Borislav Radovanović - Obraćanje javnosti pred odlazak u zatvor: Nušić i ja - dva raba robijaška (Video)


Borislav Radovanović - Obraćanje javnosti pred odlazak u zatvor: Nušić i ja - dva raba robijaška (Video)

Dok čekam upućivanje na izdržavanje kazne zatvora javno pitam: hoće li mi kao i našem velikanu Branislavu Nušiću tokom robijanja zabraniti pisanje? Kako vidim sudije su ista podanička govna od kralja Milana Obrenovića, kog je Nušić svojom poemom "uvrijedio" za dvije godine tamnice, do današnjeg "kralja Mile".

Niste znali poemu "Pogreb dva raba" našeg legendarnog satiričara i kolege pravnika Branislava Nušića - zbog koje je svojevremeno osuđen na dvije godine zatvora? Odmah to rješavamo i na kraju teksta postavljam poemu čiji završetak sa podnaslovne fotke, bar po meni, sadrži pouku koju valja prenijeti današnjim generacijama srpske i sve druge djece. Posebice sirotinjskim sinovima koji čast i dužnost poimaju poput mene kada sam sa 20 godina pohrlio u krvavi rat. 

Poistovjećivati sebe sa Branislavom Nušićem bilo bi degutantno, no mogu ukazati odrednice koje nas nepobitno povezuju. Prva, kao srpski borci oba smo kritički pisali o poratnim nepravdama prema onima koji su izvojevali "slobodu" - uspostavljenu po aršinima onih što ratovima jedino profitiraju. Pritom oba vlastodršce "udaramo u glavu", Nušić kralja Milana Obrenovića, dok moja malenkost Milorada Dodika. 

Druga zajedniča odrednica nam je što kao pravnici izlazimo iz okvira tog podrazumjevano režimsko podaničkog esnafa, odnosno svoja poimanja nakaradnosti institucija i društva iznosimo pisanom riječju i JAVNO. Bez obzira na posljedice i brutalne odmazde vlastodržaca. Kada pravnik, a Nušić je nakon studija u Beogradu i Gracu stekao zvanje diplomiranog pravnika, shvati besmisao institucionalne borbe sasvim logično izlazi iz zadanih okvira sistema. 

Zato društveno osvješteni pravnik u principu napušta podaništvo nakaradnom sistemu, nastupa kritički i javno, pa se neminovno i suočava sa posljedicama takvog djelovanja. Sunovrat nastaje kada nosioci progona postanu "kolege" pravnici i to striktno zarad ličnog interesa u vidu plate (budžetskih parazita!) i sitnih privilegije. Bez obzira govorili o Nušićevom ili današnjem dobu "pravo" određuju nepisani zakoni!

Tako se dogodilo da je Beograd masovno komentarisao dvije sahrane organizovane u tek par dana, ali po starom srpskom običaju -  šapatom i "kafanskim umovanjem". Rijetki su usudili se javno kritikovati to što su kralj Milan, njegova vlada i vojni vrh okupili se na sahrani majke pukovnika Dragutina Franasovića. Na potonje održanoj sahrani dokazanog srpskog junaka majora Mihaila Katanića niko od vlastodržaca i visokodostojnika nije se pojavio, ali se narod masovno odazvao i na svojevrstan način izrazio bunt.  

Branislav Nušić ovo razilaženje vlasti i naroda u svom maniru opisuje poemom "Pogreb dva raba" (ili češće upotrebljivan naziv "Dva raba") objavljenom u Novom beogradskom dnevniku, čime narodno nezadovoljstvo kulminira i započinje masovno izrugivanje vlasti. Po optužnici za "uvredu njegovog veličanstva"  Nušića prvostepeno presuđuju na dva mjeseca zatvora. Pošto je ovim činom bio posebno pogođen kralj Milan utiče na sud i kazna se preinačava na DVIJE GODINE. Kroz služenje kazne dolazimo do treće poveznice moje malenkosti sa legendarnim Nušićem.

Po urbanoj legendi 1888. godine upravnik zatvora Ilija Vlah robijašu Branislavu Nušiću kazao je: "Bolje je za tebe, mladiću, da ne pišeš. Pisanje te je i dovelo u apsu. Da si bio nepismen, ti bi danas bio valjan i čestit čovek i ugledan građanin može biti, a ovako se kao kockar vučeš po apsanama". Pokušajte zamisliti kako je diplomiranom pravniku (diplomirao 1884. g.) Nušiću bilo slušati ovog "pismenog" režimskog podanika. Mogao je Nušić biti i "sudija" poput ovih što dva mjeseca zatvora po kraljevoj intervenciji drugostepeno preinačavaju u DVIJE GODINE ROBIJE, ali time bi teško ušao u legendu.

Najgora po Nušića bila je zabrana da piše, čita knjige i novine, šta mu je teže padalo od uskraćivanja grijanja i drugih oblika maltretiranja. No, tu je upravniku Vlahu doskočio koristeći njegovu "obavezu" čitanja pisama zatvorenika. Tako u jednom kratkom pismu svog tetka nazvao je ujakom i sebe potpisao sa "tvoj nećak", a slabopismeni upravnik uplašio se samog pominjanja prezimena Geršić i mogućnosti da je riječ o ministru pravosuđa. Ekspresno je Nušiću dao pravo na pisanje, koje je ovaj iskoristio za stvaranje komedije "Protekcija". Takav je bio naš Nušić.

Ovim dolazimo do mog predstojećeg robijanja obzirom da je Osnovni sud u Prijedoru novčanu kaznu od 500 KM pretvorio u 10 dana zatvora (rješenje podnaslovni foto). Tiče se "prekršaja" od 03. septembra 2018. godine - kada sam se u pritvoru isjekao česmom i na zidu Svojom krvlju sam pisao "PRAVDA". Ukoliko ste zaboravili detalje spornih dešavanja pogledajte tekst sa linka i donji video.


U pitanju je policijsko audio-video snimanje mog tadašnjeg hapšenja na koje sam tiltovima dodao komentare. Kada su shvatili da su snimili sopstveno krivično djelo "protivpravno lišenje slobode" ovaj dokaz pokušali su sakriti, no uspio sam isti pribaviti i objaviti na svom youtube kanalu. Taman prilika da me podržite sa opcijama "subscribe" i "like", baš kao i da pokušate shvatiti moje poprilično atipično ponašanje.

Znači, pismeno sam se obratio poslodavcu (MUP RS) i kazao kako zbog socijalne bijede više ne mogu trpiti NEZAKONITU suspenziju, te zatražio otklanjanje posljedica krivičnih djela počinjenih na moju štetu. Na naredbe policajaca kakve se vide na snimku oglušio sam se jer sam na dati prostor upravo doveden prethodnim naredbama policajaca izdatim u okviru unaprijed pripremljenog kriminalnog plana.

Sa snimka, a posebno iz izjava svjedoka vidi se da je u pitanju ranije isplanirana i dogovorena "akcija" policije, tužilaštva i suda. Zato kriminalistički tehničar po naređenju čeka na ulazu kako bi snimio moj dolazak u zgradu PU Prijedor, odnosno da su akteri pritivpravnog lišenja slobode unaprijed znali da ću "počiniti prekršaj". Samo po sebi ovo nije privuklo moju pažnju obzirom da su mnogo teži oblici kršenja prava i diskriminisanja prema meni redovito primjenjivani.

U prostorijama za zadržavanje (policijsko pritvaranje) pitam se zašto izvode takav cirkus i nedvosmisleno čine teška krivična djela. I sjetim se "sitnice" da sam 13 dana ranije podnio dopunu prijavu protiv ministra Lukača, direktora policije Ćuluma, načelnika Ilića i Ivanića, te tužilaca Lepira i Vreće, a za krivično djelo "teško ubistvo" Davida Dragičevića. Uključujući i činjenicu da sam prijavu od 17.maja 2018. godine, kao i obe dopune prijave, objavio na blogu, tako da su procesuirani zločinci policije i tužilaštva odlično znali kako i čime ih formalno teretim.

Nalogodavce, organizatore, neposredne počinioce (policajce!) i saučesnike otmice, mučenja i ubistva Davida Dragičevića zbog tog zločina čekaju maksimalne zatvorske kazne, tako da nadalje mogu ubijati koliko im drago obzirom da teže ne mogu biti kažnjeni. Česmu sam otkinuo i isjekao se po rukama kako bih se izvukao iz ugrožavajuće situacije i očigledno planiranog zločina, šta sam i saopštio ljekarima hitne pomoći i svima drugima sa kojima sam došao u kontakt. I izvukao sam živu glavu.

Snimak sopstvenog krivičnog djela policija je krila jer posredno razotkriva i umiješanost glavnog tužiova Mladena Mitrovića, a u konačnici i postupajućeg sudije Nebojše Manojlovića koji je kroz dalji prekršajni postupak izrekao mi tih 500 KM kazne - sada pretvorenih u 10 dana zatvora. Ostali dokazi stoje u sudskom spisu skandaloznog postupka koji je sproveden u prvom i drugom stepenu, a čine ih službena pismena suda, policije i moje malenkosti. Od tih dokaza i činjenica nije moguće pobjeći.

Sporna dešavanja ostavljamo za neke naredne objave, a sad nam se valja fokusirati na pitanje: hoće li mi zatvorska uprava uskratiti prava kao u slučaju Branislava Nušića? Ukoliko je Dragan Jevđenić još uvijek direktor KPZ Banja Luka (Tunjice) neće uslijediti "savjeti" u stilu Ilije Vlaha obzirom da me ovaj nekadašnji kolega dobro poznaje i odlično zna zašto sam pokrenuo blog. 

Dakle, Jevđenić zna kako sam zbog pisanija na ovom blogu dospio u nemilost režima i da apsolutno NEVIN ROBIJAM, pa do toga kako današnji "kralj Mile" preko mene disciplinuje narod. Uz to je prekaljeni profesionalac koji je dokazao kako treba upravljati zatvorom - za razliku od ozloglašene mafije iz ranijih vremena. Iz te vizure ne očekujem zlopaćenja kakva je trpio naš velikan Branislav Nušić.

Elem, bez obzira na sopstvena uvjerenja Dragan Jevđenić teško da će mi moći omogućiti vođenje ovog bloga iz zatvora, odnosno moraće mi bar do neke mjere uskratiti pravo "pisanja". U suprotnom vjerujte da bih iz zatvora oborio rekord dnevnih ulazaka na blog koji premašuje respektabilnih 103 000 čitalaca, ali time i nepobitno produkovao posljedice po zatvorsku upravu. Nismo djeca, znamo kako ovaj sistem funkcioniše.

Mogao bih karikirati i izvoditi različite konstrukcije date situacije, no valja biti pošten i OBJEKTIVAN. Moja malenkost je "kralja Milu" mnogo grđe prozivala negoli Nušić kralja Milana, ali ovaj nije reagovao na planu pokretanja mog progona, a kamoli sankcionisanja. Njegov stvarni grijeh jeste što je okorjelnim zločincima OMOGUĆIO činjenje teškog zuluma koji porodica i ja trpimo preko osam godina. Baš kao i tolike hiljade drugih koji odbijaju povinovati se ovakvom kriminalizovanom i nemoralnom režimu! 

Sa druge strane kada pročitate poemu "Dva raba" doći ćete do boldiranog stiha kojim Nušić aludira na kralja Milana i tako shvatiti "težinu zločina" zbog kog je tamnovao dvije godine. No, mnogo bitnije, pokušajte zamisliti kako je sudskim postupkom "utvrđeno" da je pisac konkretno mislio na kralja Milana Obrenovića i time "uvrijedio njegovo veličanstvo". 

Želim poentirati na tome da su današnje sudije ISTA PODANIČKA GOVNA kao i prije aman vijek i po, ali uz napomenu da o tome ide poseban tekst sa jasnim dokazima. Sudovi nam smrde gore od septičkih jama sa 83% popunjenosti, a ovaj procenat uzet je iz egzaktnog dokaza ispoljavanja podaništva "kralju Mili" zbog kog sudije imam pravo nazivati GOVNARSKIM ESNAFOM. 

Do novog teksta molim vas da pročitate Nušićevu poemu i iz današnje vizure sve izvjesnijeg svjetskog rata razmislite oko pitanja: ima li smisla da srpski sinovi, baš kao i svi drugi, ginu za "kralja i otažbinu", pa čak i za ovakav nakaradan narod koji vijekovima gazi svoje ratne junake? Znate kako i gdje možete SLOBODNO iznijeti svoje mišljenje.

Pogreb dva raba

Ta tu skoro, biće ovih dana,

sa'ranismo jednog božjeg raba.

Čitali ste, vid'li ste paradu,

taj rab božji beše jedna baba.

Zatutnjaše sva četiri zvona,

povrveše kite i mundiri,

povrveše perjanice bojne,

povrveše bezbrojni šeširi.

Svi majori debeli i suvi,

oficiri cela kita sjajna,

pukovnici, s orlom i bez orla,

i još neko, ali to je tajna.

I pravo je, ne tumač'te drukče,

i našta bi tu brbljiva zloba,

i pravo je ta poslednja počast,

ispratiti pokojnu do groba.

Još skorije, biće ovih dana,

sa'ranismo još jednog božjeg raba.

Al' na žalost sviju baba naših,

taj rab božji nije bio baba…

Ne povrve kita i mundiri,

a i kog bi da do groba prati,

i što pođe i što htede poći,

od pola se puta kući vrati.

Potmulo su udarala zvona,

udarala zvona iz budžaka,

a i što bi da se čini dževa,

kad je pratnja srpskoga junaka.

Srpska deco što misliti znate

iz ovoga pouku imate:

U Srbiji prilike su tak'e,

babe slave, preziru junake,

zato i vi ne muč'te se džabe,

srpska deco, postanite babe.

Branislav Nušić

Piše: Borislav Radovanović
Izvor: radovanovicborislav.blogspot.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter