i Hercegovina za kratko vrijeme postala zemlja u kojoj bar polovina građana ima nekakve diplome, a bezmalo svaki treći stanovnik je “ponosni vlasnik” neke magistarske titule. Prosto čovjek ne zna šta bi uradio od tog masovnog akademskog potencijala!

I ono malo istinskih majstora vremenom ode iz zemlje za boljim i sigurnijim hljebom, a pametni ljudi, sa velikim životnim iskustvom, još prije nekoliko godina predvidješe: brzo će doći vrijeme kad ćemo pravog majstora suhim zlatom plaćati. Nekima od nas duboko se ureza u pamćenje mudra misao čuvenog zanatlije Hame Čomora iz Hadžića kod Sarajeva, koja je, doduše, u to vrijeme mnogima zvučala malo nerealno.

“Vrlo brzo će doći vrijeme kad će dobar majstor biće plaćeniji od univerzitetskog profesora ili ljekara”, tvrdio je taj ozbiljni čovjek pred kamerama jedne od sarajevskih televizija.

Vremena se doista promijeniše. Na usluge električara, keramičara, parketara ili vodoinstalatera vremenom smo počeli čekati gotovo kao na preglede ljekara specijalista, “viseći” na dugim listama prijavljenih klijenata sa izglednom perspektivom da nam ti majstori zakucaju na vrata tek za dva-tri mjeseca – kad dođemo na red, često uz vrlo male ili gotovo nikakve garancije da će njihovi “radovi” potrajati bar koju godinu.

Fabrikovanje nepotrebnih kadrova

Neki sabraniji ljudi u institucijama, uglavnom  na nižem, kantonalnom nivou, primijetiše sve apsurde fabrikovanja nepotrebnih kadrova sa visokoškolskom diplomom, koji su potpuno suvišni sadašnjoj bosanskohercegovačkoj zbilji, i dođoše na ideju da stimulišu mlade ljude da upisuju zanatska zanimanja.

Vlada Tuzlanskog kantona i u ovoj školskoj godini stipendira učenike deset zanimanja, koja je proglasila deficitarnim. Među njima je i smjer za keramičara u Građevinsko-geodetskoj školi, za koji se opredijelio učenik Alen Alagić. Demonstrirajući nedavno svoje već naučene keramičarske vještine u programu bosanskohercegovačkog javnog servisa, potvrđuje da je odabir ovog zanimanja za njega bio pun pogodak i da u tome vidi perspektivu.

“Upisao sam ovaj smjer zato što je ova škola deficitarna, deficitarno zanimanje na području Bosne i Hercegovine. Malo je takvih majstora, a posao je veoma plaćen. Drugi razlog što sam se odlučio za ovo zanimanje je bila stipendija, koju je dodjeljivalo naše ministarstvo, i koja je iznosila 95 maraka mjesečno za prvu godinu”, pojašnjava izbor svog životnog poziva taj mladi čovjek.

Ljudi iz institucija, koji stoje iza ovog projekta, svjesni su da, uprkos dobrim i sasvim razumljivim namjerama, možda rade uzaludan posao. Iskustva iz nekih ranijih sličnih primjera pokazuju da je i veliki broj tih mladih majstora, nakon završene škole i dvije-tri godine sticanja iskustva, odlučivao budućnost potražiti u nekim sigurnijim, razvijenijim društvima. Razloge nije teško shvatiti – ljudi ne odlaze sa ovih prostora samo zato što su nezaposleni ili premalo plaćeni ili zato što hoće da rade tamo gdje ih neko više cijeni, nego prije svega zato što žele istinsku pravnu, političku, socijalnu i ekonomsku sigurnost za sebe i svoje porodice. Tako se može dogoditi da i u narednih deceniju-dvije školujemo mlade ljude , ali ne da bismo mi imali majstore, nego da bi ti mladi ljudi što brže i uspješnije – otišli u Njemačku.

A mi ćemo valjda opet ostati “akademska nacija”, zemlja ljudi sa masovnim diplomama… I sanjati dobrog majstora kako ne bismo svakih petnaest dana, poput onog nesretnika iz Hrasnice sa početka priče, u očaju morali gledati kako nam voda teče iz zidova.

Piše: Amir Sužanj
Foto naslovna: EPA/Ilustracija
Izvor: balkans.aljazeera.net/blogs/