Milan Blagojević: Opakost pravosudne vlasti

Milan Blagojević: Opakost pravosudne vlasti

Od brojnih mudrosti i istina koje nam je o državi i pravu ostavio uvaženi akademik Radomir Lukić, postoje dvije koje su naročito važne za problem kojem posvećujem ovaj neveliki tekst.

Jedna od tih mudrosti i istina je da je "država u prvom redu politička, a ne pravna organizacija", jer, kaže akademik Lukić, "ne postoji država radi ostvarenja prava, nego pravo postoji da bi država pomoću njega mogla da vrši svoju političku funkciju". Dosljedno ovoj istini, daleke 1962. godine akademik Lukić je, počinjući u amfiteatru V svoje predavanje mladim studentima prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, rekao: "Drage kolege, mladi pravnici, upamtite, od danas pa za ceo život, da je država monopol nasilja i da vlada strahom koji seje preko vojske, policije, tužilaštva, ali često i sudova. Zbog toga ćete kao pravnici morati celog života da budete u sukobu sa državom braneći narod od zle vlasti, jer je svaka vlast zla i opaka. Samo tako oslobađaćete narod tog straha. Ovo se posebno odnosi na one koji budu imali sreće da budu advokati ili sudije."

Sapet svakodnevicom života na koji sam, kao i brojni drugi ljudi, osuđen da ga (pro)živim u ovdašnjoj prokletoj avliji u kojoj sam stvoren, nisam posvećivao naročitu pažnju tome da ja već godinama uporno bilježim, objašnjavam i javnosti argumentovano predočavam brojne anomalije sudske vlasti, njenu zlu stranu i opakost, kazano riječima akademika Lukića. Naravno, činio sam to uvijek ciljajući one koji imaju odgovarajući aparat da to shvate i prihvate, jer onim drugim ne vrijedi govoriti, zbog čega njima nije upućen ni ovaj tekst, pošto za njih važi misao sjajnog srpskog glumca Zorana Radmilovića koji je jednom prilikom rekao: "Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Tako je i kad si glup."

Pišući, dakle, o zlu i opakostima činio sam to u brojnim novinskim kolumnama, ali i u mojim knjigama napisanim o tom problemu. Jedna od tih knjiga objavljena je 2016. godine pod naslovom "Politička anatomija jedne presude - Mentalna desupstancijalizacija Republike Srpske".  U njoj sam između ostalog napisao, što ću ovdje samo ukratko ponoviti, da je prvostepenom presudom Tribunala u Hagu od 24. marta 2016. godine dr Radovan Karadžić osuđen tako što je u toj presudi rečeno da on, i ostali članovi tadašnjeg srpskog rukovodstva, nije učestvovao u stvaranju Republike Srpske, već da je Srpska (što uključuje sve njene institucije i organe) navodno stvorena radi ostvarenja udruženog zločinačkog poduhvata. Nije problem da se iznese ovakva tvrdnja, jer je to dio prava na slobodu izražavanja misli koju ima svako, ali je nakon toga elementarni red (pravni i moralni) da se to potkrijepi odgovarajućim dokazima. Ali, kako nema dokaza da je dr Karadžić, ili drugi članovi državnog rukovodstva, počinio ili podstrekao, odnosno pomogao u izvršenju ijednog zločina poput silovanja, ubistava ili pljačkanja, haški Tribunal u toj presudi pribjegava protivpravnoj konstrukciji tzv. udruženog zločinačkog poduhvata, o kojoj nema ni slova u Statutu Tribunala u Hagu na osnovu kojeg taj tribunal jedino može da sudi. Jer, sudovi, pa i ovaj tribunal, nemaju pravo da stvaraju svoje norme pa da na osnovu njih osuđuju ljude, već da sude isključivo prema normama koje su prethodno stvorili drugi nadležni organi. O kakvoj protivpravnosti je riječ, svjedoče dvije činjenice. Jedna je da nikada prije Tribunala u Hagu, a ni poslije njega, ni u jednom propisu nije bio propisan udruženi zločinački poduhvat, zbog čega on nije prihvaćen ni u Rimskom statutu stalnog Međunarodnog krivičnog suda kojeg se nakon haške sudanije osnovale Ujedinjene nacije. Čak ni autoritarni ohaerizam, razvijen ovdje kod nas, kada je 2003. godine nametnuo Krivični zakon BiH (koji i danas važi) nije u tom zakonu propisao ovu konstrukciju, pa zato nijedan naš sud nikoga za nju ne može proglasiti krivim. A i kako bi mogao, kada je ona na zao i opak način stvorena samo u pojedinačnim presudama Tribunala u Hagu. U čemu se ogledaju njeno zlo i opakost? Radi se o tome, kako zapisah u mojoj knjizi, da haški Tribunal najprije proglasi krivim dr Karadžića da on nije učestvovao u stvaranju Republike Srpske, već da je ona navodno stvorena radi ostvarenja udruženog zločinačkog poduhvata. O kakvoj proizvoljnosti je riječ, potvrđuje praksa Tribunala u Hagu prema kojoj sve što, nošeni najnižim (ne)ljudskim porivima (mržnjom, osvetoljubljivošću, koristoljubljem) nakon toga učine lokalni kriminalci (ubijanjem, tjelesnim povređivanjem, silovanjem ili na neki drugi protivpravan način) predstavlja dio tog navodnog udruženog zločinačkog poduhvata. To je suština tzv. trećeg oblika udruženog zločinačkog poduhvata, čijoj primjeni je masovno pribjegavao Tribunal u Hagu. Na jednom praktičnom primjeru, kakvima obiluje pomenuta presuda, lokalni srpski kriminalac, kakvog nesoja u zla vremena ima kod svih, bez obzira na vjeru i naciju, siluje 1993. neku muslimanku ili opljačka muslimansku kuću i istjera njene žitelje, pa je dr Karadžić osuđen za to, uz "obrazloženje" Tribunala u Hagu da je taj zločin navodno bio prirodna i predvidiva posljedica protivrpavne konstrukcije udruženog zločinačkog poduhvata. Međutim, o tome kako je to moglo biti prirodna i predvidiva posljedica (događaj za koji dr Karadžić i ne zna da se desio niti zna njegove aktere) nema valjanog obrazloženja u presudi, što ne treba da čudi nikoga ko je razuman, jer se nerazumne konstrukcije i ne mogu objasniti. Ovo su samo ukratko navedeni primjeri, koje sam detaljnije objasnio u mojoj knjizi. Oni i u ovom slučaju, o kojem kao i u knjizi nisam pisao da bih bio advokat dr Karadžića, već zbog naučne istine, neumoljivo potvrđuju riječi akademika Lukića s početka ovog teksta da je država monopol nasilja, da vlada strahom koji često sije i preko sudova, te da je svaka vlast (ovdje oličena u pomenutom tribunalu) zla i opaka. Sve to sam ponovio i u nekoliko mojih novinskih kolumni, pa tako i u kolumni "Pravosudna neistina" od 22. marta 2019. godine, koja se pod tim naslovom i danas može naći putem interneta.

Zašto napisah sve ovo? Činim to zbog toga što mi je 15. oktobra ove godine uručena disciplinska optužba Kancelarije disciplinskog tužioca VSTS-a BiH. Njome sam optužen za moju navedenu knjigu i kolumnu, a tužilac (Mirza Hadžiomerović) se, vjerovali ili ne, potrudio da iskopira cijelu moju knjigu kao njegov dokaz protiv mene, optuživši me da sam se knjigom i kolumnom "ponašao u sudu i izvan suda na način koji šteti ugledu sudske funkcije". Pri tome tužilac u optužbi selektivno citira moje riječi iz knjige i kolumne, kako bi stvorio pogrešan utisak kod čitaoca, pa mi stavlja na teret moje riječi (koje i apostrofira) da je "Naša pravna nauka i struka do sada malo, bolje reći ništa učinila da domaćoj javnosti objasni suštinu protivpravnosti kojima su pribjegavali tužilac i sudeća vijeća Tribunala u Hagu u brojnim predmetima protiv lica srpske nacionalnosti, pa tako i u predmetu protiv dr Radovana Karadžića, kako bi ih osudili". A neće tužilac da navede u optužbi da sam u vezi sa citiranim napisao, kako u knjizi tako i u kolumni, kako nije pravno osnovano, nije razumno i predstavlja nasilje osuditi bilo koga, bez obzira o kome se radi, za to što je neki Srbin u tamo nekom selu ili gradu u Republici Srpskoj ubio ili silovao neko lice muslimanske ili hrvatske nacionalnosti, iako optuženi nema nikakve veze sa tim zločinom niti zna da se dogodio. Naravno, nema u optužbi nikakvog obrazloženja ni o tome kako sam se ja knjigom i kolumnom navodno "ponašao u sudu i izvan suda na način koji šteti ugledu sudske funkcije", iako sam u tim tekstovima, na osnovu dokaza i odgovarajuće naučne metodologije, samo podvrgao argumentovanoj pravnoj kritici jedno nepravo, pri čemu nisam nikoga vrijeđao, ne samo na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, nego ni na bilo kojoj drugoj osnovi, niti sam pozivao na nasilje protiv bilo koga. Stoga naprosto ne znam od čega treba da se branim u ovom novom predmetu. Da tuga i poraz budu veći, sada će mi najprije suditi tročlana prvostepena disciplinska komisija (čiji predsjednik je Selim Karamehić, kako vidjeh iz priloga uz optužbu), a koju čine najmanje dva člana VSTS-a BiH i potom drugostepena komisija koju čine tri člana VSTS-a. Zatim će svih tih pet članova, od ukupno njih 15 koliko ima članova VSTS, da mi sudi i po žalbi, jer je, kakvog li apsurda i nasilja, Ustavni sud BiH rekao kako oni mogu da (o)sude nekoga, a da onda odlučuju i o njegovoj žalbi protiv njihove odluke, jer je to, kako nedavno reče Ustavni sud BiH, dodatni stepen zaštite prava osuđenog. Naravno, ne radi se o tome, već to predstavlja samo dodatni stepen za tih petoro članova VSTS-a da po svaku cijenu bude potvrđena njihova osuđujuća odluka, bez obzira na to koliko onaj koga su osudili u svojoj žalbi ukaže na pravnu neosnovanost njihovih osuda.

Poslije svega, nema sumnje, barem za mene i nevezano za to što je o meni riječ, u šta se, malo pomalo, pretvara naš ovdašnji život. Nije tu samo riječ o vraćanju verbalnog delikta i kafkijanstvu od kojeg se ne može odbraniti, već i o nasilju i opakosti jedne pravosudne vlasti koja svoju neistinu i nepravo želi nametnuti po svaku cijenu, ne birajući sredstva.

Piše: Milan Blagojević (Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)

Izvor: nezavisne.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks