Dr Milan Blagojević za Infomedia Balkan: Mi nismo ozbiljan narod

Iz obilja primjera sklonosti našeg srpskog naroda ka sopstvenoj destrukciji, a danas već i autošovinizmu, navešću samo jedan primjer koji je u vezi sa centralnim pitanjem na koje, ne znam ni sam koji put, želim da ukažem i u ovom tekstu, u njegovom drugom dijelu. Dakle, autodestrukcija je, zbog koje mi nit' smo bili, nit' jesmo nit' ćemo ikada biti ozbiljan narod, jer takvi narodi imaju svoje dostojanstvo i samopoštovanje do kojeg uvijek drže, kada suludom politikom ondašnjih Srba bude zabranjeno Srbima, protjeranim sa Kosova i Metohije tokom Drugog svjetskog rata, da se vrate u svoje domove na Kosmetu po završetku tog rata.

U tom ratu, samo u toku prvih nekoliko mjeseci fašističke okupacije, italijanske i albanske snage spalile su blizu 10.000 srpskih domova u čestim noćnim upadima, dok su vlasnike tih kuća i njihove porodice protjerali u Crnu Goru i centralnu Srbiju, a neke od njih su poslali u logore u Albaniji. Dakle, ovo je urađeno samo u prvih nekoliko mjeseci okupacije na Kosovu i Metohiji, zbog čega ne čudi što se ukupni broj protjeranih Srba sa tog prostora tokom Drugog svjetskog rata mjeri desetinama i desetinama hiljada. 

A onda, kada se završio Drugi svjetski rat, jugoslovensko komunističko vođstvo, predvođeno prije svega srpskim komunističkim rukovodiocima, donijelo je odluku o zabrani povratka na Kosovo i Metohiju svih u ratu protjeranih Srba.

Najbolji dokaz takve sulude politike jeste tekst odluke o zabrani povratka Srba na Kosovo i Metohiju, koju je donio i potpisao Srbin koji je prethodno bio pravoslavni sveštenik (od 1927. do 1941. službovao u Krupnju kao sveštenik Srpske pravoslavne crkve), a koji je 1942. postao član Komunističke parije Jugoslavije. Radi se o popu Vladimiru-Vladi Zečeviću, koji je kao povjerenik (ministar) unutrašnjih poslova komunističkog Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (tadašnje vlade) donio i potpisao Odluku, broj 343 od 6. marta 1945. godine (objavljenu u “Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije”, broj 13 od 16. marta 1945. godine). Tom odlukom zabranio je protjeranim Srbima da se vrate u njihova prijašnja mjesta življenja na Kosovu i Metohiji, istovremeno im naredivši da svi ostanu u mjestima u koja su bili protjerani.

Na ovu autodestruktivnost nadovezivala se srpska politika koja je dozvoljavala da se na Kosmet naseljavaju brojni Albanci iz Albanije, čime je promijenjena demografska slika na štetu Srba. Pravni pečat takvoj pogrešnoj politici albanizacije Kosmeta davan je na ustavnom polju, time što su tadašnji Srbi dopustili da se unutar Srbije Ustavom Narodne Republike Srbije od 17. januara 1947. godine  najprije stvori Autonomna Kosovsko-metohijska oblast.

Ona će biti potvrđena i narednim Ustavom Srbije iz 1963. godine, ali će ustavnim amandmanima od 1968. i 1971. godine doći do snažnog jačanja Kosovsko-metohijske državnosti, čime je već tada bio udaren temelj za dezintegraciju Srbije.

On će dobiti svoj konačni oblik Ustavom Socijalističke Republike Srbije iz 1974. godine, kojim je Kosovo, kako mu je bio zvaničan naziv po Ustavu iz 1974. godine, suštinski gledano pretvoreno u državu unutar države Srbije. 

Prema tome, Srbi na prethodno opisani način značajan dio svoje nacionalne supstance najprije svojom voljom uklone sa Kosmeta, zatim tu autodestrukciju legitimišu dajući joj i ustavnopravni oblik, a onda, kada naknadno shvate kakvu glupost su sebi učinili, tek onda bi, sa nepopravljivim zakašnjenjem, da popravljaju sve to. 

Sve ovo, sva ta tužna strana srpske novije istorije, neodoljivo se ponavlja i u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj. Naime, kao što je onomad, u martu 1945. godine, srpski pravoslavni pop zabranio desetinama hiljada protjeranih Srba da se vrate svojim domovima na Kosovu i Metohiji, što su tadašnji Srbi slijepo prihvatili i povinovali se tome, tako su i u postdejtonskoj Republici Srpskoj najprije srpski političari, za njima i srpske sudije, a potom i srpski narod, slijepo prihvatili nasilje OHR-a i visokih predstavnika (nasilje ohaerizma), čiju suštinu čini to da jedan stranac nametne svolju volju kao ustav i zakon, kršeći brutalno i Ustav BiH koji to zabranjuje svojim članom 3.3b), te kršeći Povelju UN koja to svojim članovima 2. i 78. takođe zabranjuje da se čini prema bilo kojoj državi članici UN, ali su to Srbi i ovaj put slijepo prihvatali i sprovodili u praksi (kao onomad naredbu popa Vlade Zečevića 1945. godine). 

I kao u slučaju naredbe popa Zečevića 1945. godine, ni sada nije bilo otpora nasilju ohaerizma, kako od srpskih političara i sudija, tako i od ovdašnjeg srpskog naroda u cjelini, pa je samo zahvaljujući tome, zahvaljujući toj srpskoj autodestruktivnoj kolaboraciji, ohaerizam uspio da razgradi Republiku Srpsku, dovevši je na ivicu opstanka.

Prema tome, i za ovdašnje i ovovremene Srbe može se zaključiti kako su na prethodno opisani način svojom voljom destruisali značajan dio supstance koja se još zove Republikom Srpskom, legitimišući tu svoju ohaerizovanu autodestrukciju čak i time što su joj davali ustavnopravni i sudski verifikovani oblik, a onda, kada su naknadno shvatili kakvu glupost su sebi učinili, tek onda bi, sa nepopravljivim zakašnjenjem, da popravljaju sve to. 

Međutim, Srbi bi sada, poslije silnih svojih propusta, grešaka i gluposti, kao onomad i sa Kosmetom devedesetih godina dvadesetog vijeka, da koriste nasilje ili prijetnju nasiljem, kakvo je donošenje niza neustavnih zakona (suprotnih Ustavu BiH) u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kojima se, zbog Milorada Dodika i njegovog interesa, otvoreno prijeti i upotrebom sile protiv državnih institucija BiH kakve su SIPA, Tužilaštvo BiH, Sud BiH, ako bi djelovale na teritoriji Republike Srpske.   

Srbi bi, dakle, to, iako umjesto toga ima nešto što je efikasno i efektivno, ali o tome se ćuti ne samo ovdje u Republici Srpskoj, već i u Srbiji, a naročito u zvaničnom Beogradu.

Naime, za razliku od Kosmeta iz devedesetih godina dvadesetog vijeka, današnja Republika Srbija ima na raspolaganju pravno sredstvo o kojem sam već pisao bezbroj puta, ali ga moram ponoviti i ovaj put zbog jedne najnovije činjenice koju sam ostavio za kraj ovog teksta. Dakle, današnja zvanična Srbija, kao pravna nasljednica SR Jugoslavije, obavezala se Dejtonskim sporazumom (Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH) da će ne samo poštovati nego i PROMOVISATI Ustav Bosne i Hercegovine (ta obaveza Srbije je propisana članom 5. Opšteg okvirnog sporazuma). 

Ova međunarodna ugovorna odredba daje pravo, ali i obavezu zvaničnoj Srbiji da u svim relevantnim međunarodnim institucijama promoviše i traži pravnu zaštitu ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, onako kako to propisuje Ustav BiH. A taj Ustav već u svojoj preambuli kaže da ga njegovi donosioci donose posvećeni pravnim načelima iz Povelje UN, među kojim načelima je vrhovno načelo suvereniteta BiH kao države članice UN.

Ono znači da niko osim njenih nadležnih institucija (parlamenata u BiH) nema pravo, pa i ako je visoki predstavnik, ili ako se zove Kristijan Šmit, da svoju volju nameće kao zakon u BiH, o bilo kojem pitanju. I nije to Ustav BiH zapisao samo u svojoj preambuli, već je to opšte imperativno pravno načelo propisao i u svom članu 3.3b), propisavši da opšta pravna načela međunarodnog prava čine sastavni dio pravnog poretka u BiH. 

Dakle, propisavši to, takvom svojom odredbom Ustav BiH propisuje da je BiH suverena država članica UN u kojoj samo njene nadležne institucije mogu donositi zakone, u skladu sa ustavnom raspodjelom državnih nadležnosti između BiH i entiteta. To drugim riječima znači da nikome drugom, pa ni visokom predstavniku, Ustav BiH ne dozvoljava da u BiH nameće svoju volju kao zakon, jer je to zabranjeno ne samo Ustavom BiH nego i Poveljom UN koja je ustav međunarodnog prava i koja propisujući suverenost država članica UN kao vrhovno načelo međunarodnog prava zabranjuje da se bilo ko nametne tim državama kao zakonodavac umjesto nadležnog državnog parlamenta.

Na sve to treba dodati da Povelja UN svojim članom 78. zabranjuje da se nad državom članicom UN uspostavi starateljstvo u bilo kom svom obliku, tj. da državom upravlja neko treći, kao što protivpravno čine tzv. Savjet za primjenu mira u BiH i brojni visoki predstavnici. 
Sve ovo je toliko jasno zapisano i propisano u Ustavu BiH i Povelji UN.

I zato kada bilo ko prijeti državi članici UN da će joj svoju volju nametnuti kao zakon, ili ako to već učini kao što je Kristijan Šmit učinio u julu 2023. nametnuvši svoj "zakon" po kojem je krivično djelo ako se ne sprovodi njegova volja, onda je još tada, a i prije toga, zvanična Srbija imala (a i dalje ima) na raspolaganju najmanje jedno pravno sredstvo, da ne govorim i o onom drugom koje je tužba Međunarodnom sudu pravde protiv svih onih država koje su u Bonu u decembru 1997. godine među sobom zaključile ništavni sporazum (tzv. Bonske zaključke) kojim su one, suprotno Ustavu BiH i Povelji UN, preuzele starateljsko upravljanje nad BiH putem visokog predstavnika.

Dakle, ostavljajući po strani i tu mogućnost koja Srbiji stoji na raspolaganju, ona umjesto toga može da pokrene postupak u Generalnoj skupštini UN kojim bi ta institucija UN zatražila od Međunarodnog suda pravde savjetodavno mišljenje o tome da li Povelja UN dozvoljava da se nad državom članicom UN upravlja na način na koji se to čini u BiH od strane OHR-a i država koje stoje u pozadini takvog upravljanja.

To je sredstvo koje, satjerani u ćošak, ovdašnji Srbi treba da traže od zvanične Srbije, da ga ona preduzme kao država članica UN, na šta ima pravo i po već spomenutom Dejtonskom sporazumu, i prema Povelji UN, kao i prema Statutu Međunarodnog suda pravde. Ne treba zazirati od preduzimanja tog koraka, jer smo mi satjerani u ćošak i dovedeni u tako nezavidan položaj da preduzimanjem tog pravnog koraka ne možemo izgubiti više od onoga što smo već izgubili i gubimo.

A možemo i te kako dobiti, jer Međunarodni sud pravde, ako se pred njega postavi pitanje da li Povelja UN dozvoljava da se Bosnom i Hercegovinom kao državom članicom UN upravlja ovako kako njome upravljaju visoki predstavnici i tzv. Savjet za primjenu mira u BiH, sigurno ne može odlučiti da to dozvoljava Povelja UN.

Ne može to reći Međunarodni sud pravde ne samo zato što takav oblik upravljanja državom članicom UN zabranjuju članovi 2. i 78. Povelje UN, već i zbog toga što bi u suprotnome Međunarodni sud pravde pogazio kako te članove Povelje UN, tako i svoje ranije odluke (iz 1949, 1971, 1986. i 2019. godine) kojima je toliko jasno već odlučio da suverenitet država članica UN predstavlja suštinsku osnovu međunarodnih odnosa, usljed čega postoji  zabrana intervenisanja bilo kome i na bilo koji način u unutrašnja pitanja države članice UN, koje pravo (pravo na sopstveni suverenitet) stiču čak i nesamoupravne teritorije i narodi na tim teritorijama onog trenutka kada postanu države članice UN.

S obzirom na takve ranije odluke Međunarodnog suda pravde, može se sasvim osnovano očekivati da bi on i u našem slučaju odlučio da ni tzv. Savjet za primjenu mira u BiH, a ni visoki predstavnici, nemaju pravo da upravljaju Bosnom i Hercegovinom kao državom članicom UN na način na koji to čine, jer je to suprotno Povelji UN, Dejtonskom mirovnom sporazumu (koji to ne dozvoljava nijednim svojim aneksom), kao i Ustavu BiH.

Nažalost, iako ima sve ovo na raspolaganju, zvanična Srbija decenijama neće ništa da preduzme, iako se radi o nečemu što je neophodno učiniti kako bi se dokinula tiranija ohaerizma prema BiH i spasila Republika Srpska od gotovo sigurnog nestanka.

Nasuprot tome, još tokom 2018. i 2019. godine zvanična Srbija je pokazala kako ne mari za Republiku Srpsku, jer je tada našla za shodno da u predmetu poznatom kao „Arhipelag Čago“ interveniše u postupak pred Međunarodnim sudom pravde i brani suverenitet države Mauricijus, a da prije toga, niti poslije toga, nikada nije našla za shodno da brani suverenitet BiH i Republiku Srpsku u smislu na koji je prethodno ukazano.

Nažalost, kontinuitet takve porazne nacionalne i državne politike zvanične Srbije pokazuje i najnovija činjenica koju sam ostavio za kraj. Naime, objavljena je vijest da je Republika Srbija u petak, 25. aprila 2025. godine, Sekretarijatu Međunarodnog suda pravde podnijela izjavu o njenoj intervenciji u predmetu koji se u tom sudu vodi po tužbi Sudana protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata, o primjeni Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u Sudanu.

Tu tužbu Sudan je podnio 5. marta 2025. godine, a zvanična Srbija je našla za shodno da hitno reaguje i uključi se u taj spor na strani Emirata, kako su prenijeli ovdašnji mediji. 

Iako je ovdje riječ o temi genocida, to ne mijenja na stvari, jer se radi o tome da li se zvanična Srbija ponaša principijelno, tj. da li se jednako odnosi (a očigledno je da se ne odnosi) prema svima i prema svakom pitanju međunarodnog prava, bilo ono genocid ili zaštita suvereniteta države članice UN. 

Dakle, zvanična Srbija je hitno reagovala kada se radi o interesima Ujedinjenih Arapskih Emirata, a decenijama neće da pokrene bilo kakakv postupak pred navedenim sudom, bilo samostalno bilo putem Generalne skupštine UN, iako ima međunarodnu ugovornu obavezu da promoviše, a to znači da brani suverenitet BiH od bilo čijeg ataka na njega.

Umjesto toga, Srbija decenijama samo nastavlja da nijemo posmatra kako ohaerizam (visoki predstavnici i tzv. Savjet za primjenu mira u BiH) razaraju suverenitet jedne države članice UN, a time i Republiku Srpsku i srpski narod u njoj.

Zbog toga ništa drugo ne preostaje do da se barem zapiše sve ovo, da ostane barem zapis o tome koliko smo mi Srbi neozbiljan narod.

Za Infomedia Balkan
Dr Milan Blagojević, ugledni univerzitetski profesor i doktor pravnih nauka, bivši član Senata Republike Srpske i pravni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH, sudija Okružnog suda u Banja Luci koji je odbio da primijeni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, koji je nametnuo visoki predstavnik u BiH, što je prvi takav slučaj u BiH pravosuđu.

Foto naslovna: Printscreen/BN televizija/YouTube
Izvor: www.infomediabalkan.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter