Zdravko Zečević: -Puna plata - Lažu te, dušo, lažu-


Zdravko Zečević: -Puna plata - Lažu te, dušo, lažu-

Na najnižu platu u Republici Srpskoj od 450 KM u martu su bila prijavljena 16.103 zaposlena, što je za 2.313 radnika više u odnosu na isti mjesec prošle godine.

Prema podacima Poreske uprave RS, na najnižu platu u martu prošle godine, koja je tada iznosila 410 KM, bilo je prijavljeno ukupno 13.790 radnika, dok je u istom mjesecu 2017. minimalac od 395 KM primalo 11.356 zaposlenih.

S druge strane, ukupna sindikalna potrošačka korpa iznosi 1.890,78 KM, što znači da su potrebne 4,2 najniže plate da bi se ista pokrila (1,57 najnižih plata za prehranu, 1,26 za stanovanje i komunalne usluge).

Najnižu platu u Republici utvrđuje Vlada Republike Srpske na prijedlog Ekonomsko-socijalnog savjeta u posljednjem kvartalu tekuće za narednu godinu. Ukoliko Ekonomsko-socijalni savjet ne utvrdi prijedlog, odluku o najnižoj plati donosi Vlada Republike Srpske, imajući u vidu kretanje plata, rast proizvodnje i životnog standarda u Republici.

Najniža plata se isplaćuje za puno radno vrijeme i prosječno ostvarene rezultate radnika u skladu s aktima poslodavca. Najniža plata se isplaćuje radniku samo kada je iznos plate radnika, obračunate u skladu sa Zakonom o radu, opštim aktom ili ugovorom o radu ispod iznosa najniže plate.

Plata (ne najniža, nego svaka) sastoji se od dijela plate za obavljeni rad i vremena provedenog na radu, uvećanja plate propisanih Zakonom o radu, opštim aktom i ugovorom o radu i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa Zakonom o radu, opštim aktom i ugovorom o radu. Plata za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji se od osnovne plate i dijela plate za radni učinak. Bruto plata je plata uvećana za doprinose iz kojih se (dijelom, a dijelom direktno iz budžeta) finansiraju današnji korisnici penzija.

Zakon o radu, kao i drugi akti koji regulišu radnopravnu oblast, nije prepoznao izraz "puna plata". Nije ga prepoznala ni Poreska uprava kao lično primanje. Što ne znači da ga nije prepoznala praksa, te ga kolokvijalno i žargonski ubacila u svakodnevicu. Kao nevidljivo lično primanje, nešto kao Benksi, popularni crtač grafita: niko je zvanično nije vidio, ali svi znaju da postoji. Za pretpostaviti je da je to primanje najniža plata, uvećano za jedan neodređeni i proizvoljni iznos gotovinskih novčanih sredstava kojima poslodavac časti radnika iz svoje oporezovane dobiti. Jer, pobogu, svako može činiti šta želi sa svojim parama. Radnik je svakako pristao na najnižu platu svojim potpisom na svoj ugovor o radu, tako da mu primanje ove "časti", razlike do "pune plate", svakako neće predstavljati neugodnost. Prosto, para uvijek treba, uvijek je kriza i nikad nemamo. A i zaslužili smo i više, znamo koliko radimo, ali dobro je koliko god dobijemo. Svakako, treba imati na umu da ne prima sigurno svaki radnik koji prima najnižu platu ujedno i "punu platu".

Dosta je to velika patnja i za poslodavca koji zna prepoznati i vrednovati trud. Pa svaki mjesec mora da preslaže učinak svakog radnika kojeg želi počastiti, da na neki način umiri savjest koja ga (možda?) gricka što mu isplaćuje najnižu platu. Zna i poslodavac koliko je skup život i kolika je potrošačka korpa, zna i da je sve manje (kvalitetne) radne snage, želi da mu radnik bude zadovoljan. Dok radi. I dok ne ode u penziju.

Tada će postojati penzija. Pošto je radnik na minimalnoj plati, biće i na minimalnoj penziji (najniža penzija za 40 i više godina penzijskog staža trenutno iznosi 375 KM, što znači da je odnos najniže plate i najniže penzije 83,33%, što i nije loše). Samo što tada neće postojati "puna penzija", ili će u stvari ona biti ta najniža penzija. Fond PIO neće prepoznati (kao nekad njegov poslodavac) nekadašnji trud radnika i neće mu, kao njegov blagonakloni poslodavac svojevremeno, pružiti zadovoljstvo primanja novčanih sredstava, gotovinski.

Jer, doprinosi su plaćani iz najniže bruto plate, a ne iz "pune plate". Recimo da to i nije bitno, jer svakako ne možemo znati ko će i koliko zarađivati naše penzije iz prvog stuba (Fonda PIO), jer to je budućnost, koja je uvijek neizvjesna.

Ono što je zanimljivo je klasično fingiranje propisa. Gazda nagrađuje radnike iz svoje dobiti, oporezovane sa stopom od 10%, i to upravo zbog toga što su u tom radnom statusu. Ne vjerujem da je ijedan gazda nastavio na ovakav način da stimuliše osobe koje su raskinule ugovor o radu zasnovan kod njega. Svakako je vrijedno truda izbjegavanje obaveze plaćanja poreza i doprinosa na platu kakvu je prepoznaje Zakon o radu i ostali propisi, jer ona iznosi više od pet puta u odnosu na uredno plaćen porez na dobit.

Ostavimo po strani radnike prijavljene i ispod "minimalca" i one kojima su svi prihodi od rada stvarno izjednačeni sa najnižom platom, da li zbog manje sati u radnoj sedmici ili zbog posebnih djelatnosti (kožarska, tekstilna...). Pošto je u pitanju ugovorni odnos, nije teško zaključiti ni kakav je interes radnika da dobije više para "na ruke", nego da mu "legne na račun". Treba zadovoljiti tekuću potrošnju (gdje nisu samo stavke iz potrošačke korpe), treba dobaciti sljedeći dan i mjesec, treba raditi i živjeti… bar do penzije. Da ne budem licemjeran, teško da bi iko imao dilemu oko pretpostavljene ponude gazde: imam za tebe planiranog troška mjesečno, recimo, bruto hiljadu i po, najniža bruto plata od 746,27 KM mora na banku i plaćanje dažbina, odredi kako želiš ostatak? Mislim da bi svaka osoba koja bi odredila drugačiji način prihodovanja tih sredstava, osim "na ruke", bila izvrgnuta podsmijehu porodice, okoline, čak bi je i gazda posmatrao drugim očima. Jer, pobogu, možeš iz tog ostatka "na ruke" odrediti sebi penziju koja će te sačekati, i što uglavnom niko i ne uradi. Jer nemamo sada, kriza je. Sutra, kako bude. Međutim, kao i za ljubav, tako je i za fingiranje propisa (bilo u zoni prekršaja, bilo u zoni krivičnog djela), potrebno (bar) dvoje, što treba da zna pasivna, vođena, često neuka, ali poslovno sposobna strana.

Svakako se može razgovarati o visini poreza i doprinosa na lična primanja, te tražiti modaliteti za njenu korekciju naniže. Ali, ukoliko bilo koji kolektivitet želi da posjeduje ozbiljnost državotvornosti i svojevrsni "going koncern", ne može se razgovarati o fingiranju propisa. Najveći stepen patriotizma je plaćanje obaveza institucijama, nosiocima vlasti. Za dobru stvar uvijek je pravo vrijeme, jer, bez obzira na svoju neograničenost, vrijeme je sa stanovišta jedinke vrlo iscrpljiv resurs.

Ili, bar da se ne lažemo.

Piše: Zdravko Zečević (Autor je pravnik u Društvu za upravljanjje Penzijskim rezervnim fondom Republike Srpske)

Izvor: nezavisne novine