Nova željezara za Zenicu budućnosti (1): Poslovna vizija uz prijetnju stečajem
Nastavlja se poslijeratni usud zeničke železare i njenih radnika da svaki novi (su)vlasnik mnogo obećava, a profit namjerava ostvariti na brojnim ustupcima federalnih vlasti, poput cijena električne energije i željezničkog prevoza. Pri tome, mnogi ne vjeruju u obećanja da će nova postrojenja u krugu željezare biti i ekološki prihvatljiva.
Firma H&P iz Zvornika preuzela je pogone od Arcelor Mittala prije nešto više od mjesec dana. Na papiru su vlasnici Predrag Pavlović i Ahmed Hamzić, no do sada je osim Hamzića, koji je i direktor „Nove željezare“ kako je sada zvaničan naziv, uglavnom istupao drugi Pavlović, Gordan, znan kao vlasnik sverastuće kompanije Pavgord koja nesmiljeno kupuje nekretnine ili gotovo ugasle firme, ne računajući Boksit iz Milića ili zvorničku Aluminu.
Prvih dana u Zenici širili su optimizam, najavljujući milijardu maraka vrijedne projekte ne samo u proizvodnji čelika nego i energetici uz obećanja o ekološki osviještenijoj budućnosti. Nakon samo mjesec dana krenulo je zapomaganje kako bez potpore vlasti ne mogu riješiti brojne proizvodne probleme koji mogu rezultirati stečajem.
Pa je počelo nabrajanje o prekomjernim dugovanjima, tehnički lošim postrojenjima, cijeni električne energije, prekomjernom uvozu čelika i izvozu starog željeza, problemima sa rudom iz Prijedora, sada i sa koksom iz Lukavca i tako redom...
"Stečaj je samo mehanizam da se riješimo problema i onih stvari koje i danas uništavaju željezaru. To je način da presiječemo spone koje nas guše", izjavio je nedavno za portal Klix Ahmed Hamzić, generalni direktor i suvlasnik Nove željezare Zenica.
Foto: Zenica.ba/Ahmed Hamzić (lijevo) i Gordan Pavlović
Logično je pitanje kakvi su to biznismeni koji su isplatili Mittalu dvadeset miliona maraka, a da nisu znali šta kupuju i koliko obaveza prema dobavljačima preuzimaju kao i drugih dugovanja, što je i bio uslov indijskog vlasnika za prodaju.
Treba podsjetiti na jednu zanemarenu činjenicu. Svojevremena prodaja željezare Mittalu nije podrazumjevala samo proizvodne pogone nego i vlasništvo nad zemljištem. Arcelor Mittal Zenica je u katastru bio upisan kao vlasnik industrijskog kruga veličine približno 300 hektara.
Novi vlasnik je dakle kupio i zemljište koje uključuje postojeću infrastrukturu. Ako poredimo da je početna cijena takvog zemljišta koje graniči sa fabrikom bila 50 maraka po m2, lako je izračunati da ovih 3 miliona m2 vrijedi najmanje 150 miliona maraka!
Kako god, novoželjezarci su počeli primjenjivati iste metode kojima se Arcelor Mittal godinama uspješno služio, a to su stalne ucjene federalnoj vladi, koja je uzgred vlasnik 8% te iste željezare, kada su u pitanju cijene električne energije, prevoza željeznicom i štošta drugo, prijeteći kako će zatvoriti pogone, a oko 2000 radnika i još pet puta toliko iz firmi koje se oslanjaju na željezaru „natovariti“ njima na brigu.
Iz „Nove željezare“ naveli su dva scenarija za budućnost.
Prvi - ako država reaguje, jačanje domaće industrije, zaustavljanje odlaska radne snage, transformacija Zenice u zeleni energetski i industrijski centar te dugoročna stabilnost proizvodnje čelika.
Drugi - ako država ne reaguje, to će rezultirati da uvoz čelika preuzima tržište, odliv ključnih sirovina van zemlje te kolaps strateške industrije, a što će kako najavljuju, u konačnici dovesti do "proglašenja stečaja Nove Željezare Zenica".
„Ovaj projekt nije i ne može biti projekt pojedinaca, ovo je projekt od ključnog značaja za BiH“, zaključuju novi vlasnici.
Tačno, trebao bi biti projekat od značaja za državu, no sitnosopstvenički interesi pojedinaca u institucijama vlasti odavno su prevladali opšte dobro. Da nije tako, ne samo željezara nego i mnoge druge strateške firme, poput Aluminija, ne bi bile prepuštene drugima na profitabilno upravljanje.
Kupovina Arcelor Mittala dakle jeste projekat pojedinaca koji su preuzeli rizik ove transakcije. Svjesni su da rudnik željezne rude u Prijedoru iscrpljuje zalihe ionako loše rude, te da je gašenje visoke peći i proizvodnje čelika na dosadašnji način neodrživ.
Foto: zurnal.info/Željezara Zenica
U pogonima još uvijek postoji konzervirana tzv elektro peć no pitanje je u kakvom je stanju. Naši izvori kažu da je njeno pokretanje upitno, dijelom što je „očerupana“ , a naročito zato što zahtjeva veliku količinu električne energije.
Pri tome od 1. januara 2026. slijedi uvođenje evropske CBAM regulative o ugljiku što predstavlja dodatnu taksu na proizvode iz zemalja koje nemaju uveden sistem oporezivanja emisija CO2, a Bosna i Hercegovina taj sistem nema, a proizvodnja električne energije je sa gotovo tri četvrtine bazirana na onoj iz termoelektrana, koje su enormni zagađivači.
Da je prelazak na „zelenu proizvodnju“ tako jednostavan i isplativ, kao da bi željezaru Arcelor Mittal tek tako prodao, za vrijednost manju nego što bi dobili da su pogone prodali kao staro željezo.
Novi vlasnici zeničke željezare najavljuju investiranje u energanu na komunalni i bio otpad od 30 MW, za grijanje grada i potrebe fabrike, ali i tu očekuju pomoć institucija države. Problem jeste što je ta energana praktično spalionica otpada. Znajući kako funkcionišu kontrolni mehanizmi, mnogi su skeptični u njenu proklamovanu ekološku prihvatljivost, a posebno stanovnici Zenice.
To je pak posebna tema koju ćemo obraditi u drugom dijelu teksta.
Piše: Amarildo Gutić
Foto naslovna: zurnal.info/Željezara Zenica
Izvor: zurnal.info
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
