Nenad Bunjac: Hrvatska kao vječna ratna zarobljenica - Zgadili ste mi se i smrt je premija naspram suživota s vama

Nenad Bunjac: Hrvatska kao vječna ratna zarobljenica - Zgadili ste mi se i smrt je premija naspram suživota s vama

Elem, u osvrtu je riječ o složenoj i mučnoj temi koju bistrim već peti dan i zasada sa sigurnošću mogu reći da je u pitanju paradigmatski obrazac prema Domovinskom ratu koji je na višestruko pategon način odredio sudbinu naroda i mlade, demokratske države. Naime, u konkretnom slučaju, riječ je o smaknuću 13 srpskih rezervista i ročnika JNA na Koranskom mostu koje je nemilosrdno pobio Mihajlo Hrastov u rujansko popodne 1991., član „specijalnih“ – ti zvučni ratni pridjevi jedinicama tipa specijalna, interventna, brigadna etc. tada je bila više propagandnog nego li stvarnog karaktera- postrojbi MUP-a iz koje je kasnije nastala vojna brigada „Gromovi“ u sastavu HV. No, prije nego li potanko razradim genezu, kronologiju i pozadinu slučaja koji trajno nagrđuje lice hrvatske države, smjestimo činjenice u širi društveni kontekst.

I nije to iz razloga da gradim socijalni alibi neoprostivom činu nego da stvorim realno okruženje u kojem je takav masakr moguć i konačno, praktički nekažnjen. Vojne i policijske postrojbe u samo začetku rata brojale su cca. 50 tisuća ljudi, a bile su sastavljene bez kriterija, trebalo je vodove i bojne popuniti. Većina dragovoljaca bila je visoko motivirana za rat, ali uglavnom je bila riječ o psihički nestabilnim osobama, sumnjivih likova bez ikakvog obrazovanja i karaktera, sitnih kriminalaca i najgorih vrsta avanturista, zdravi ljudi bili su u debeloj manjini. Zapovjedni kadar mahom su činili emigranti i radikali iz recimo, HOP-a (emigrantska skupina Hrvatski oslobodilački pokret), taktički i vojno neobrazovana, uz dužnu čast iznimkama, praktički nisu postojali. Svi su bili nafilani nacionalističkom propagandom, žeđu za osvetom, bijesom i mržnjom plus neizostavnim strahom. Opisane ljude naoružati i dati pune ratne ovlasti, bio je očajnički čin Tuđmana, Šuška & co..

Iz takvog miljea iščilio je ubojica Mihajlo Hrastov.

HRASTOVU NISU ZAMJERILI UBOJSTVA NEGO LOŠ TRENUTAK

I kako mi priča ratni drug (podaci poznati redakciji), Mihajlo Hrastov nije bio previše inteligentna osoba, pritom nestabilan, sklon alkoholu i sa nizom već počinjenih ekscesa u službi. Jedini trag o njegovom ratnom profilu, a koji je u međuvremenu nestao su zabilješke zapovjednika general bojnika Bože Budimira koji si nije mogao priuštiti gubitak čovjeka iz jedinice. Samo bi svrab navukao. Uglavnom, nakon kratkotrajnog puškaranja postrojba MUP-a prihvatila je predaju bezvoljnog suparnika od kojih je navodno jedan zavapio “Hvalim ti Bože, ne znam niti gdje sam, niti zašto se borim?“ Strateški važan položaj kod Koranskog mosta zauzela je policija, a kako su zarobljenici bili suvišan teret, Hrastovu je zadan jednostavan zadatak da zarobljenike sprovede do privremenog stožera u selu udaljenom dva kilometra. Zarobljenici u vrsti, neki vezani, neki ne, krenuli sa čuvarom Hrastovom na kraju kolone prema konačnom odredištu. Uznici su poslušno hodali, dok se Hrastov s otkočenim kalašnjikovom stalno dernjao i širio smrtonosnu nervozu. I došli su do Koranskog mosta, istini na volju, savršenog mjesta za bijeg i jedan od vodećih u zarobljeničkoj koloni pružio je malo korak. Kad ti pomahnitala budala stalno prijeti otkočenom puškom – tko nije gledao u cijev, blago mu se – prirodno je da se malo udaljiš, ali to se Hrastovu nije dopalo. Momak je stao, zaustio nešto reći, Hrastov ga je pokosio kratkim rafalom. Ostatak kolone, kako govore i nalazi forenzičke analize, nije se niti pomaknuo. Ukopali su se od straha, ali ništa im nije vrijedilo. Hrastov ih je sve pobio na licu mjesta, da bi kasnije „višak“ metaka u pojedinim tijelima obrazlagao potrebom za „brzom egzekucijom“. Potrošio je toliko metaka da je svakog od 13 nesretnika mogao triput ubiti.

I kako su reagirale obavještajne službe SZDP i IPD, odnosno vojni vrh? Zataškavanjem. Dogodio se loš trenutak, jbga, tko će nad njima plakati, šta oni nama rade u Škabrnji?

I tad slijedi stupidan i nečovječan državni scenarij na djelu.

LJUDI SU VIŠE SLUŽILI ZATVORA ZA TRI JOINTA

Domoljubnom ubojici u ratnom zanosu Mihajlu Hrastovu u tri ponovljena suđenja sudili su ravno 15 godina. Mijenjani su sudovi, odvjetnici, stil obrane – na koncu se branio šutnjom po preporuci branitelja jer čim bi zinuo napravio bi totalnu štetu – presude od 6 godina, pa dvije, pa četiri, na kraju sedam – znam ljude koji su više odgulili za piz trave – na koncu je izašao kao slobodan čovjek jer mu je uračunato vrijeme u pritvoru, a ostatak pretvoren u uvjetnu kaznu. Oderali su ga za 6,7 milijuna kuna na ime sudskih troškova. No, tu manevrima pravosuđe i vlast nisu iscrpili svoju pervertitsku maštovitost. Naime, temeljem pravomoćne presude aktivirale su se obiteljske tužbe smaknutih vojnika i Ministarstvo branitelja platilo je posredno 789 tisuća srpskoj obitelji, pustimo sad prezimena, na ime odštete, tvrdeći da je riječ o presedanu i humanom činu. Slušajte što je predsjednik Republike Zoran Milanović rekao o spomenutom slučaju i pravosudnom spisu koji gnjili pod oznakom strogo pov. u arhivu: „Ovo neće svima dobro leći. Rat je težak i krvav, posebno kad u njega idete bez organizacije, kada ste se morali boriti protiv jačeg i naoružanijeg protivnika. Događaju se greške, kršenje ratnog prava. Mi smo pravna država i ponašali smo se dobro. Treba kazniti one koji su počinili ratne zločine, ali nakon 25 godina te ljude teretiti moralno, financijski, pravno jest previše i ne smije se kazna pretvoriti u mrcvarenje i zlostavljanje.“

Ukratko će palamuditi Zoki general u miru.

I što da radite s takvom hrpom nebuloza? Reći mu da ratni zločin ne zastarijeva i da se peruškom ne mazi po dupetu?

Svi neposredni akteri i svjedoci rata nose bar nekoliko stravičnih trauma na umu. I mi smo kao ratnici napadali s borbenim pokličem “nema predaje“ i „nema zarobljenika“. No, to je busanje u prsa, lupanje mačem o štit, pokušaj zastrašivanja. Sigurno neću ubijati nemoćne. Svom kumu sam svojedobno rekao da nekoga zarobim, pustio bi ga razoružanog domu svom. I maznuo mu cigare. Hrvatske vlasti, posebice HDZ putem stalnog obnavljanja tema o Domovinskom ratu, drže trajno hrvatski narod i državu u ratnom zarobljeništvu.

Evo, predajem se voljko, samo neka bude brza egzekucija. Toliko ste mi se zgadili da mi se smrt čini premija naspram suživota s vama.

Piše: Nenad Bunjac
Foto naslovna: Hina/Mihajlo Hrastov
Izvor: tacno.net

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter