Zašto su -Djeca Kozare- važnija Srbiji i Hrvatskoj nego RS? (Foto)

Dok Lordan Zafranović, poznati režiser iz Hrvatske, čeka odgovor na pitanje – da li će država Srbija podržati njegovu namjeru da snimi film „Djeca Kozare“, gotovo je nevjerovatno da se više interesovanja za rasplet ove situacije može registrovati u Beogradu, pa čak i u Zagrebu, nego u Banjaluci i RS.

Šta je razlog potpune ravnodušnosti na prostoru kojeg se ova stradalnička priča iz Drugog svjetskog rata direktno tiče? Po svemu sudeći, autor čuvene „Okupacije u 26 slika“ svoju stvaralačku pažnju sa ovakvom idejom jeste usmjerio prema pravom mjestu, ali u pogrešno vrijeme. Jer, kulminacija interesovanja zvanične politike u Srpskoj za kinematografiju desila se prije jedne decenije. Vlast u RS je 2008. godine, zajedno sa tadašnjim političkim i kulturnim gospodarima Srbije, finansirala „Turneju“ Gorana Markovića, a 2009. na isti način stala iza ostvarenja „Sveti Georgije ubiva aždahu“ Srđana Dragojevića. Nedugo nakon ova dva izrazita primjera nesklada između uloženog novca i estetskih dometa, a nacionalni i da se ne pominju, Emir Kusturica je forsirao rijeku Drinu.

Aposlutno povjerenje u Kusturicu 

Uz Mokru Goru u Srbiji, Andrićgrad unutar Višegrada, od početka izgradnje na Vidovdan 2012, postao je druga kreativna, ali i materijalna baza čovjeka sa apsolutnim povjerenjem tadašnjeg i sadašnjeg predsjednika RS. U sjenci ovog prijateljstva, koje jeste rezultiralo neimarskim uspjesima, sa svim pratećim političkim i finansijskim kontroverzama, ali i ne baš pretjeranim angažmanom novog omiljenog dvorskog umjetnika u profesiji iz koje je potekao, ostala je činjenica da su gotovo zamrli pokušaji Srpske da dobije relevantne filmove, pogotovo one koji bi bili posvećeni tzv. velikim temama.

Sa takvim ambijentom se, za sada, još nije suočio Lordan Zafranović, pošto je pokušao da za „Djecu Kozare“ prvo animira mecene iz Beograda. Naravno, nije snimljen još nijedan kadar tog projekta, ali, postoje sve predispozicije da nastane upečatljivo svjedočanstvo o tragičnoj sudbini mališana srpske nacionalnosti iz ovog dijela Krajine, koji su se, zajedno sa odraslim sapatnicima, našli u paklu ustaško-nacističkog okruženja 1942. Prije svega, scenario sa potpisom sada već pokojnog Aleksandra – Arsena Diklića, nespornog majstora iza kojeg su u kolektivnoj memoriji ostale serije poput „Salaša u malom ritu“, ali i filmovi kao što je „Marš na Drinu“, sa malo poznatom činjenicom da je upravo on napisao dijaloge za neprevaziđenu sagu o Prvom svjetskom ratu.

Ipak, od tada je prošlo više od 30 godina i nije bilo pomaka s mrtve tačke. Raspala se SFRJ u kojoj je začeta zamisao o filmu, a u novim državama, sa zbirnim nazivom „region“, mogućnost konačnog snimanja aktuelizovana je tek ove godine. Lordan Zafranović se udružio sa beogradskim producentom Miroslavom Mogorovićem i prijavio se na konkurs Filmskog centra Srbije za dugometražna igrana ostvarenja sa nacionalnom temom. Ma koliko to utopijski zvučalo, zagrebačkim medijima je poručio da ima namjeru da se obrati i Hrvatskom audio-vizuelnom centru (HAVC), vođen stavom da bi „finansiranje takvog filma bilo dobro za današnju Hrvatsku, jer bi joj pomoglo da dijelom sa sebe skine tu ustašku sjenu.“ Od Republike Srpske, bar za sada, Zafranović nema nikakva očekivanja. Osim pristupa mjestu radnje, budući da, kako kaže, film namjerava da snimi na lokacijama na Kozari.

Skandal zasjenio sjajan scenario

– Izabraćemo djecu iz tog kraja, zbog govora, zbog atmosfere, da budu što sličniji djeci o kojoj govori film. Vrlo je lako moguće da ćemo dio snimati i u Hrvatskoj, jer u filmu je scena oslobađanja Zagreba, to je finalni dio filma i sasvim sigurno će nam trebati koproducent u Zagrebu – objasnio je Zafranović.

Međutim, suočavanje sa birokratskim procedurama u Beogradu proteklo je znaku skandala. Krajem maja, tadašnji predsjednik komisije koja odlučuje o dodjeli sredstava za filmove sa nacionalnom temom, Žarko Dragojević, podnio je ostavku. Kaže da se na takav čin odlučio jer je stekao utisak da u petočlanom tijelu nema raspoloženja da se podrže „Djeca Kozare“.

– Smatram da su “Djeca Kozare” vanserijski scenario, od kojeg vam, dok ga čitate, zastaje dah, i koji bi, bude li realizovan, uvjeren sam, zasjenio gotovo sve ono što je dosad viđeno na temu Drugog svjetskog rata. I to ne samo u srpskom i bivšem jugoslavenskom filmu nego, usuđujem se reći, i u evropskom – objasnio je Dragojević svoju ostavku i razočaranje.

Naravno, odmah su uslijedili demantiji, uglavnom zasnovani na tvrdnji da je Dragojevićev utisak proizvoljan, jer u tom momentu „još nije bilo nikakvog glasanja“. Nezvanično su se čule i teze da je predsjednik u ostavci tražio da kompletan budžet u tom fahu bude izdvojen za „Djecu Kozare“, dok su preostali članovi, među kojima je najpoznatiji pisac Dejan Stojiljković, insistirali da se ukupni iznos podijeli na bar četiri od ukupno 26 prijavljenih ostvarenja. Kako god, prošao je 20. jun, koji je označen kao rok za definitivnu odluku.

I, naravno, nije bilo nikakvog raspleta, već samo novi zaplet, pošto je Ministarstvo kulture Srbije smijenilo dotadašnji Upravni odbor Filmskog centra i imenovalo novi, na čijem je čelu Jelena Trivan. Ova gospođa, inače jedan od najpoznatijih „preletača“ na tamošnjoj političkoj sceni, čiji je svojevremeni transfer iz DS-a u SNS izazvao omanji šok i nevjericu, kaže da ju je za novu funkciju preporučio „uspjeh“ iz prehodne institucije koja joj je data na upravljanje – Službenog glasnika Srbije.

Što se tiče „Djece Kozare“, bila je „misteriozna“, a jedino što se moglo bez dileme zaključiti jeste to da čitav proces odlučivanja kreće od nule.

Umjesto “Djeci” pare za “Tomu”

– Kada je riječ o filmu sa nacionalnom temom tu smo imali odriješene ruke jer komisija nije završila svoj rad i nije donijela odluku. Zato smo postupili onako kako je zakonski i moralno najispravnije, raspisavši novi konkurs sa novom komisijom, a u nadi da ćemo ovog puta dobiti još kvalitetnije prijedloge – rekla je Jelena Trivan.

Takva sudbina nije zadesila konkurs za igrane filmove koji nisu definisani nacionalnom temom. Novac je podijeljen na šest filmova. Ubjedljivo najveći iznos pripao je projektu „Toma“, posvećenom legendi narodne muzike, Zdravkoviću, iza kojeg stoji autorski tandem Dragan Bjelogrlić – Nikola Kolja Pejaković. Drugi izabranik je Radivoje – Raša Andrić (Kad porastem biću kengur, Munje, Tri palme za dve bitange i ribicu, Otvorena vrata). Za Bjelogrlića, a djelimično i Andrića, može se reći da, osim nespornih kompetencija, imaju i dobre pozicije u klanovskim nadgornjavanjima unutar beogradske umjetničke čaršije. Dva debitantska ostvarenja još nemaju jasan predznak, a „donacije“ Goranu Paskaljeviću i Mirjani Karanović mogu se tretirati, opet bez negiranja ranijih kreativnih dometa, kao povlađivanje autošovinističkoj „Drugoj Srbiji“, čiju je naklonost ovaj tandem zaslužio nizom ostvarenja, ali i javnih istupa, od 1990. do danas.

Uz takve ideološke okolnosti neophodno je dodati i lobističke momente, u kojima se, recimo, odlično snalazi Lazar Ristovski, kojem, uz činjenicu da jeste veliki glumac, treba pripisati i titulu maga biznisa na balkanski način. Jer, ovaj redovni učesnik svih većih mitnga naprednjaka u novijem periodu vlastite političke zaokrete uspio je kapitalizuje, ni manje, ni više, nego i prodajom 4 000 ulaznica za projekciju svog budućeg filma „Čarape kralja Petra“. Koji je, uzgred, prošlogodišnji pobjednik na konkursu Filmskog centra Srbije u „fahu nacionalna tema“. I koji, opet usput, još nije ni snimljen. Dakle, „Djeca Kozare“ u takvoj makijavelističkoj konkurenciji imaju šanse za „prolaz“ malo veće od nule.

Skandal sa banjalučkog BLIFF-a

Za to vrijeme, Republika Srpska još vida budžetske rane iz „zlatnog doba“ ovdašnjeg filma koje je, kako je već rečeno, kulminiralo prije 10 ljeta. Upravo tada, 2008, zabilježen je najveći skandal u skromnoj kinematografiji RS. Jer, pokrenut je BLIFF (Banjaluka internacionalni film festival), koji je trebalo da bude protivteža daleko poznatijem pandanu u Sarajevu, ali i da postane tradicionalan.

Ali, ne lezi, vraže, ništa od toga. Irena Taskovska, koja je impresionirala domaće malograđane u vlasti CV-jem u kojem se pominju Prag i London, dobila je, za ovdašnje prilike, enormni budžet – milion maraka od Vlade RS i 300 000 KM od grada Banjaluka. I potpuno odriješene ruke da tu svotu troši po svom nahođenju. Očekivalo se da će ispuniti gromoglasna obećanja i dovesti u nezvaničnu prestonicu Srpske svjetske zvijezde, do braće Koen do Džonija Depa. Međutim, lista „selebritija“ bila je zanemarljiva, manifestacija je protekla u organizacionom haosu, tanki kreativni dometi brzo su zaboravljeni, finansijske izvještaje nikad niko nije vidio, a bogami ni famoznu Irenu, koja je poslije bruke misteriozno nestala, isto onako kako je i stigla iz inostranstva.

Ovdašnja lutanja su nastavljena finansiranjem privatnih hirova Tihomira Stanića, glumca sa beogradskom adresom koji se pod stare dane sjetio da je odrastao na potezu Dubica – Laktaši, ali i da bi mogao da se okuša kao producent. Dobio je za „Turneju“ Gorana Markovića značajan iznos, nešto manji i za kasnijeg „Falsifikatora“, ali je njegova „zvijezda“ ugasila kada su s vlasti u Srbiji otišli tamošnji politički patroni ovog aktiviste DS-a Borisa Tadića, raspoređenog u sektor kulture.

Nestankom druge strane u ovim „koprodukcijama“, SNSD-ova garnitura u RS nekako se izmigoljila iz Stanićevih šema i okrenula isključivom favorizovanju Kusturice. U međuvremenu, u novčanik vlasti u Srpskoj uspio je da zaviri tek Srđan Dragojević, čija je postmoderno-bizarno tumačenje drame Dušana Kovačevića, „Sveti Georgije ubiva aždahu“, opet u koordinaciji Banjaluka – Beograd, bilo posljednji trzaj prekodrinske filmske megalomanije sa mršavim efektima. I sa, treba li dodati, nepostojećom vezom u odnosu na odrednicu koja se u Srbiji naziva „nacionalnom temom“, ali i uz niz argumenata u prilog tvrdnji da je, kroz više dimenzija, udružen sa „Turnejom“, „Georgije“ bio na pozicijama potpuno suprotnim od takvog duha i koncepta.

Po čemu se pamti „Rat i mir“?

Arsen Diklić je završio „Djecu Kozare“ još sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. U jednom intervjuu iz 1986. objasnio je kako se suočio sa ovom osjetljivom temom.

– Gotovo da je nemoguće napraviti film o 23 000 djece. Istražujući brojne materijale, odlučio sam da će biti mnogo bolje ako sve te strahote sažmem i svedem na dramu jedne porodice. Uostalom, to je već provjerena metoda, i uvijek najbolje uspijeva kad se velike stvari i događaji prelamaju kroz jednu određenu grupu i na manji broj ličnosti. Savremeni čitaoci, na primjer, ne pamte Tolstojev Rat i mir po Napoleonu i Kotuzovu, već po Nataši i Bezuhovu. A ako pratite ne baš uspjelu seriju Vjetrovi rata, ali zato postoji dobar roman, i Herman Wouk uzeo je samo jednu porodicu da bi kroz nju obuhvatio sve važne ličnosti i cijeli Drugi svjetski rat. Prema tome, moja metoda nije ništa novo. Ali to je jedini put i način da režiser Zafranović i ja kažemo barem dio te strašne istine – rekao je Diklić, koji je preminuo 1995.

Ranije rasipnici, danas najveći škrci

Naravno, umjetnici među Srbima, ali i u bilo kojoj zemlji planete, nemaju obavezu da se bave nacionalnim i drugim kolektivnim preokupacijama. Odnosno, imaju odriješene ruke da grade lične svijetove u sopstvenim djelima.

Međutim, važi i obrnuto – nijedna država nije dužna da sponzoriše njihova personalna preispitivanja, a umjesto vječnog kukumavčenja nad praznim bisagama umjetnika i bezdušnim institucijama, bio bi red da dežurni namćori zavuku ruku i u vlastiti džep.

S druge strane, „Djeca Kozare“ ispunjavaju gotovo sve uslove da budu izuzetak od novokomponovanog pravila naprasne škrtosti ranije izuzetno rasipnički profilisanih zvaničnih struktura. Dok traje njihovo ćutanje, ima dovoljno vremena da se pripremi strategija za prekid bizarne situacije u kojoj dešavanja u vezi s ovim filmom privlače pažnju nekoliko procenata javnog mnjenja u Srbiji, možda i par promila u Hrvatskoj, uz doslovno totalnu ravnodušnost u RS.

Može se polemisati sa potencijalnim primjedbama na račun nacionalnog i idejnog bekgraunda Lordana Zafranovića, Hrvata iz Dalmacije koji je u „domovini“ skupo platio svoj antifašizam, pa čak i sa hipotetičkim sličnim opservacijama o Dikliću, Srbinu iz Like, sa sličnim „partizanskim“ nijansama u biografiji. Ali, nema svrhe slušati zapomaganje nad zapostavljenim „domaćim snagama“, dok se krupna tema kakva je Jasenovac, bez ikakvog znaka negodovanja sa kulturne scene RS, prepušta Aleksandru Vučiću.

Tek da bi povremeno, kad su izbori na vidiku, prozborio da će za film o najstrašnijem logoru na Balkanu „država Srbija izdvojiti 20 miliona evra“, pa brzopotezno zaboravljao neutemeljena naklapanja.

Znajući inat kao dominantnu crtu ovdašnjeg mentaliteta, duhove povodom „Djece Kozare“ može da uzburka jedino šok terapija. Koju bi u RS i Banjaluci –uobičajeno pretencioznom, mogućem kandidatu za „Evropsku prestonicu kulture 2024“ – izazvala, recimo, inicijativa da Srpska pomogne snimanje filma „Ratno roblje“. Za one koji nisu upućeni u opskurni literarni opus ustaškog ministra Mile Budaka, riječ je o nazivu njegovih memoara, napisanih tokom godina provedenih u srpskom zarobljeništvu ovog austrougarskog vojnika iz Prvog svjetskog rata. Nevjerovatna storija o Budakovom prelasku Albanije zajedno sa Srbima, ako ništa drugo, otvorila bi dijalog o srpsko-hrvatskim odnosima u prošlosti, uključujući i 1942, pa bi se, nekako, u „mrtvim dušama“ koje odlučuju o tome, našlo mjesta i za „Djecu Kozare“.

Piše: Saša Bižić
Izvor: http://www.srpskacafe.com/2018/07/zasto-su-djeca-kozare-vaznija-srbiji-i-hrvatskoj-nego-rs/