U Tuđmanovoj Hrvatskoj djeca branitelja ne mogu biti teroristi, pobogu nisu to četnici, muslimani ili migranti!

U Tuđmanovoj Hrvatskoj djeca branitelja ne mogu biti teroristi, pobogu nisu to četnici, muslimani ili migranti!

ANDREJ "ZA DOM SPREMAN" PLENKOVIĆ: U Tuđmanovoj Hrvatskoj djeca branitelja ne mogu biti teroristi, pobogu nisu to četnici, muslimani ili migranti!

Zašto hrvatska policija i najviši državni zvaničnici brutalan teroristički napad na Markovu trgu podvode pod benignu pravnu kvalifikaciju "pokušaj ubojstva"? Odnosno, zašto nastoje spriječiti istragu i što brže zataškati ovaj sumanuti zločinački čin? Da je počinilac bio kakav Srbin, musliman ili migrant danas bi imali (opšte)nacionalnu histeriju, dok je neoustašku indoktrinaciju hrvatske mladeži najbolje "gurnuti pod tepih". 

Prethodnim tekstom TERORIZAM U ZAGREBU: Prve informacije o terorističkom napadu na Vladu i Sabor Hrvatske izrazio sam sumnju kako "nam hrvatska policija nešto pokušava sakriti" spram događanja na Markovu trgu. Apostrofirao sam da je od strane policije krajnje neprofesionalno prije uviđaja, obdukcije i drugih istražnih radnji izdavati saopštenja o samoubistvu počinioca. Već danas sasvim utemeljeno možemo sumnjati da je ovakvo zataškavanje terorizma dogovoreno odmah po otkrivanju identiteta počinioca.

Sa podnaslovne fotografije možete vidjeti screenshot pravne kvalifikacije događaja postavljene na zvaničnom sajtu MUP-a Hrvatske. Jasno navode "pokušaj teškog ubojstva policijskih službenika i samoubojstvo", šta otvara dimenzije budućeg procesnog djelovanja. Teroristički napad sveden je na "pokušaj ubistva", a istraga se neće sprovesti obzirom da je počinilac mrtav. Time je stavljena "politička tačka", odnosno točka, na sprovođenje istrage i rasvjetljavanje ovog zločina.

U prvotnoj objavi kratko sam ukazao zašto ovaj događaj u početnoj fazi istrage mora biti okvalifikovan kao teroristički napad, no nisam se previše upuštao u suštinu zbog uvjerenja da će policija i tužilaštvo valjano tretirati ovu društvenu opasnost. Kao kriminalista po struci i iskusan policijski inspektor navikao sam stvari tumačiti kroz zakonske odredbe i pravila struke, a političke marifetluke u takvu spoznaju nije racionalno i svrhovito uvoditi.

Dakle, struka stvari tumači kroz dvije dimenzije. Prva se odnosi na krivično djelo, a ona sekundarna na "počinioca ili više njih". Tek kad kriminalistički i istražno razjasnite odlučna obilježja i okolnosti kriminalnog događaja (krivičnog djela) možete preći na stvari koje se tiču izvršilaca, saučesnika i drugih odgovornih lica. Kao inspektor ostao sam upamćen po "obrnutom procesu": da prvo otkrijem počinioca, a onda me isti odvede do leša i tako dokazujem postojanje ubistva. No to su specifične situacije kakve ne mogu biti pravilo. Prvo se dokazuje postojanje krivičnog djela, a tek potonje odgovornost učinioca. 

Samo ukoliko je cilj spriječiti zakonitu istragu i dokazivanje možete stvari postavljati kako to čine hrvatska policija, nosioci vlasti i razni "stručnjaci". Parafrazirano kažu: eto počinilac je mrtav, pa ne možemo doznati sa kakvim motivima je počinio zločin. Pritom zanemaruju činjenicu da je zaživotno na društvenim mrežama objavio: “Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti”.

Na koga su se "prevare i bezobzirno gaženje ljudskih vrijednosti bez odgovornosti" mogle odnositi u kontekstu činjenice da je napao objekte Vlade i Sabora R. Hrvatske? Danas bar znamo da je pucao po zgradi vlade i u koliko kancelarija su završila puščana zrna - bez onih četiri rane policajca koji je obezbjeđivao ulaz u objekat. Nakon uviđaja kalkuliše se sa oko 30  metaka ispaljenih iz automatskog oružja.

Pored toga danas znamo da je pucano na tri policajca, odnosno i na obezbjeđenje Sabora. Zato kao činjenica ostaje moj navod o napadu na objekte vlade i parlamenta. Kažu da je počinilac pored kalašnjikova u krvavi pohod ponio pištolj, kojim je i počinio samoubistvo. Ukoliko više možemo vjerovati navodima vrha hrvatske policije. Znači, kako god mrtav izvršilac ne može objasniti svoje motive, tako nemamo mogućnost istražiti npr. da li je njegov cilj bio prodor u zgradu vlade, ubistvo premijera ili ministra...

No, činjenično imamo brutalan napad ubilačke prirode na najviše državne institicije i zaživotnu objavu kakvu u ovoj fazi istrage moramo tumačiti kao "terorističku poruku". Dovoljno za "osnov sumnje" o počinjenom krivičnom djelu "Terorizam" po Krivičnom zakonu Republike Hrvatske. Vidite, citirana objava počinioca prilično osnovano (pravno: "dovoljno osnova za sumnju") ukazuje da je cilj napada bio nametanje "ljudskih vrijednosti" i "odgovornosti" po aršinima drugačijim od onih ustavnih. Kada tome dodamo onako bestijalno rafalanje kalašnjikovim pravno i faktički dobijamo terorizam.

Znači, materijalnu dimenziju ovog sumanutog čina u sadašnjoj fazi istrage moramo podvesti pod terozizam, no procesna problematika još više ide u prilog takvom pravnom kvalifikovanju. U prvom tekstu ukazao sam kako uvijek možemo procesno "spuštati" pravnu kvalifikaciju, dok u suprotnom pravcu to je skopčano sa mnoštvom problema zbog kojih sudovi čak moraju odbacivati dokaze.  Da ne ulazim u tematiku sinhronizovanog djelovanja državno represivnog aparata i pravničkih finesa.

U konkretnom događaju pogrešno je ići ispod nivoa terorizma posebice zbog niza krivičnih djela propisanih kao samostalna: "Financiranje terorizma", "Javno poticanje na terorizam", "Novačenje za terorizam", "Obuka za terorizam", "Putovanje u svrhu terorizma" ili "Terorističko udruženje". Dakle, hrvatski krivični zakon jasno definiše krimene koje  u kontekstu raznih oblika saučesništva treba istražiti u vezi napada na Markovu trgu. Bez obzira na smrt počinioca.

Recimo da je ovog mladića neko prethodno obučio u rukovanju oružjem, oružje i municiju učinio mu dostupnima, ili ga je možebitno poticao na ovakvo djelovanje (možda čak i javno), odnosno da je učinilac bio pripadnik kakve terorističke ili ekstremističke grupacije. Iole ozbiljan pravni sistem istražiće sve pomenute opcije prije adaktiranja krivičnog spisa. Govorimo o mladoj osobi, policiji nepoznatoj po kriminalnom ponašanju, kako mnogi tvrde o jednom mirnom mladiću od kakvog niko nije očekivao ovakvo ekstremno nasilje. Eto indikatora o mogućem instrumentalizovanju, odnosno o postojanju saučesnika i drugih odgovornih, a šta se naprosto mora istražiti. Umjesto što režimski "stručnjaci" protestni performans sa lubenicama poslanika Ivana Pernara nonsensno povezuju sa ovim zločinom.

U zapadnobalkanskoj javnosti  postao sam poznat 2015. godine nakon i povodom terorističkog napada na zvorničku policiju od strane mlađanog Nerdina Ibrića, a posebice zbog tvrdnji da je MUP Republike Srpske mjesecima znao za pripremanje tog zločina i ništa nije preduzeto na sprečavanju istog. Brojnim tekstovima objasnio sam kako se skrivanje odgovornosti policijskih čelnika kasnije odrazilo na ukupnu istragu. 

Ukazao sam i na elemente povezanosti tog terorističkog napada sa onima u Lipkovu i Kumanovu (Makedonija), te kako je u pitanju odmazda Islamske države zbog ruskog uplitanja u sirijski rat, te tadašnji odlazak najviših zvaničnika BiH i Makedonije u Moskvu.  Elem, ponajviše sam se bavio instrumentalizovanjem tog mladića za ispoljeni krvavi pir od strane dobro znanih radikalnih selefija, odnosno koliko brzo i jednostavno je nekog instruirati za samoubilačke terorističke napade.

Kada je 22-godišnji Danijel Bezuk u pitanju možemo potegnuti pitanje njegove instrumentalizacije od prvih dječačkih spoznaja. Nema potrebe ići dalje od oca radikalnog HOS-ovca, šoviniste i alkoholičara, a i stricu je "normalno" da svaka kuća ima oružje - i to snajpersko. Kolika "inteligencija" je potrebna da utvrdimo ko je dječaka obučio za rukovanje oružjem i učinio mu dostupnim pušku i pištolj kojima je počinio napad? No, hrvatsko tužilaštvo oca je pustilo da se brani sa slobode prije negoli je čestito i priveden. Zašto?

Nemojmo se lagati, vrh hrvatske politike i vlasti decenijama nema hrabrosti suočiti se sa radikalnom desnicom, a posebice sa strukturama deklarisano neoustaškog HOS-a. Izostanak državne odlučnosti na planu suzbijanja radikalnog ekstremizma i neoustaštva suštinski je doveo do ovakve štetne posljedice i društvene opasnosti. Nemojmo se lagati. I po masovnim objavama "podrške" mladom Bezuku sa društvenih mreža još kako treba računati sa sličnim zločinima u bližoj i daljoj perspektivi.

Uvjeren sam da je potonje reteriranje premijera Andreja Plenkovića posljedica straha za sopstvenu sigurnost nakon onakvih objava na društvenim mrežama, negoli iskrene volje da stvari naziva pravim imenom - terorizam. Vidjeli smo različita tumačenja istog događaja sa strane hrvatskog premijera, ali i javna reagovanja kakvih se vlast još kako treba plašiti. Sve bi bilo "drugačije" da je počinilac Srbin, musliman ili kakav migrant, no stvari su takve kakve jesu - posljedica višedecenijskog koketiranja politike sa ultradesničarskim snagama hrvatske provenijencije.

Mi stariji dobro se sjećamo zvaničnih "tumačenja" kako u odbrani domovine nije bilo moguće počiniti ratne zločine, odnosno opšteg amnestiranja branitelja od zločinaštva. Upamtili smo i javnu satanizaciju prvih slobodoumnih Hrvata koji su otvarali tabu-teme zločina nad Srbima, pa i koliko sporo je tekao proces katarze. Vidimo koliko sporo i teško danas ide suočavanje sa istinom u "nezavisnoj" Hrvatskoj - iz koje "oslobođeni" narod masovno bježi. Baš kao i iz drugih ex-jugoslovenskih etnoklerikalnih nakaznih tvorevina.

Dovoljno se prisjetiti riječi Andreja Plenkovića povodom samoubistva generala Slobodana Praljka: "Izrazito emotivno i ja i svi članovi Vlade koji smo bili ovdje. Iskreno, izuzetno nam je žao. To pokazuje toliki stupanj uvjerenosti kod Praljka da je sve ono što je radio -  radio s ciljem da radi dobro za hrvatski narod...“. Eto i mlađani Danijel Bezuk bio je uvjeren kako čini "dobro za hrvatski narod". I mnogi to, sudeći po objavama na društvenim mrežama, vide tako!

Kako god Plenković i slični nisu ispoljili žaljenje za žrtvama zločina generala Praljka tako danas i teško ranjenog policajca ponižavaju i žrtvuju zarad "višeg dobra" hrvatskog naroda. Policajac je žrtva klasičnog terorističkog napada i njegovo stradanje skandalozno je podvesti pod "teško ubistvo u pokušaju". Baš kao i kad su u pitanju dvojica njegovih kolega koji su branili Sabor. 

Jednako ovako kritikovao sam ministra Dragana Lukača kada je zvorničke policajce žrtvovao u sumanutom terorističkom napadu Nerdina Ibrića, uz identično problematizovanje zloupotreba mladih osoba od strane ekstremističkih pokreta. Po meni i Ibrića i Bezuka valja poimati kao žrtve društvenih anomalija kakve treba kontinuirano i sveobuhvatno suzbijati. Ili još bolje rečeno - prevenirati. Dječaci su "sami sebi presudili" i izvršili najtežu moguću kaznu. Zato njima ništa ne znači kako organi krivičnog gonjenja pravno kvalifikuju sporne događaje, ali znači svima nama drugima.

Znate, Bazuk i Ibrić nisu rođeni kao teroristi, nego je okruženje (po izjavama poznanika) mirne i dobre  dječake pretvorilo u nešto krajnje opasno. Kakvo je to "okruženje" primarnu odgovornost snose oni koji vršenjem vlasti formalno i faktički kreiraju društveni ambijent. Potom i svi oni koji iz raznih pobuda pristaju na teške društvene anomalije kao pojave "u interesu naroda" ili zarad sopstvenog hedonizma zasnovanog na pukom pridruživanju nakaznim oligarhijama. 

Ljudi moji, kada sam počeo kritikovati zločine počinjene "u srpsko ime" dnevno sam na društvenim mrežama dobijao po par stotina prijetnji i teških uvreda, pa odlično znam sa čim se u Hrvatskoj suočavaju kritičari HOS-a i sličnih devijantnih pojava. No, šta je alternativa? Hoćemo li kao Plenković i slični stavove mijenjati češće negoli čarape? U pravilnom odgoju djece najviše doprinosimo sopstvenim primjerima i zato bukvalno moramo završiti sumanute ratove, a naprosto jer vidimo kakve to pogubne posljedice produkuje po naše potomke. 

A sve bi bilo tako prosto da je na Markovu trgu bio kakav "četnik", musliman ili bar migrant... Zar ne?!

Piše: Borislav Radovanović
Izvor: radovanovicborislav.blogspot.com/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks