Otići će svi koji su se do sada borili i onda ćete vidjeti zakone, dekrete i humanost - Držaće vas kao roblje

Fetišizacija vladara je pogubno sredstvo protiv vladavine zdravog razuma. I ne, neću ja ovdje sada ni riječ reći protiv svih onih koji su pristali da idu (na taj famozni protest). Ne znamo mi ni njihove muke i šta ih je natjeralo na tu vrstu poniženja. Među njima ima dobrih ljudi, majki, očeva, profesionalaca u struci, koji hrane djecu, roditelje, koji se bore sa svakodnevnim problemima. Njima je poslodavac ili nadređeni rekao moraš doći i oni su došli jer ne misli da može drugačije, jer se plaše odmazde na poslu, i ko zna šta već sve ne. Ne pravdam ih ali jednostavno smatram da i njima treba podrška i neko ko će ih ohrabriti i pokazati put da masovno kažu NE. I to je naš narod, i ne treba odmah kamenjem ni na njih. Neki od njih imaju materijalni interes, neki su istinski zaluđenici likom i djelom Dodika, ali neki jednostavno smatraju da nemaju kud. Njima treba pomoći da na sljedeći poziv kažu NE. Jer neki sljedeći može biti poziv da ponesu kamenje i puške, za onog ko će opet narod orobiti i njihovu budućnost. To nije nešto što možemo jednokratno savladati, napisati na mrežama objavu pa da se to shvati. I to mora biti dio strategije ljudi koji imaju građansku hrabrost prema onima koji je nemaju i traže za to opravdanje.

I ovi ljudi su taoci, jesu. Ja zaista mislim da oni nisu moćni i da ne znaju šta rade. Neko ih je ubijedio da se tako mora. 

Vivian Green u knjizi Ludilo kraljeva opisuje između ostalih Henrija VIII i ono od čega je vjerojatno patio. Henry VIII jedno je govorio, a drugo radio, predstavljao je klasičan slučaj licemjernog ponašanja pa je na kraju počeo vjerovati vlastitim lažima. Do pred kraj njegove vladavine teror je postao uobičajeno političko sredstvo; bilo je godina kada bi se hapsilo i po pedesetak istaknutih javnih ličnosti čije se razmišljanje nije poklapalo s Henryjevim. Savremenici su ga opisivali kao “najopasnijeg i najokrutnijeg čovjeka na svijetu”.

Dok se kod Henryja VIII donekle može utvrditi o čemu se radilo, vrhunac neobjašnjivog ludila engleskih kraljeva svakako je “ludi Đuro”, kako ga naziva prevodilac, George III ulazio je u stanja psihičke slabosti i potom se vraćao iz njih. I tako nekoliko puta tokom svoje kasnije vladavine – ali bez jasno utvrđene dijagnoze. Neki njegovi savremenici spominjali su šizofreniju i maničnu depresiju, ali moderna nauka simptome Georgea III ne može svrstati niti pod jednu psihičku bolest, naročito ne tokom prvih dvadesetak godina vladavine kada je bio “neurotičan, mrzovoljan i šutljiv” ali ipak u psihičkom pogledu uglavnom zdrav. Ljekari toga doba zaključivali su u kasnijim godinama vladavine kako kralj pati od “privremenoga ludila”.

George III navodno je često ulazio u vlastiti svijet mašte, zamišljajući čak i potopljeni London, a takve su se epizode i napadi kratkotrajnoga ludila i “isključivanja” iz stvarnoga svijeta ponavljale do kraja njegove vladavine. Ljekari su bili nemoćni.

Priča o ludilu Georgea III mogla bi vam biti poznata iz treće sezone “Crne Guje”, George III nije sposoban upravljati kraljevstvom zbog svoga ludila – čak se i pojavljuje potpuno “šašav” u jednoj ili dvije epizode – pa je upravljanje kraljevstvom prepušteno njegovom tupastom sinu, princu-regentu Georgeu. No, George III pojavljuje se samo u zadnjoj, šestoj epizodi ove sezone.

U Grinovoj knjizi živopisno je predstavljen i Saparmurat Atajevič Nijazov, autoritarni vođa, dobro poznat na zapadu po svom kultu ličnosti. Verujući da Turkmenistanu nedostaje nacionalni identitet, pokušao je da preuredi državu po svojoj viziji. Preimenovao je grad Krasnovodsk, na obali Kaspijskog mora u Turkmenbaši, po sebi.
Preimenovao je nekoliko škola, aerodroma, čak i jedan meteorit po sebi i članovima najuže porodice. Nijazovljevo lice se nalazi na svim banknotama manata (valuta Turkmenistana), a njegovi veliki portreti su istaknuti po cijeloj zemlji, posebno na velikim javnim zgradama i avenijama. Statue Nijazova i njegove majke su prisutne po cijeloj zemlji, uključujući i središte pustinje Karakum, kao i pozlaćenu statuu na vrhu najveće zgrade u Ašhabadu, koja se rotira.

Data mu je nagrada heroja Turkmenistana pet puta. Nijazov je rekao:
“Ja sam lično protiv toga da gledam svoje slike i statue na ulicama – ali to je ono šta narod želi.” Da li nam je ovo poznato? 

Obrazovni sistem je učio mlade Turkmene da vole Nijazova. Njegova djela i govori čine veći deo školskih udžbenika. Glavni tekst je nacionalni ep, koji je napisao, veoma iznenađujuće, sam Nijazov. “Runama” ili “Knjiga duše”.
2004, Nijazov je naredio zatvaranje svih biblioteka u ruralnim mestima, na osnovu svog stava da turkmenski seljaci ne čitaju.
Ovo ne izdvajam slučajno. Prvi stadij ludila nekog vladara, tzv. vođe je ubjedivanje naroda da bez njega nema života za njih. Da je on isto što i država, isto što otadžbina, i da je najmanje što se može, izaći na ulicu u njegovu odbranu, jer kad napadaju njega, napadaju nam državu i otadžbinu. sljedeća faza je ovo što gore vidimo, iz primjera Nijazova. A dio tog ludila smo već vidjeli i gledamo. 

I ni to ludilo i obmane te samoobmane ne bi bile problem da ljudi nisu gladni, da mogu nahraniti i obuci djecu, pripremiti ih za školu, da mogu platiti račune i napuniti frižider. Ova sva ludila ne bi bila problem da imovina naših "vođa" i zvanično ne iznosi milijarde, i ne dovodi do propasti i siromaštva, odrona svih vrijednosti i odliva stanovništva, gašenja škola i trajnog nestanka ne samo sela nego i gradova. 

Ovo ludilo "vođa" ima cijenu, dragi narode, i samo narod, stabilan, zdrav i nepotkupljiv može to da zaustavi. 
Ni ludi Đuro, ni ludi Henri, ni ludi Nijazov, ni ludi Bakir, ni ludi Dodik (nebitno kolika je teritorija kojom "iupravljaju", koliko su značajni ili sitni), ne mogu opstati vječno, ako narod na to ne pristane. I u semanticko-leksickom smislu namjerno upotrebljavam riječ vladar, ne predsjednik (jer je krivotvoren), jer vladati se može na razne načine, ali je problem kada se vlada razumom ljudi.

A narod, zaista to mislim, mora konačno stati na stranu zdravog razuma. Nije dovoljno da vam privremeno daju ma kakve privilegije, kada ovdje neće imati ko da radi, živi, plati doprinose i poreze. Neće imati ko, i neće biti nikog. 
I uzalud vam je i ako ste univerzitetski profesor, kad vam se neće imati ko upisati na fakultet. Uzalud je i ako imate firmu, kad u njoj neće imati ko da radi, a i među onima koji će ostati, dok se svjetla ne pogase, nećete imati šta izabrati, neće biti čestitih radnika jer niko neće raditi za mizeriju koju ćete jedino moći ponuditi. 
Jedino ako narod stavi prst na čelo, nepokolebljivo, može se desiti revolucija. Narod je najveća opozicija svemu lošem, i lošem režimu i lošoj opoziciji i može napraviti preokret. 

Nikoga ne osuđujem, nikoga ne vrijeđam, nikog ne prozivam, samo vas molim da razmislite o tome koliko ima smisla učestvovati u gašenju zdravog razuma u svojoj zemlji, na svome tlu. 
Otićemo svi koji se borimo. Otićemo i vidjećete onda i zakone i dekrete, i svu humanost na djelu. Držaće vas kao roblje, vjerujte mi na riječ.

Piše: Olivera Đorđić Nedić
Foto naslovna: Facebook
Izvor: Facebook/Infomedia Balkan

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter