Uglješa Kesić: Priča o Banu Boriću -Ban Borić još bdi nad nama- (Foto)
Uglješa Kesić je rođen 1980. godine u Banjoj Luci, gdje završava osnovnu, srednju školu i fakultet i stiče titulu profesora historije. Književnošću se bavi od 2010.godine i iza sebe ima četiri odštampane zbirke poezije i jednu knjigu bajki za djecu.
Stalni je saradnik časopisa BH dijaspore "Bosanske pošte"(Norveška) i magazina Šeher Banjaluka (Švedska). Pjesme su mu prevedene na mađarski jezik. Član je P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini, Društva pisaca u Bosni i Hercegovini , Instituta za dečiju književnost.
Dosadašnji književni opus Uglješe Kesića čine djela "Zažmiri" objavljeno 2018. godine, "Noć kada su palili knjige" 2020., Vilenjak Jan 2020 te "Najbolje je biti dijete" 2025. u izdanju "Art Print" Banjaluka i nedavno objavljena knjiga "Bosansko kraljevstvo" (Bajke o vladarima Bosne").
Uglješa Kesić dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj književni rad kao što su nagrada "Musa Ćazim Ćatić" za najbolju dječiju pjesmu u konkurenciji od 262. pjesme, nagrada za najuspješnijeg autora u oblasti dječije književnosti u USA, West Chester, Pennsylvania te treća nagrada na internacionalnom festivalu "Nasmij me pjesmom" u Crnoj Gori 2025.
Foto: Ustupljena fotografija
-Zašto ste se opredijelili upravo za pisanje proezije i proze za djecu?
KESIĆ: jednostavno ću reći da je to jedan od najčestitijih i najplemenitijih poslova na svijetu. Gledati i truditi se na sve moguće načine da se prosvijetli dječiji um i da se usmjeri na prave stvari za mene predstavlja sveti cilj i primarni poziv u životu.
-Po struci ste prosvjetni radnik?
KESIĆ: Da, to je svakako jedan od specifičnih poziva u današnje vrijeme. Sa djecom raditi je sjajno jer djeca osjete srce u grudima i njima ne možeš da lažeš i da se pretvaraš. Djeca ako te zavole onda te vole cijeli život.
-Kako biste, ukratko, definirali osnovnu poruku koju želite poslati svojim čitateljima?
KESIĆ: U svojim pjesmama i pričama djeci a i odraslima želim da poručim da malo više gledaju okolinu ružičastim očima jer ako se pogleda na svijet malo drugačije zna da bude itekako lijep.
-Nedavno je objavljena vaša nova knjiga zanimljivog naslova "Bosansko kraljevstvo" (Bajke o bosanskim vladarima). Šta vas je ponukalo da je napišete?
KESIĆ: U ovoj knjizi pokušavam djeci da predstavim istoriju u malo drugačijem svijetlu. Istorija zna da bude sjajna ako pružiš priliku djeci da pogledaju istoriju na svoj način.
-Gdje i kada su planirane promocije ove knjige?
KESIĆ: Ovom prilikom bih, prije svega želio da se zahvalim mojim prijateljima Goranu Vrhuncu i Elvisu Ljajiću koji su se potrudili da mi organizuju promociju u Sarajevu a u planu su i promocije po svim većim gradovima naše zemlje. Nadam se da će promocije biti tokom mjeseca Juna, ali znaće se na vrijeme.
-Možete li, za naše čitaoce, ovom prilikom izdvojiti jednu od vaših bajki?
KESIĆ: Neka to bude Priča o banu Boriću.
Foto: Ustupljena fotografija
PRIČA O BANU BORIĆU
Prije nekoliko stotina ljeta, kada je Bosna bila prepuna gustih šuma, divljih rijeka i tihih sela, a još bez kralja i gospodara – narod je živio u strahu.Nije bilo zakona, ni pravde, ni ruke koja bi vodila. Svako je branio svoje kako je znao, i zemlja je često bila plijen tuđinskih vojski koje su dolazile i nestajale. Bosna je bila ta koja je služila kao kusur velikim silama Ugarske i Vizantije.
U to teško vrijeme, došao je iz ravne Slavonije i naselio se u Bosni. Njegovo ime značilo je „onaj koji štiti”, ali tada još niko nije znao koliko će ono biti istinito. Borić je rastao među običnim ljudima – pomagao starcima, hranio ptice i spašavao vukove iz zamki. Govorilo se da ga priroda sluša – da ga voda nikad ne pokvasi, a vukovi mu prilaze kao da je njihov brat. Pričao je sa njima i oni su mu vjerovali. Osluškivao je bilo kod naroda, jer znao je: ako te oni zavole – onda si voljen za vječnost.
Gledao je kako se ljudi muče radeći za drugog i boreći se za druge zemlje. Nije bio sretan zbog toga jer znao je da je samo sloboda najbolji lijek za njih, a svaki vid borbe za račun drugog nije činio dobra narodu Bosne. Kad je odrastao, vidio je kako njegovi ljudi pate. Uglavnom su se borili da opstanu na svom i sve strahujući da će opet doći neka daleka vojska koja će ih pokoriti.
Priroda je isto bila u strahu pa je tako i čarobna šuma Bosne sva pobijelila jer je mislila da će opet doći neko da reže njena stabla i da lovi njene životinje. Životinje su bile jako plahovite. Lisice su nervozno kružile šumom, sova je tužnim hukom ispoljavala svoju tugu, a medvjed Mediša se povukao u svoju jazbinu iako mu nije bilo vrijeme. Jedini koji su stajali uspravno i ponosno – bili su vukovi. Oni su naslućivali šta će se desiti, ali se nisu usudili da pobjegnu jer mislili su da će tako da izdaju Borića koji ih je toliko puta spasio iz zamki.
Foto: Ustupljena fotografija
Nažalost, jednog dana, do njega je stigla vijest da se velika vojska sa sjevera sprema preći Savu i zauzeti Bosnu. Čuo je već topote njihovih konja. Ubrzo je poslao sove da odrede udaljenost tih topota da zna šta da kaže narodu.
U zemlju se uvukla panika. Svi su govorili:— „Nema ko da nas vodi!“ Borić je radio kao kovač i posmatrao je narod kako se uspaničeno šeta mjestom. Volio je zemlju svoju i nije volio nesreću koja ju je svaki par godina pogađala. Nakon nekoliko dana otišao je u čarobnu šumu i postrojio je sve sove koje su se vratile sa puta i upitao ih je šta se dešava?
Sove su rekle da su trupe jako blizu zemlje Bosne i da ako žele da spasu zemlju mora da se brže organizuju otpor jer oni su tu, pred vratima. Pokazavši hrabrost, Borić je tada stao pred narod uspravan – i rekao:
„Neću vladati vama – ali hoću vas voditi. Ako mi vjerujete, braniću Bosnu kao da mi je duša.“
Narod je pristao. Tako je počela njegova borba. Vojska neprijateljska bila je brojna, opremljena i surova. Imali su konje, oklop i lukave vojskovođe. Borićeva vojska imala je samo luk i strijelu, sjekire, planinu – i ljubav prema zemlji. Tada se desilo nešto čudesno. U noći pred bitku, dok je stajao sam na litici, pred njega je stao bijeli vuk – stariji od vremena.
„Ti nisi ratnik zbog krvi – ti si čuvar zbog srca. Ako te Bosna izabrala, moja braća i ja idemo sa tobom“, reče vuk.
Od tada je bijeli vuk išao uz Borića, a ostale životinje su bili iza njih. Njegova vojska je vjerovala u njega i mislila je da ga štiti sama zemlja. U velikoj bici kod Zelenog Polja, Borić je mudro vodio svoje ljude – koristili su šume da se skrivaju, rijeke da zbune neprijatelja, a noć da napadaju kad niko ne očekuje.
Kad je bitka završila, neprijatelji su bježali, a narod je slavio. Bosna je po prvi put bila slobodna pod svojim vođom. Nakon pobjede, narod je kleknuo pred Borića, tražeći da postane njihov ban – prvi vladar Bosne.
— „Ako je biti ban isto što i biti sluga svome narodu, onda prihvatam“, rekao je tiho.
Tako je Borić postao prvi ban Bosne – pravedan, mudar i poštovan. Veselje je trajalo tri dana, a oni koji su bili tu svjedočili su da su tu bili prisutni ljudi i životinje. Šuma je poslala svu svoju dječicu da budu svjedok tom činu jer Borić je bio taj koji je to zaslužio odbranivši zemlju, a moćnu neprijateljsku vojsku za jedan period svakako odaljio od same granice.
Pod njegovom vlašću, postala je sigurna zemlja. Trgovci su putovali bez straha, narod je obrađivao zemlju slobodno, a zakoni su važili za sve – i za bogate i za siromašne. Dogovor je bio da svi oni koji zgriješe, bilo bogati ili siromašni – prijavljeni budu, a kaznu da izdrže i da se vrati poštenom životu.
Godinama je ban Borić vladao, sve dok jednog dana nije tiho nestao. Otišao je iz Bosne jer je podržavao vojsku koja je izgubila borbu za vlast u Ugarskoj. Ali pred odlazak, ostavio je riječi urezane u kamenu:
„Ova zemlja ne pripada onome ko njome vlada – već onome ko za nju daje srce. Dok god ima takvih, ona će trajati.“
I dan-danas, u tišini šuma, kažu da se ponekad čuje zavijanje bijelog vuka. Kad se to desi, ljudi kažu: „Ban Borić još bdi nad nama.“
Foto: Ustupljena fotografija
Razgovarao: Miroslav Pilj
Foto naslovna: Ustupljena fotografija
Izvor: Infomedia Balkan
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
