Protojerej Jovan Plamenac: Za koga radi vladika Amfilohije


Protojerej Jovan Plamenac: Za koga radi vladika Amfilohije

U tom svom odabiru, Mitropolit postaje – gromada. On je onaj u kojem se prepoznaje svaki hrabri i čestiti Srbin, koji se nije samoiznio na pijacu prodaje sopstvenog ljudskog dostojanstva, tu najveću pijacu ovoga vremena.

Za koga radi Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski? Pa, zna se: za Udbu, za Mila Đukanovića, Ruse, a sada i Amerikance. U to nema sumnje, jer to kažu tabloidi Srpski telegraf, Informer, Kurir… i nadasve, kao garant istine, krovni, ARHItabloid Beba Popović.

Tome i služe tabloidi u Srbiji, da pozivajući se na „povjerljive izvore“, naravno anonimne, „razotkriju“ i dezavuišu protivnike politike Aleksandra Vučića.

A jedan od najvećih, ako li ne, kao pojedinac, i najveći protivnik politike Aleksandra Vučića je upravo Mitropolit Amfilohije. Spor među njima nastao je zbog Kosova i Metohije; po pitanju statusa tog dijela Srbije interesi su im suprotstavljeni.

Dok se Vučić, kojeg je Zapad, kao politička i vojna artikulacija interesa velikih banaka, doveo na položaj predsjednika Srbije, svim silama dovija da de fakto priznanje NATO korala Kosovo za državu, koje je ostvario Briselskim sporazumom, ignorišući Rezoluciju Savjeta bezbednosti 1244, dovede do de jure priznanja, jer ako tu svoju obavezu ne ispuni, u skladu sa mafijaškim principima Zapada, pucaće mu ako ne u glavu a ono u političku karijeru i samim tim u novčanik, vladika Amfilohije, kojem je ustoličenjem u tron crnogorskih mitropolita povjereno da bude i egzarh (čuvar) trona pećkog, svom svojom zemaljskom snagom trudi se da to isto Kosovo (koje ubuhvata i Metohiju) sačuva za srpski narod.

Ne može i pare i jare, tako ni Kosovo ne može biti i posebna država i dio Srbije. Tako i u sukobu Vučića i Mitropolita nemoguće je ostvariti kompromis.

Taj sukob Mitropolita i Vučića, vidjelo se i ranije, a posebno je vidljivo ovih dana, prenio se i u sam vrh Srpske pravoslavne crkve, u Patrijaršiju, Sinod i Arhijerejski sabor. I pokazao je koliko je nebozemna institucija Crkva Hristova u svom ovozemaljskom dijelu krcata ljudskim slabostima.

Materijalistički vrjednosni sistem preplavio je Crkvu ovoga svijeta i vijeka, njene sveštenike, arhijereje, pa i njihovu pastvu, vjerni narod. Podlegli smo slastima položaja, slave i novca, tjelesnog uživanja, uzajamno prožetim, otvorili im svoja srca i duše, dok Boga nosamo na usnama.

I Mitropolit Amfilohije nosi breme svojih ljudskih slabosti. I sam je sklon da životne probleme Crkve gurne pod tepih. Ovi, na izgled sitni problemi u Crkvi kada budu objelodanjeni, u ambijentu novopaganskog svijeta, čiji su služitelji režimi svih država na Balkanu, ali i u dobrom dijelu svijeta, i skoro svi mediji, dobijaju mnogostruke razmjere.

Mitropolit ih prikriva da bi Crkvu sačuvao od neopaganske zluradosti i hajke. Ali, u tom guranju prljavštine pod tepih ona sve više raste, bubri i, u jednom trenutku, rasprsne se, kao čir, i taj gnoj iscuri i zasmrdi. Kao ovo sada…

„Crkva je uvijek imala probleme, ali ih je i rješevala“, rekao mi je jednom, u manastiru Ostrogu, vladika Joanikije. Crkvu čine i ljudi, koji u nju unose svoje slabosti. I tako nastaju njeni problemi. Ali, svoje probleme Crkva mora da rješava, ne da ih prikriva. Bez obzira na cijenu. Odlaganje rješavanja tih problema raslabljuje Crkvu.

Isus Hristos, koji je glava Crkve i ovoga i onoga svijete, sve vrijeme nudi melem ozdravljenja svojim udovima, ali neće ih silom ozdraviti. Hristos bi obesmislio suštinu ličnosti, slobode koju je darivao čovjeku darujući mu život, ako bi mu bilo što činio mimo njegove volje, njegove saglasnosti, pa i liječio ga.

Lijek je tu, na dohvat nam ruke i uma, u svetom Jevanđelju. Na nama, na slobodi naše ličnosti je da li ćemo da ga uzmemo, da li ćemo dveri svojih duša da držimo zatvorene za Boga, ili ćemo Bogu, koji tako strpljivo čeka, da dopustimo da uđe u nas.

Kada dara pređe mjeru, kao što je bilo ozakonjenje ubijanja začete a nerođene djece, te promocija pederastije kao mjere vrijednosti, kao ovo sada nastojanje Vučića da izvrši svoju obavezu prema onima koji su ga doveli na vlast, zbog koje su ga i doveli, da im i pravno preda Kosovo, kada se dođe do zida, onda Mitropolit svuče svoje ljudske slabosti i postaje onaj crnogorski vojnik sa Vučjeg dola i Mojkovca, ruski vojnik koji je razbio Napoleona i Hitlera, navlači srčanost Davidovu i, kao knez Lazar, stojeći na ivica noža, u ponudi zemaljskog i nebeskog, ili-ili, bez oklijevanja bira – Carstvo nebesko.

U tom svom odabiru, Mitropolit postaje – gromada. On je onaj u kojem se prepoznaje svaki hrabri i čestiti Srbin, koji se nije samoiznio na pijacu prodaje sopstvenog ljudskog dostojanstva, tu najveću pijacu ovoga vremena.

A puno je Srba koji su dostojni imena Čovjek. Dvojica su se ovih dana dokazali na velika vrata: Milo Lompar i Matija Bećković. Bebi-mediji u Srbiji i Crnoj Gori zatvoreni su za one koji srpsku naciju grčevito drže uspravljenom, kao da drže jarbol kojeg razbija orkan, a otvoreni su za protagoniste obezličene mase, nalivene u ovaj život kao u šou, u kojem se novcem velikih banaka, kao u animaciji, imena pretvaraju u brojke.

Puno je i istinskih služitelja Oltara Boga Višnjega. Oni, glasnije ili tiše, soliraju. Njihovo udruživanje od ovdašnjih slugu kapitala Zapada, kako onih u državnim vlastima tako i onih u Crkvi, bilo bi prepoznato kao paravojna organizacija. Ne malo ih je i u Arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne crkve. Oni se ili ne vide ili se slabo vide.

Zasjenila ih je grandiozna ličnost Mitropolita Amfiloha, koji je stub ne samo srpskog, nego i cjelokupnog, vaseljenskog pravoslavlja. Ali, ne toliko od Mitropolita koliko od njih zavisi kuda će dalje Srpska pravoslavna crkva: hoće li ustrajati na putu Jevanđelja ili će je, privremeno, progutati aždaja novopaganskog svijeta.

Ko ima oči da vidi i uši da čuje, jasno mu je za koga radi Mitropolit Amfilohije. On radi za – Isusa Hrista.

Piše: Protojerej Jovan Plamenac

Izvor: IN4S

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks