Tužilaštvo BiH u odbrani zločina: Skandalozna odluka tužiteljice Ozrenke Nešković (Foto/Dok.)
Objavljujem šokantnu odluku Tužilaštva BiH povodom prijave krivičnog djela "zločin protiv čovječnosti" nad zajednicom Pravda za Davida, koju smo čekali aman tri godine. Po ovome jasno vidimo kakvu kvaziistragu Ozrenka Nešković vodi povodom ubistva Davida Dragičevića, odnosno kako štiti ubice i zločince. Tužioci Lepir, Vrećo, Švraka, Nešković, Tadić, Kajganić... sve je to isti kriminalni ološ!
Prethodnim tekstom na ovu temu, konkretno: I TUŽILAŠTVO BIH ŠTITI ZLOČINCE: Nakon tri godine suočavanje sa surovom istinom, objavio sam sadržaj prijave krivičnog djela "zločin protiv čovječnosti" od 02.01.2019. godine. Prijava je napisana u haotičnim uslovima i okolnostima eskalacije nasilja nad civilnom zajednicom Pravda za Davida od kraja decembra prethodne godine. Kompletno čovječanstvo svjedočilo je nezakonitom i čak bezumnom nasilju policije nad građanima, pa iz Tužilaštva BiH prvo moraju objasniti izostanak reagovanja po službenoj dužnosti.
Na stranu što državno tužilaštvo nije našlo za shodno da djeluje po službenoj dužnosti, no nakon tri godine valja nam javno raspraviti nepostupanje po formalnoj prijavi teškog krivičnog djela zabranjenog međunarodnim pravom. Za neupuće "zločin protiv čovječnosti" smatra se najtežim krimenom poslije "genocida" i suštinski ima isti kriminalni cilj - uništenje neke grupe kao takve.
Sa te pozicije moram apostrofirati da su počinioci Dragan Lukač, Darko Ćulum, Nedeljko Lubura, Darko Ilić, Želimir Lepir i Mahmut Švraka, nakon što su prijavljeni Tužilaštvu BiH, preko godinu i po neometano činili ovo krivično djelo i bukvalno ostvarili svoj zločinački naum. Protivpravnim sistematskim i širokim napadom produkovali su PRISILNI NESTANAK civilne zajednice kao takve, šta se smatra najtežom posljedicom "zločina protiv čovječnosti". To su fakti od kojih nije moguće pobjeći!
Ispod teksta postavljena je teško nezakonita i sramna odluka tužiteljice Ozrenke Nešković kojom odbija sprovesti zakonitu istragu. Dvije godine i devet mjeseci prijava je skupljala prašinu u tužilačkim ladicama dok su zločinci za to vrijeme nesmetano dovršavali kriminalni naum, tako da slobodno možemo govoriti o odgovornosti tužilaštva za sve štetne posljedice po Pravdu za Davida i društvo uopšte. Iz tužilačke odluke bukvalno vidimo da ništa nije činjeno na planu zaštite žrtava i sprečavanja počinilaca u daljem vršenju krivičnog djela.
Prijava, kako u istoj decidno stoji, podnesena je u teškim i haotičnim prilikama, no sa jasnim ciljem - blagovremenog aktiviranja tužilaštva i na planu zaštite napadnute civilne grupe i na planu procesuiranja počinilaca kao načina sprečavanja daljeg činjenja krivičnog djela. I Tužilaštvo BiH je "blagovremeno" prijavu odložilo u ladicu do 01.11.2020. godine, odnosno dvije godine i devet mjeseci! Potom mi dostavljaju donju odluku kakvom jedino dokazuju da su nečinjenjem produkovali najtežu posljedicu ovog zločina u vidu "prisilnog nestanka zajednice".
Možete pročitati hrpu nebuloza tužiteljice Ozrenke Nešković, no suština počiva na sljedećoj činjenici. Tužiteljica prijavljene poistovjećuje sa "državom", baš kako su to i sami činili tokom realizacije ovog krivičnog djela. Zato se hipotetički fokusira na "prava države" u pogledu ograničenja okupljanja građana, ali bez uobzirivanja činjenice da je prijavljeno šest pojedinaca sa imenima i prezimenima, odnosno da nema nikakvog "prijavljivanja države" ili bavljenja odgovornošću države. Govorimo isključivo o individualnoj odgovornosti prijavljenih.
Nadalje, Ozrenka Nešković svojim navodima pokazuje da pojma nema o tome kako se definiše postojanje krivičnog djela, a kamoli oko odgovornosti prijavljenih. Kaže da iz sadržaja prijave ne proizilazi "osnov sumnje" o počinjenju zločina i krivične odgovornosti prijavljenih. Prijava krivičnog djela od strane oštećenih ili prijavitelja nema apsolutno nikakav dokazni karakter ili značaj, osim kod dokazivanja lažnog prijavljivanja. Postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti počinilaca utvrđuje se na osnovu DOKAZA IZVEDENIH PO ZAKONU.
Dakle, u konkretnom slučaju tužilaštvo je po zaprimanju prijave bilo u pravnoj obavezi preduzeti procesne radnje utvrđivanja postojanja krivičnog djela. Takva predistražna radnja realizuje se jednostavnom naredbom o prikupljanja dokaza i obavještenja, kakvom od Agencije za istrage i zaštitu BiH - SIPA traže preduzimanje radnji iz njihove nadležnosti. Prva procesna radnja jeste saslušanje prijavitelja, moje malenkosti, u svojstvu svjedoka i sačinjavanje zapisnika o tome. Taj i takav zapisnik o saslušanju svjedoka predstavlja DOKAZ ili dokazno sredstvo kakvo će u daljem krivičnom postupku biti izvedeno kao dokaz.
Iz prijave tužiteljica Nešković još kako je mogla spoznati da dovoljno dobro razlučujem elemente bića krivičnog djela "zločin protiv čovječnosti", odnosno da sam kroz svjedočenje sposoban obrazložiti na čemu zasnivam takvu pravnu kvalifikaciju. Zato i nije tražila moje saslušanje i pribavljanje takvog dokaza, a sve u kriminalnoj namjeri da krivično djelo ostane neprocesuirano i da počinioci izbjegnu krivičnu odgovornost. To je najbolje mogla utvrditi po mojoj izjavi datoj vezano za prijavu ubistva Davida Dragičevića i tumačenja zasnovanih na odredbama zakona i pravila struke. No, o tome kasnije.
Saslušanje u svojstvu svjedoka prilika je da predam i materijalne dokaze u mom posjedu, koji dodatno potkrepljuju "osnov sumnje" na počinjenje krivičnog djela i odgovornost prijavljenih. Zatim da navedem deset-dvadeset drugih direktnih žrtava zločina i predložim njihova saslušanja u svojstvu svjedoka. Svaki od tih svjedoka posjeduje materijalne dokaze (presude, potvrde, medicinske nalaze, snimke...) kakve treba u procesnoj formi izuzeti.
Govorim o stotinama i hiljadama materijalnih dokaza za čije postojanje tužiteljica Nešković odlično zna i baš zato se ovako svojski trudila da izbjegne njihovo procesno pribavljanje radi pokretanja i vođenja istrage. Zato nije izdala naredbu za prikupljanje dokaza i obavještenja i dalji postupak prepustila inspektorima SIPA. Cilj je bio prikrivanje zločina i pomaganje učiniocima!
I tako će stajati u daljim procesnim podnescima povodom ovog zločina, a akt koji vidite na donjim fotografijama tek je dokaz potrebitosti razmatranja člana 17. stava 3. Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda u navodu: "Kako bi se u pojedinom slučaju utvrdila nesposobnost, Sud će razmotriti može li država, zbog potpunog ili znatnog sloma svog nacionalnog pravosudnog sustava, doći do optuženika, potrebnih dokaza i iskaza svjedoka odnosno da li je ona uslijed kojeg drugog razloga nesposobna provesti svoj postupak.".
Podsjećam javnost da sam identičnu prijavu podnio Uredu tužioca Međunarodnog krivičnog suda - ICC, upravo računajući na ovakav ishod, a jedno je valjalo čekati dokaz nesposobnosti domaćeg pravosuđa kakav mi je dostavila tužiteljica Nešković. Sad se možemo baviti mogućnostima međunarodne istrage i pitanjima "odgovornosti države" kakve je tužiteljica Nešković očigledno preuranjeno potegla. O tome više u narednim objavama na ovu temu.
Jednako moram podsjetiti da je Ozrenka Nešković preuzela i predmet ubistva Davida Dragičevića, objedinjeni predmet ranijeg postupanja okružnog i republičkog tužilaštva, gdje sam opet prijavitelj i svjedok. Nakon ove skandalozne odluke sa punom odgovornošću javno tvrdim da i povodom te istrage izvodi jeftinu farsu sa ciljem pomaganja počiniocima u izbjegavanju krivične odgovornosti. Identično onome šta su prethodno činile njene kolege Dalibor Vrećo, Želimir Lepir i Mahmut Švraka, zbog čega sam ih i prijavio. Odlično znam kakav dokazni fond je preuzela, kao i šta je prijavama predloženo u svrhu daljeg dokazivanja. Šta je od toga učinjeno vrlo brzo ćemo javno razjasniti.
Znači, u predmetu ubistva Davida Dragičevića odavno postoji dovoljno dokaza i pravnog osnova za lišenje slobode i pritvaranje Lukača, Ćuluma, Ilića, Vreće, Lepira i drugih, a zašto im je omogućeno da i nadalje sopstveni zločin zataškavaju sve težim i težim (novim) krivičnim djelima sad mora odgovoriti državno tužilaštvo. Period lažnih obećanja davno su potrošili i valja im donijeti konkretne odluke. Javno ih pozivam da donesu još jednu skandaloznu odluku i "utvrde" da gore navedene policijske i tužilačke bitange nisu počinile krivična djela za koja su prijavljene. I da mi takvu odluku shodno zakonskoj obavezi dostave. Kakav problem?
Sa pozicije zakona i profesionalnih standarda stradanje Davida Dragičevića od prvog momenta je "kristalno jasno", a šta pojedine teško kriminalizovane bitange u organima krivičnog progona čine pokazuju konkretni dokazi. Sve do Ozrenke Nešković i njenog sadašnjeg šefa Milanka Kajganića, nasljednika Gordane Tadić. Nakon ovoga Kajganić neće moći tvrditi da mu nije poznato šta radi Ozrenka Nešković i kakve teško nezakonite odluke donosi. Ukoliko je to njihova zajednička odluka imamo ozbiljan problem, a Kajganiću je odlično poznato na šta konkretno mislim.
U ovoj priči odavno nema naivnih, nego samo teško bezobraznih pojedinaca. Niko nije silom natjeran da radi poslove tužioca, nego za svoj "rad" svakog mjeseca inkasiraju pozamašna primanja. Sa druge strane zakon nalaže šta tužioci moraju činiti kada utvrde postojanje krivičnog djela, dok pravila struke određuju kada određene procesne radnje moraju biti preduzete. Izlaženje iz tih okvira smatra se pomaganjem zločincima u izbjegavanju krivične odgovornosti - što je posao njihovih advokata. Nipošto tužilaca! Ili su pojedinci pobrkali uloge?! (Nastaviće se... )
Piše: Borislav Radovanović
Izvor: radovanovicborislav.blogspot.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
