Pravna analiza slučaja -izdvojeno mišljenje- Zašto je sudija Branko Perić ponovo -izdvojio mišljenje-?

Vijećanje je tajno, ali objava presude je javna. Sudija po Zakonu o VSTV-u ne može odgovarati za iznošenje mišljenja prilikom obavljanja svoje dužnosti! Iznoseći svoje suprotno izdvojeno mišljenje nije narušio sudija Branko Perić nije narušio tajnost tog zasjedanja. Niko osim članova sudskog vijeća i zapisničara ni danas ne zna kako se odvijalo vijećanje i glasanje, koji argumenti su korišteni.

Već danima traje suštinski duboko (ne)stručna, ali zato visoko politizovana i  ličnim animozitetima napunjena rasprava koja se odnosi na izdvojeno mišljenje prilikom donošenja presude u predmetu Novalić i dr., a koje je iznio sudija Suda BIH Branko Perić. Ured disciplinskog tužioca VSTV je svjetlosnom brzinom “formirao predmet” u odnosu na sudiju Perića, advokati iznose argumentacije da je iznošenje izdvojenog i suprotnog mišljenja bilo opravdano ili je pak krivično djelo, dokona javnost komentariše.

Suštinski, značajno se razlikuje izdvojeno saglasno i izdvojeno suprotno mišljenje. U konkretnom slučaju, sudija Branko Perić je iznio izdvojeno suprotno mišljenje, u odnosu na pravno shvatanje ocjene dokaza u predmetu Novalić i dr.  i u odnosu na druga dva člana sudskog vijeća.

Prije svega, vrijedi napomenuti da je objavljivanje i iznošenje izdvojenih i suprotnih mišljenja potpuno uobičajeno na Ustavnom sudu BIH (koji svoje odluke u ogromnom procentu objavljuje u pisanoj formi, kada se uz odluku kao dio objavljuje eventualno izdvojeno suprotno mišljenje), Evropskom sudu za zaštitu ljudskih prava (gdje se također izdvojena suprotna i izdvojena saglasna mišljenja objavljuju zajedno sa odlukom), Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (gdje se izdvojeno suprotno mišljenje iznosi na usmenoj objavi presude), te Međunarodnom sudu pravde (gdje se izdvojena mišljenja objavljuju kada i sama odluka). Slavna su izdvojena mišljenja sudije Ruth Bader Ginsburg sa američkog Vrhovnog suda, koja su mjenjala i sudsku praksu i zakone.

No, da vidimo šta se stvarno desilo u BIH pred Sudom BiH. Sudija Perić je na ročištu za izricanje prvostepene presude održanom 05.04.2023.godine na Sudu BIH pročitao svoje izdvojeno i suprotno mišljenje, a koje je pročitao nakon što je izrekao prvostepenu presudu, odnosno, nakon što je pročitao odluku o krivici/nevinosti optuženih. Ono što je pročitao sudija Perić je njegovo mišljenje o dokazima koji su izneseni tokom glavnog pretresa. Inače, presuda se usmeno i javno izriče na način da se u odnosu na pročitani dispozitiv saopšti odluka (to je sudija Perić uradio) i kratki razlozi za istu-sudija Braco Stupar je iznio razloge odluke, a sudija Perić svoje izdvojeno suprotno mišljenje. Pismeni otpravak presude sadrži mnogo detaljnije obrazloženje odluke.

Presuda-odluka o krivici ili nevinosti se donosi na način da sudsko vijeće (ako je u pitanju višečlano vijeće) na tajnom zasjedanju vijeća i glasa, Pojednostavljeno, glasa se o tome da li je optuženi počinio krivično djelo, je li krivično odgovoran, o sankciji itd. Tačno je da član 166. ZKP BIH propisuje da se vijećanje i glasanje odvija na tajnom zasjedanju, ali tajnost tog zasjedanja sudija Perić iznoseći svoje suprotno izdvojeno mišljenje nije narušio. Niko osim članova sudskog vijeća i zapisničara ni danas ne zna kako se odvijalo vijećanje i glasanje, koji argumenti su korišteni. Niko ne zna kako je koji sudija glasao, a čini se da je čak i stručna javnost prihvatila pojednostavljeno shvatanje “dvojica sudija misle da su krivi-Perić misli da nisu”. Napominjemo da je članom 164. stav 3. ZKP BIH propisano:

”Ako se u pogledu pojedinih pitanja o kojima se glasa glasovi podijele na više različitih mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, razdvojiće se pitanjima i glasanje će se ponavljati dok se ne postigne većina. Ako se na taj način ne postigne većina, odluka će se donijeti tako što će se glasovi koji su najnepovoljniji za optuženog pribrojiti glasovima koji su od ovih manje nepovoljni, sve dok se ne postigne potrebna većina”.

Jasno je da se nije teško složiti da niko osim članova sudskog vijeća i zapisničara u stvarnosti ne zna da li su glasovi bili podijeljeni, kako su bili podijeljeni i kako su glasali, kako su se prebrajali glasovi-ako su prebrajani, da li se glasanje ponavljalo o nekom pitanju. Jer to je sadržaj vijećanja i glasanja koje se odvija na tajnom zasjedanju.

Čini se da su i stručna i nestručna javnost prilikom obrazlaganja svog stava u odnosu na sudiju Perića zaboravili na ključnu činjenicu u ovoj situaciji, a to je da je sudija Perić izrazio svoje mišljenje, a u vezi s tim i na odredbu člana 87. Zakona o VSTV u kojoj se navodi:

”Imunitet sudija i tužilaca (1) Sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru niti može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti”.

Sudija Perić je dao mišljenje u predmetu Novalić i dr.

Koja je vrijednost izdvojenog suprotnog mišljenja? Podsjećamo na dva primjera: u predmetu Maktouf, broj AP 252/05, pred Ustavnim sudom BIH, a koji predmet je bio prvi predmet koji se ticao primjene materijalnog prava u predmetima ratnih zločina-odnosno, da pojednostavimo, da li se u predmetima ratnih zločina treba primjenjivati KZ BIH ili KZ SFRJ, apelacija je odbijena kao neosnovana, uz zaključak da se ima primjenjivati KZ BIH. Sudija Mato Tadić je izdvojio svoje suprotno mišljenje, koje je 7 godina kasnije potvrđeno kao jedino tačno od strane ESLJP u sada već slavnom predmetu Damjanović-Maktouf. Jednako, pred MKSJ, sudija Justice Bakone Moloto je izdvojio mišljenje u predmetu Perišić prilikom donošenja prvostepene osuđujuće presude, koje je opet potvrđeno kao tačno od strane Apelacionog vijeća MKSJ, koje je optuženog Perišića oslobodilo optužbe. Vrijedi napomenuti da je u tom predmetu, slično kao u predmetu Novalić i dr. sudija Moloto bio predsjednik Sudskog vijeća.

Na kraju, podsjećamo i na Mišljenje br. 11 (2008) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (KVES) upućeno Komitetu ministara Savjeta Evrope o kvalitetu sudskih odluka (od 18.12.2008.godine), u kom se navodi:

”U nekim zemljama sudije mogu dati saglasno ili izdvojeno mišljenje. U ovim slučajevima izdvojeno mišljenje treba da bude objavljeno zajedno se većinskim mišljenjem. Sudije na taj način izražavaju potpuno ili djelimično neslaganje sa odlukom koju je donijela većina sudija i navode razloge za svoje neslaganje, ili iznose tvrdnju da odluka koju je sud donio može ili treba da bude zasnovana na drugačijim razlozima od onih koji su usvojeni. Ovo može doprinijeti poboljšanju sadržine odluke i pomoći kako razumjevanju odluke tako i evoluciji prava”.

Prema klasifikaciji koja se smatra najpotpunijom (Alder, J., Dissents in Courts of Last Resort: Tragic Choices?, Oxford Journal of Legal Studies, v. 20, no. 2, 2000., str. 222), izdvojena mišljenja, pored ostalog, doprinose pouzdanju u nezavisno, odgovorno, promišljeno i svestrano razmatranje problema, spajanju slobode izražavanja sa ličnom savješću sudije, boljem razumjevanju složenih pravnih pitanja i otkrivanju nedostataka pravne regulative sa perspektivom njihovog otklanjanja.

(Ovu analizu pripremio je pravni ekspert sa međunarodnim pravnim iskustvom na sudovima u Haagu)

Izvor: istraga.ba

Objavljujemo cjelokupno izdvojeno mišljenje sudije Branka Perića: “Dvije godine u dva predmeta u ovom Sudu traje podrivanje pravde. U oba slučaja centar medijskih operacija je u jednim novinama. Umjesto da reaguju na podrivanje Suda, Ambasada tužioce proglašava herojima” Mediji si u toku cijelog postupka održavali tužiočev narativ kako bi se u javnosti stekla predstava o krivici optuženih.

“Nisam mogao podržati mišljenje mojih kolega u pogledu osuđujućeg dijela presude. Moja ocjena izvednih dokaza se u potpunosti razlikovala od njihovog pristupa”, napisao je sudija Suda BiH Branko Perić u izdvojenom mišljenju prilikom donošenja odluke kojom su, u predmetu Respiratori, nepravosnažno osuđeni federalni premijer Fadil Novalić, suspendirani direktor FUCZ Fahrudin Solak i osnivač FH Srebrna malina Fikret Hodžić.

Istraga.ba je u posjedu kompletnog Perićevog izdvojenog mišljenja koje je pročitano u sudnici Suda BiH prilikom objave presude Novaliću i drugima. U nastavku donosimo sve ono što je sudija Perić rekao u sudnici.

“Ne bi bilo primjereno da dajem komentare njihovog pravnog pristupa i sudskog silogizma. Sudske odluke se donose većinom i svaki sudija ima potpunu slobodu u donošenju odluka. Različita mišljenja nisu rijetkost, ne treba im davati poseban značaj. Prosto, pravosudni sistem tako funkcioniše.

Ono što nije uobičajena praksa ovog suda jesu izdvojena mišljenja. Naš procesni krivični sistem ne poznaje institut obrazloženog izdvojenog mišljenja koje se objavljuje i dostavlja strankama. To ne znači da je sudiji zabranjeno da svoje izdvojeno mišljenje obrazloži i da ono bude dostavljeno uz presudu strankama. Naprotiv! Mišljenje svakog sudije treba biti obrazloženo i dostupno strankama. To je legitimno pravo sudije i legitiman interes stranaka.

Izdvojeno mišljenje može pomoći sudijama koji su većinski donijeli odluku da svoju odluku bolj obrazlože, strankama može pomoći da napišu bolju žalbu, a apelacinom sudu mogu pomoći u donošenju dobre i zakonite odluke po žalbi.

Prije svega, želim da ukažem na važnu specifičnost krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Za postojanje ovog krivičnog djela potebno je utvrditi namjeru da se počini krivično djelo. Namjera je nešto što bi se moglo definisati kao zloupotreba ovlaštenja sa dominantnim motivom da se ostvari korist. Zloupotrebe su, nažalost, u praksi česte, ali nije svaka zloupotreba krivično djelo. Razne činovničke samovolje su teške zloupotrebe ali nisu krivično djelo.

U pravnoj teoriji, a i u praksi postoje ozbiljna mišljenja da ovo krivično djelo nije o skladu sa ustavnim i pravnim načelima. Postojale su u Hrvatskoj inicijative pred Ustavnim sudom da se to utvrdi. Dvojica profesora sudija Ustavnog suda su to podržala. Posebno složeno pravno pitanje jeste odgovornost odgovornih lica u pravnim licima za zloupotrebu. Pravni subjekti i njihova tržišna sloboda i postoje da bi ostvarivali korist. Ali, ovo nije mjesto za opširniju priču o tome.

Za dokazivanje namjere o izvršenju krivičnog djela zloupotrebe službene dužnosti potrebni su jasni i nedvosmisleni dokazi. Mi u dokaznom postupku nismo vidjeli takve dokaze. Tužilac nam je predstavio niz indicija niskog stepena vjerovatnoće iz kojih je izveo konstrukciju o udruživanju sa ciljem sticanja imovinske koristi u nepoznatom iznosu koja bi se podijelila na kraju nabavke respiratora. Mi smo se saglasili da za takvu konstrukciju nema dokaza. Kao ključne dokaze tužioci su nam predstavljali skrin-šotove poruka u Viber grupi Kabineta premijera Novalića. Među njima nema poruka na osnovu kojih bi se takva namjera mogla utvrditi.

U obrazlaganju krivične odgovornosti optuženog Novalića navodio se skrin-šot poruke optuženog F. Hodžića optuženom Novaliću “Premijeru, poslao me Asim…”. Ja možda mogu da pretpostavik o kom Asimu se radi, ali objektivan posmatrač koji prati ovo suđenje ne može da zna koji Asim i zbog čega je Asim važan. U sudskoj presudi se takve činjenice ne mogu koristiti kao dokazi. Sud ne zasniva svoju odluku na pretpostavkama ili mišljenjima.

Na kraju, ko bi razuman o svojoj namjeri razgovarao u viber grupi koja nije kvalifikovana kao organizovana kriminalna grupa.

Naprotiv, mi smo među tužilačkim dokazima vidjeli da je optuženi Novalić tražio da se vlasnici velikih i uspješnih firmi u F BiH uključe u nabavku respiratora i mediscinske opreme. Odazvao se samo vlasnik “Violete” Petar Čorluka, koji je nakon razgovora o uslovima uvoza, rekao: “Moje je da uvezem, a vaše da pribavite dozvole”. I odustao je od namjere da se bavi uvozom koji od njega zahtijeva administrativne procedure. Takve su bile okolnosti u kojima je optuženi Novalić morao da donosi odluke u haosu planetarne pandemije. Po mom mišljenju, namjera kao subjektivni element i bitno obilježje krivičnog djela Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja nije dokazana.

Većinsko mišljenje stoji na stanovište da su optuženi Novalić i Solak zloupotrebom svojih ovlaštenja favorizovali optuženog Hodžića tako što su ga “odabrali za nabavku respiratora” i pored toga što nije registrovan za promet medicinske opreme, omogućivši mu materijalnu korist od 700.000 KM, i to na način da je optuženi Novalić, kao premijer Vlade F BiH, zatražio od Solaka  kao direktora FU CZ, da sa Hodžićem potpiše ugovor o nabavci 100 respiratora.

Takav zaključak se ne može izvesti iz dokaza koje je ponudila optužba. Nije Novalić pozvao optuženog Hodžića i ponudio mu da nabavi respitatore. Nema dokaza da su se prethodno uopšte poznavali. Njihovi telefonski kontakti su krenuli nakon dostavljanjem ponude. Takođe, nema dokaza da su se Solak i Hodžić poznavali prije dostavljanja ponude. Iz izvedenih dokaza optužbi nije moguće van razumne sumnje zaključiti da je optuženi Navalić zatražio od Solaka sačinjavanje ugovora sa Hodžićem i uplatu avansa “Srebrnoj malini”, ili da je imao takvu namjeru.

Iz izvedenih dokaza osnovano se može zaključiti da optuženi Novalić nije radio ništa što bi prevazilazilo ovlaštenja premijera u vrijeme pandemije i proglašenog vanrednog stanje. Nije radio ništa što nisu radili premijeri svih zemalja u vrijeme epidemije. U vanrednim sitacijama kada su ugrozeni životi ljudi ili kada društvenim dobrima i privredi prijeti katastrofa,  sva ovlaštenje i sva odgovornost je na izvršnoj vlasti. Kompletna situacija u pandemiji zahtijevala je najviši stepen hitnosti u postupanju izvršne vlasti. To je od svih vlada svijeta tražila Svjetska zdravstvena organizacija i Evropska komisija. Zdrav razum je u stanju svakodnevnog umiranja i potpune neizvjesnosti od posljedica pandemije zahtijevao najhitnije reagovanje. Optuženi Novalić i optuženi Solak su morali da predviđaju i da donose važne odluke po mjeri vlastite pameti u skladu sa okolnostima. Sasvim je logično da predviđanja u vrijeme vanrednih okolnosti  budu pogrešna. Da li za pogrešna predviđanja i pogrešne odluke treba ljude kažnjavati?

Respiratori su bili planetarno pitnje života i smrti. Snalaženje u potpunom zatvaranju i haosu je bilo pitanje svih pitanja. Države i državnici su tragali za respiratorima dovijajući se na sve moguće načine. Išli su predstavnici država u Kinu sa torbama gotovog novca. Neke države su nabavku respiratora proglasile državnom tajnom. Kupovale su se kompletne zalihe respiratora jer se nije znalo šta će sutra biti i koliko će ih trebati. Niko nije znao kako će se pandemija razvijati kakve bi mogle biti razmjere katastrofe. Mnoge države su kupile na hiljade respiratora koji stoje ne raspakovani.  Da li se zbog toga danas u svijetu protiv nekog premijera vodi krivični postupak?

Moje kolege misle da je optuženi Solak trebao formirati komisiju i primijeniti pregovarački postupak, a ne interventnu hitnu nabavku u smislu člana 10. Zakona o javnim nabavkama. Da li bi to bilo razumno u situaciji kada se i cijene i dostupnost respiratora na jednom jedinom tržištu mijenja iz sata u sat? Šta bi to promijenilo? Ko bi se prihvatio rada u komisije? Kakve su procedure rada komisije? Koliko bi to uzelo vremena? Da je sve to proveo optuženi Novalić bi bio optužen za izbor članova komisije.

Iz dokaza koje je proveo tužilac može se osnovano zaključiti da je optuženi Solak krajnje oprezno preduzimao korake za koje je nadležan. On je prije svoje odluke o interventnoj nabavci respiratora u skladu sa članom 10. dobio mišljenje Agencije za javne nabavke o mogućnosti primjene člana 10. To je za njega bilo dovoljno da vjerujera da donosi zakonitu odluku. Čaki i da je pogrešno vjerovao, njegovo pogrešno razumijevanje zakona ne može se podvoditi pod umišljaj i namjeru da počini krivično djelo. I sudije ponekad pogrešno tumače zakonske norme pa nikome ne pada na pamet da ih optuži da svjesno krše zakon. Autentično tumačenje zakona može dati samo zakonodavac. Osim toga, optuženi Solak je bio prisutan sjednici Vlade na kojoj su direktori zdravstvenih ustanova tražili izmjene zakona kako bi se moglo reagovato odmah, bez bilo kakvih procedura. Valjda oni najbolje razumije šta je hitnost u nastalim okolnostima.  Ni svjedoci optužbe nisu smatrali da je optuženi Solak postupao nezakonito, niti je bilo ko zbog povreda zakona pokretao prekršajni postupak.  U izvedenim dokazima optužbe smo mogli da vidimo da otuženi Solak nije prihvatio ponudu optuženog Hodžića za nabavku maski sa obrazloženjem da je našao jeftinijeg ponuđača.

Zbog toga sam čvrsto uvjeren da u radnjama donošenja odluke o kupovini respiratora primjenom člana 10. Zakona o javnim nabavkama nema kršenja zakona i zloupotrebe ovlaštenja.

Istraga u ovom slučaju pokrenuta je na osnovu novinskog teksta koji je objavljen u jednom mediju. Tekst je interpretacija sadržine ugovora koja je bila poznata širem krugu ljudi i nije predstavljala nikakvu službenu tajnu. Istrazi nije prethodio plan istrage, nije bilo posebnih istražnih radnji u vidu presretanja komunikacija ili tajnog praćenja. Istraga se sastojala iz saslušanja svjedoka i pretresa telefona, kompjutera i poslovnih prostorija. Tužilac se u završnoj riječi požalio na izostanak saradnje od strane policijskih i obavještajnih službi, objašnjavajući time zasnovanost optužbe na lancu indicija. Teško je i gotovo nemoguće namjeru o izvršenji ovakvog krivičnog djela i u vanrednoj situaciji dokazivati indicijama.

U izvedenim dokazima optužbe nema činjenica koje bi ukazivale na neuobičajene međusobne kontakte Novalića, Hodžića i Solaka. Njihove komunikacije su u pretežnoj mjeri razmjena poruka koje ukazuju na uobičajenu komunikaciju. Poruke u vezi ponuda za nabavku respiratora razmjenjuju se u okviru viber grupe i šalju se drugim institucijama. F. Hodžić glavne komunikacije vodi sa zaštićenim svjedokom K. M., koji se pojavljuje kao ključni posrednik među posrednicima u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Zaštićeni svjedok K.M. povezuje Hodžića sa firmom Exo trejd u Rijeci i Sanjom Lekić  u Podgorici kao bi zaradio na posredovanju. On šalje optuženom Hodžiću informacije o kvalitetu respiratora i uvjerava ga da se radi o respiratorima koji su transportni i invazivni.

Moje kolege su zaključile da je izmjena ugovora  u dijelu koji se odnosi na tip respiratora učinjena u namjeri kako bi optuženi Hodžić nezakonito stekao imovinsku korist. Ovakvo zaključivanje ne podržavaju izvedeni dokazi optužbe. Izmjena predmeta ugovora (tipa respiratora)  izvršena je zbog nemogućnosti isporuke tipa HC_VE 003 respiratorom istog kvaliteta i iste cijene. Izmjena jednog člana u već potpisanom ugovoru omogućila je bržu reralizaciju ugovora. Moje kolege smatraju da je trebalo ugovor raskunuti, plaćeni iznos vratiti pa zaključivati novi ugovor. Zašto bi se stvari vraćale na početak i gubilo vrijeme na formalnosti ako se cilj postiže jednostavnijom formalnom procedurom izmjene jednog člana!? Svi smo mogli da vidimo kako su respiratori nabavljani. Svi smo vidjeli da ih je mogao nabaviti samo onaj ko je imao lične poslovne ili druge veze sa proizvođačimai i prodavcima u Kini. Kina kao ozbiljna zemlja uvela je obavezu da država garantuje da se nabavka vrši za potrebe države. Otuda je svaki ugovor moralo da prati pismo namjere koje je potpisivao premijer. Optuženi Novalić je upravo takva pisma potpisivao. Nije optuženi Novalić pisma namjere potpisao da bi Hodžić uvezao respiratore koje će preprodavati  i na tome zarađivati.

Ni Novalić ni Solak nisu bez osnova povjerovali optuženom Hodžiću da može osigurati uvoz 100 respiratora. On je preko posrednika K.M., prvobitno u Rijeci, a kasnije u Podgorici, dobio uvjeravanja da uz posredničke provizije, koje su zakonit privredni posao, može nabaviti respiratore. Drugim riječima, optuženi Hodžić je imao realna uvjeravanja. I to je dokazao. Respiratori su stigli u BiH u jeku epidemije. Da  li Fikret Hodžić treba da zbog toga bude rigorozno kažnjen?

Činjenica da je naknadno dobio dozvolu za uvoz je u vanrednoj situaciji normalna stvar. Svi interventni uvozi se rešavaju na isti način. Na kraju, dozvola je bila interes države u vanrednoj situaciji, a ne samo interes optuženog Hodžića.

Tužioci su tokom postupka nametnuli narativ da nisu nabavljeni respitatori za intenzivnu njegu! Na utvrđivanju činjenica o kakvom se respiratoru radi izgubljeno je pola godine. Niko nikada nij odredio kvalitet i svojstva repiratora koje treba nabaviti. To nije određeno ni u potrebama medicinskih ustanova, ni  u Odluci o medicinskoj opremi, niti je određeno ugovorom. Tužilac se nije ni bavio činjenicom koliko je respiratora bilo potrebno za kapacitete intenzivne njege, a koliko respiratora za lakše i srednje kliničke slike. A respiratori AC 812 A su proizvedeni i namijenjeni za sprečavanje posljedica pandemije Korona virusa. Za tu namjenu su ih kupovale i druge zemlje. I dokazi koji je izveo tužilac ne osporavaju da se respiratori mogu koristiti i za tretman bolesnika lakše i srednje slike, i u funkciji prenosivog i stacionarnog respiratora.

Mediji su u toku cijelog postupka održavali tužiočev narativ kako bi se u javnosti stekla predstava o krivici optuženih.

U toku dokaznog postupka i u završnim riječima govorilo se o medijskom projektu iz koga je ovaj slučaj nastao. Ne želim da o tome govorim. Ali, želim da skrenem pažnju da je tokom cijelog postupka sud bio izložen neprimjerenim i do sada neviđenim pritiscima od strane jednog medija. Dvije godine Sud i optuženi su izloženi medijskom teroru jednog dnevnog lista. U demokratskim zemljama to se naziva ometanjem pravde i kažnjava.

Dvije godine u dva predmeta u ovom Sudu traje konstantno podrivanje pravde. U oba slučaja je centar tih medijskih operacija u tim novinama. Umjesto da međunarodni zvaničnici, koji nas uvjeravaju da nas podržavaju u izgradnji nezavisnog pravosuđa i vladavine prava, reaguju na podrivanje Suda BiH, američka Ambasada je prošle godine dvojicu tužilaca koji su zastupali optužnicu u ovom slučaju proglasila HEROJIMA.

Da li je miješanje izvršne vlasti jedne strane države u vršenje sudske vlasti podrška nezavisnosti pravosuđa i vladavini prava? I da li je slučajnost da se jedan medij upliće u sudske slučajeve na krajnje neprofesionalan i primitivan način, zaključite sami!

Izvor: istraga.ba

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter