Borislav Radovanović: Volio bih Republiku Srpsku - da sam mazohista

Borislav Radovanović: Volio bih Republiku Srpsku - da sam mazohista

Prvi sam kažnjeni zbog "izazivanja panike" najavom da će Dodikov režim pandemiju Kovida-19 iskoristiti za još jednu tešku pljačku naroda. Potom je ministar Lukač zloupotrebio vanredno stanje da bi mi dao otkaz - dvije godine prije pošteno zarađene penzije u MUP-u RS. Zamislite kako mi je ovih dana pratiti silne medijske objave o desetinama miliona POKRADENIH baš onako kako sam najavio. Znam, život ide dalje, ali uz činjenicu da su u meni ubili i posljednju pozitivnu emociju za skaradnost po nazivu Republika Srpska.

Bukvalno svakodnevno mediji otkrivaju nove i nove pljačke narodnih para počinjenih od strane režima Milorada Dodika. I svaka muljaža mjeri se milionima maraka "potrošenih za ništa". Imamo ugovore o nabavkama i avansna plaćanja za medicinsku opremu koja nikada nije isporučena, a i ono šta jeste isporučeno sad kriju od očiju javnosti.

Krajnji pokazatelj silne "zaštite života i zdravlja ljudi", onako gromoglasno promovisan od strane aktuelne vlasti, danas vidimo kroz činjenicu da se sve svelo na još jednu pljačku enormnih razmjera i nezakonito bogaćenje pojedinaca. To je činjenica!

Baš kao što je činjenica da sam na startu pisanja o pandemiji Kovida-19 pokušao uzbuniti javnost povodom (samo)ubistva doktora Desimira Miljića, epidemiologa-specijaliste i Glavnog zdravstvenog inspektora Republike Srpske. Odlično sam bio svjestan u kako opasnim okolnostima potežem taj po režim vrlo problematičan događaj, ali bar o sopstvenoj hrabrosti ne moram ništa objašnjavati.

Naredna činjenica glasi: u prvim objavama ukazao sam kakvoj novoj režimskoj pljački se realno možemo nadati. Pritom sam apostrofirao kako naredna pljačka nije ništa neočekivano obzirom da imamo vlast koja je bukvalno svaku nesreću iskoristila za lično nezakonito bogaćenje. Bar u tom dijelu nije bila potrebna "vidovitost".

Idemo dalje u ređanju činjenica. Nakon moje druge objave i takvog uzbunjivanja javnosti ministar Lukač predlaže, a Radovan Višković donosi morbidnu "zabranu izazivanja panike i nereda". Privode me i saslušavaju zbog objava napisanih prije donošenja tog "propisa", odnosno zbog uzbunjivanja javnosti i pozivanja na blagovremenu društvenu reakciju..

Pisao sam kako mi je advokat pomogao u izbjegavanju daljeg zadržavanja u policiji, a javnost odavno zna kako to izgleda u mom slučaju. Ssptembra 2018. godine svojom krvlju sam napisao "PRAVDA" na zidu prostorija za zadržavanje PU Prijedor i tako ostavio dokaz da su me tu nezakonito držali. Tačno 13 dana nakon što sam ministra, direktora policije, glavnog i postupajućeg tužioca, te dva policijska načelnika formalno prijavio za ubistvo Davida Dragičevića morao sam se isjeći kako bih izvukao živu glavu.

Ovoga puta izvukao me je advokat, kom nije potrebna reklama jer je njegov ugled bar dobro znan, ali ostajemo na činjenici da je osnovna zamisao režima bila "dugoročna eliminacija" mene kao uzbunjivača javnosti. Uzbunjivača koji pokušava preduprijediti enormnu pljačku narodnih dobara i silnih muljaža u kojima su svoj interes vidjeli "zabrinuti dušebrižnici". Činjenica do činjenice!

Kada im nije uspjela moja eliminacija nezakonitim pritvaranjem ili nečim još grđim uručuju mi prekršajni nalog sa 1 000 maraka kazne. Nesporno vrše retroaktivno kažnjavanje kakvo je zabranjeno najvišim međunarodnim poveljama i konvencijama, pa i našim ustavom i zakonima. Po već ustaljenoj praksi MUP izdaje lažno saopštenje o tom kažnjavanju i produkoje još jednu tešku medijsku satanizaciju mog imena i djelovanja. Normalno, preko mog "primjera" zastrašuju javnost i svakog ko se usudi ukazivati na režimske nezakonitosti.

Očekivano, uzvraćam udarce tako što objavljujem odluke donesene povodom "zaštite stanovništva" i dokazujem kako su odreda protivustavne i protivzakonite. Građanima putem foto-uradaka prezentujem odluke vlade i Viškovićevog štaba u odnosu na članove zakona koji su prekršeni. Pravni laici mogli su jasno spoznati kako vlast sprovodi nezakonite odluke i mjere.

Potom objavama prozivam Ustavni sud RS i ukazujem kako na teško narušavanje ustavnosti i zakonitosti vlade mora reagovati po službenoj dužnosti. Istovremeno ukazujem kako izlaz iz date situacije jedino može donijeti Narodna skupština. I imali smo "reagovanja" ustavnog suda i parlamenta, ali u vidu dodatnog urušavanja ustavnosti i zakonitosti. No, ostajemo na činjenici da sam pravac budućih dešavanja upravio svojim objavama.

Naredna činjenica jeste da se policija nije odazvala zakazanom ročištu po mom zahtjevu za sudsko odlučivanja oko prekršajnog naloga od 1 000 maraka. Umjesto da pristupe sudu i dokažu zbog kakvih "objavljenih neistina" su me privodili i sankcionisali iz policije stiže akt o "bezuvjetnoj kapitulaciji". Kako, do kapitulacijom, nazvati poništavanje sopstvenih zabrana (propisa) i svih prekršajnih naloga uručenih po istima?! Moja velika pobjeda i korist za sve one nezakonito progonjene.

Međutim, režim teški poraz i javnu blamažu kompenzira preko Lukačevog "unutrašnjeg suda" u vidu disciplinske komisije PU Prijedor. U situaciji kada tužilaštva i sudovi djeluju samo po neodložnim i iznimnim predmetima, kada je već uvedeno vanredno stanje, za Lukačeve poslušnike je "sasvim normalno" vođenje disciplinskih suđenja.

Objavio sam kako u datim prilikama samo krajnje manita osoba može pristupiti "suđenju" u kom je odluka unaprijed donesena, a već imam podosta iskustava sa montiranim hapšenjima i lažnim optužnicama u sličnim prilikama. Samo u Republici Srpskoj moguće je da nenaoružan civil u sjedištu policije sa bar stotinu naoružanih policajaca i sve sa specijalnom jedinicom "ugrozi sigurnost" sve te policijske sile ili njenih komandanata.

Imam sijset dokumenata u kojima Lukač i njegove skutonoše tvrde kako strahuju od mog uopšte prisustva u objektima policije. Da sam nindža to ne može biti racionalno poimanje, a objektivno sam tek običan pedesetogodišnjak koji deceniju unazad nije ispoljio apsolutno nikakav čin nasilja. Jedino je dokazano da sam bez ikakve reakcije sposoban trpiti fizičko nasilje i bol, a samo kako bih izbjegao montirane optužbe da sam kroz samoodbranu počinio krivično djelo. Imam određena znanja i vještine, ali sam ih dosad jedino ispoljio u domenu trpljenja. I to je naprosto činjenica.

Prednje pominjem samo kako bi čitaoci shvatili punu ironiju tog disciplinskog postupka u kom mi je izrečena kazna prekida radnog odnosa iliti otkaza. Policajac i tjelohranitelj prijedorskih načelnika Danko Karanović me je septembra 2016. dodine nezakonito fizički napao. Kada sam dežurnom tužiocu sa lica mjesta prijavio taj napad i prethodno maltretiranje moje porodije (djece) naređeno od strane Dalibora Ivanića jedini način izbjegavanja krivične odgovornosti bio je u vidu lažne prijave da sam im prijetio.

Nenaoružan sam bio opkoljen sa desetak policajaca, sa još deset puta toliko u objektu, da bih se potom suočio sa sramnom optužnicom po kojoj su se policajci mene bojali. Da bi laž dobila kakve-takve realne konture ministar Lukač je izmislio da sam imao pištolj, koji su mi "jedva oteli". I takve bestidne laži prate me do danas, a po čestim komentarima vidim da su mnogi povjerovali u običnu izmišljtinu. Kao i laž da sam tokom protestnog performansa ispred PU Prijedor nosio natpis "OVO JE LOGOR". Stotine medija regona prenijelo je takve laži, a njihove posljedice trpim do danas. Gole činjenice!

Preko deset puta u PU Prijedor prijavljivao sam policajca Karanovića zbog kontinuiraniih prijetnji, teških uvreda i provokacija. Jednom im je "fora" sa lažnim prijavljivanjem prošla i normalno je da su pokušavali isprovocirati sličnu situaciju. U tome je Karanović ubjedljivo prednjačio, a posebno koristeći blizak odnos sa ministrom Lukačem koji mu je davao moć preko one realne. Kada sam iscrpio sve mogućnosti pogledao sam ga u oči i kazao da prestane sa takvim nezakonitim ponašanjima.

Kako sam to i objavio: suočio sam se sa njegovim prijetnjama i teškim uvredama, ali, još grđe, sa novom prijavom za "ugrožavanje sigurnosti". No, ovaj incident nije javnosti plasiran saopštenjem MUP-a RS, kako to već šablonski slijedi, a naprosto zbog činjenice da sam tužilaštvu prijavio policajca Karanovića za isto krivično djelo u istom događaju. Jedina razlika je u tome što moja priijava sadrži spregu policajca Karanovića sa organizovanim kriminalom, te činjenicom da sam u datim prilikama jedino ja mogao biti ugrožen. On nikako!

Normalno, Lukača i svitu ne zanima kakve će odluke donijeti tužilaštvo i sud, a posebno zbog činjenice da je od famoznog "ugrožavanja sigurnosti" Dalibora Ivanića prošlo tri godine i osam mjeseci, a nije zakazano nijedno sudsko ročište. Zalud moji silni zahtjevi za pravo na brzo i efikasno suđenje kad se ostalim procesnim akterima ne žuri, posebno zbog činjenice da na sudu nije moguće dokazati obične laži i izmišljotine. Odnosno, kako se suočiti sa nepobitnim dokazima da smo porodica i ja pretrpili teška krivična djela počinjena od tih "oštećenih" i "svjedoka"?

Čak i u drugačijoj situaciji ima Lukač u PU Prijedor svoj "privatni sud", preko kog može bukvalno naručivati odluke kako mu drago, pa i da mi po istima može dati otkaz. Bijednik kakav jeste Lukač je i za otkaz je morao iskoristiti vanredno stanje. Da, i disciplinski postupak i rješenje o otkazu datirani su unutar vremena važenja vanrednog stanja, kada su Željka Cvijanović i Radovan Višković imali apsolutnu vlast. Zato ću se njima dvoma u perspektivi baviti sa posebnim motivom, a Milorad Dodik je odavno "posebna priča".

Elem, kako prednje sumirati? Već danas suočeni smo sa nebrojeno dokaza teškog kriminala aktuelne vlasti počinjenog zloupotrebama vanrednog stanja i pandemije Kovida-19, a vjerujte da smo tek na početku otkrivanja surove istine. Baš kako sam to upozoravao i najavio, zbog čega sam nezakonito privođen i kažnjavan, pa i onako medijski satanizovan. Sviđalo se to nekom ili ne, ali danas nesporno znamo ko je narodu saopštavao istinu, a ko ga je lagao - i pritom nemilice krao.

Kako rekoh u podnaslovu "život ide dalje" i svako je zabavljen svojom mukom. Razumijem situaciju, međutim nije mi jasan kolektivni pristup aktuelnoj situaciji. Posebno kroz vizuru mog slučaja. Dodikov režim me je koristio kao "primjer" ili kao sredstvo zastrašivanja populacije i protiv slobode mišljenja uopšte. Međutim, suočili su se sa kontranapadom zbog kakvog su morali odstupiti i poništavati zabrane, prekršajne naloge i druge postupke. Na opštem planu opet sam produkovao dobro, a pretrpio individualnu štetu.

U tom smislu nije mi jasno zašto nisam "primjer" kakav koriste Dodikovi oponenti, a posebno zbog činjenice da sva dešavanja preko bloga prezentujem sa egzaktnim dokazima. Možda zato što nemam nikakvih političkih ambicija, a najmanje u domenu pretvaranja mog aktivizma u nekakve izborne glasove ili funkcije? Ili je u pitanju naš vijekovima poznat sluganski mentalitet kakav se jedino svodi na traženje gospodara? Sa te strane potpuno sam "neupotrebljiv" i toga sam svjestan, ali mi je i dalje nejasno to "okretanje glave od drugog čovjeka".

Snaga svake grupe ili zajednice počiva na kolektivnoj svijesti o idejama, ciljevima, mogućnostima... I godinama to objašnjavam kroz građanski aktivizam i tekstove na blogu. Posebno insistiram kako sve činim iz ugla običnog čovjeka, identičnog drugima sa kojima zajednički djelujem, te bez ikakvih ambicija izdizanja iznad tog nivoa. Samo nastojim da doprinosim opštem dobru, a naprosto kao savjestan građanin i roditelj koji želi sopstvenoj i inoj djeci život u boljem društvu i okruženju.

Porodica i ja trpimo gadne posljedice mog aktivizma, ali pitanje je postojanja alternative. Onog trenutka kad čovjek prestane slobodno misliti i djelovati prestaje biti čovjekom, ili u minimimu postaje robom. Kako stvarnih gospodara, tako i usljed robovanja sopstvenim zabludama. Posebice zablude da je društvene promjene moguće produkovati "izborom novog gospodara", iliti da sopstvene živote i budućnost poimamo kroz nekakve "vođe"!

Kako takvoj populaciji objasniti da su razvojne pretpostavke svakog društva učenje, ovladavanje znanjem i vještinama, unapređenje kolektivne svijesti...??? Da ne ulazim u stručne stvari poput prekompozicije državne uprave u javnu upravu, sve po utrvđenim standardima i pozitivnim iskustvima razvijenih država.

Na tom planu nikada mi nije bilo bitno da li će neki tekst pročitati hiljadu ili 100 000 ljudi, a posebno jer imam iskustvo sa oba takva parametra čitanosti. Važno je koliko njih će razmisliti o datoj temi i zauzeti sopstveno mišljenje. Oduvjek mi je cilj bio ljude navesti na razmišljanje, a redovito zahvalim svima na konstruktivnim kritikama. Tako unapređujem sopstveno znanje i promišljanje.

Ovim, na kraju, dolazimo do suštine ove objave. Činjenice su takve kakve jesu i kako su prednje predstavljene. Mogu pretrpiti štete na individualnom nivou, ali na planu opšte borbe sa nakaradnostima ovog društva ostvarujem pobjede. I to udaram u glavu tako da reprezente moći gadno zaboli. No, opet nekako ostajemo na poziciji "očuvanja" Republike Srpske po svaku cijenu. Čak i po cijenu naše kolektivne nesreće, odnosno kroz nekakvu imaginaciju kakvu sebi teško možemo objasniti.

Zato i istupam sa ovakvim naslovom teksta. Nakon svega doista bih bio mazohista ili dobrano poremećenog uma kada bih izražavao "ljubav" nečemu šta mi je nanijelo tolikog zla. Nečega šta doživljavam kao logor oko kog sam lično postavljao "ogradu" - kao borac i sin poginulog borca. Da ne ulazim u ono šta sam kao policijski profesionalac ugradio u Republiku Srpsku. Nikada ništa nisam tražio, a mnogo sam dao i žrtvovao. I doživio to šta sam doživio.

Kada koristim pojam Republika Srpska mislim na činjenicu da svaka država djeluje kroz institucije, a u mom slučaju gadno su se ogriješile mnoge: policija, tužilaštvo, sud, vlada, parlament... Ništa bolji tretman nemam unutar vaninstitucionalnih okvira: mediji, organizacije (npr. boračka), stručna zajednica i sve ono fokusirano na budžetske donacije ili lične koristi. Persona sam non grata.

Nakon svega i u datim prilikama mogao bih napisati da volim Republiku Srpsku, no to bi obična laž. Nemam apsolutno nikakvog interesa da lažem, a kao iskusan kriminalista odavno znam kako su "u laži kratke noge". Upravo kroz kriminalističku psihologiju sam naučio kako nije normalno voljeti nešto šta produkuje bol i nesreću, odnosno da se takve emocije podvode pod duševne poremećaje.

Time dolazimo do mog životnog mota po kom javno govorim ono šta doista mislim. U konkretnom slučaju to znači da su u meni ubili i posljednju pozitivnu emociju prema Republici Srpskoj. I to nepovratno! I nepopravljivo! Sve drugo šta bih rekao bila bi laž!

P.S.
Nemam namjeru rušiti Republiku Srpsku, ali samo zato što mi treba kao "tužena strana" radi suđenja i naplate štete. Za razliku od njenih "zakletih čuvara" još nisam smogao snage tužiti Srpsku i to samo zato što bi takav čin potegao pitanje emocija prema nečemu u šta sam ugradio tri decenije života. Sad smo to raščistili i još kako ćemo se 'ćerati po sudovima, a nema grđe situacije nego kad umre onaj kog ste tužili. Zato, živjela nam Republika Srpska!

Piše: Borislav Radovanović

Izvor: https://radovanovicborislav.blogspot.com/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks