Svi njegovi Igori: Čeka li Republiku Srpsku duel dva Igora u 2026. godini? (Foto)

Nema političara u Republici Srpskoj, a ni u Federaciji, koji liče na junake starih stripova, od Bleka Stene do Komandanta Marka. Kome su, među stranačkim liderima, važne iskonske vrijednosti tih harizmatičnih likova, poput slobode i istine, bez obzira na to što su se njihove avanture odvijale isključivo na papiru?

Takođe, u RS i FBiH nema ni partijskih prvotimaca za koje se može reći da su dvojnici antiheroja iz istih ostvarenja, kakvi su, recimo, Žalosna Sova ili Čiko. Jer, bez obzira na ljudske slabosti, ovi namćori ili lakomislene i trapave, komične figure, imale su neodoljivi šarm, a ta roba je krajnje deficitarna na ovdašnjoj pluralističkoj sceni.

Izuzetak od svih tih nepodudarnosti je Igor Radojičić. I to isključivo u domenu nadimaka, jer jedini zaslužuje da ponese indijansku verziju imena Zagora Te-Neja – „Duh sa sjekirom“. Naravno, ne zbog hrabrosti i neustrašivosti, već zato što je bivši gradonačelnik Banjaluke zaista rijedak primjer potpunog nesklada između opasnih i zavjereničkih osobina, kakve mu nerijetko pripisuje publika, i naglašene pasivnosti, pa i nevidljivosti, što su obilježja kojima raspolaže u realnosti.

Dakle, nema dileme da jeste svojevrsni politički „duh“, ali „sjekira“ postoji samo u bujnoj mašti nezanemarljivog broja posmatrača domaćih političkih kretanja.

U proteklim danima, Radojičić se ponovo, bar nakratko, našao u fokusu javnosti, usljed nezvaničnih saznanja da planira povratak u politiku, ali ovog puta ne unutar SNSD-a, gdje je ranije bio potpredsjednik, već na čelu vlastite stranke. Teorija se istovremeno pojavila na više medijskih i analitičkih adresa, a pratile su je tvrdnje o istraživanju, realizovanom u prvoj polovini februara.

Navodno, Radojičić je, individualno, na drugom mjestu prema rejtingu u Banjaluci, bez pominjanja konkretnog postotka, iza Draška Stanivukovića koji, prema istoj projekciji, ima podršku 28 procenata anketiranih. Zanimljivo je da je u opticaju bila i hipotetička nezavisna lista Igora Radojičića, sa trenutnim kapacitetom da u trci za gradski parlament dobije 13 odsto glasova.

„Evo me u novinama“

Na skoro svim meridijanima širom planete, zapadnim ili istočnim, svejedno, ovakva „artiljerijska priprema“ bila bi uvod u žestoku ofanzivu najavljenog političkog subjekta. Ali, ne i u Republici Srpskoj, bar kad je Igor Radojičić u pitanju.

Tokom godina, čovjek je razradio specifičnu vrstu humora, kao način da reaguje na krupne izazove, kakvih povremeno jeste bilo. I kada su u javnosti postale očite prve pukotine između njega i lidera SNSD-a Milorada Dodika, i kada je to udaljavanje dovršeno isključenjem Radojičića iz ove partije, sve što je stizalo od njega bilo je – ćutanje. Uz minimalni izuzetak u vidu usiljeno duhovitih i pseudo-zagonetnih kratkih opservacija na društvenim mrežama, tek toliko da zaintrigiraju sve umornije posmatrače njegovog egzibicionizma.

Tako je bilo i ovog puta, jer je sve što je glavni akter priče o navodnom povratku prozborio o toj temi bio tek tvit, objavljen 6. marta: „Evo me u novinama poslije duuugo vremena“.

Foto: Siniša Pašalić/Srpskainfo.com/Igor Radojičić i Milorad Dodik

Kompletna dosadašnja biografija Igora Radojičića opovrgava teze o njegovoj spremnosti na bilo kakav rizik, posebno ako ga takva situacija ostavlja samog na čistini, bez mogućnosti da zaštiti sebe od drastičnih posljedica, predstavljajući se kao timski igrač. Međutim, ako se ipak kao utemeljene prihvate procjene da ovog puta misli zaista ozbiljno da uleti na politički teren kao solista, prva otvorena dilema odnosi se na „tajming“. Zašto baš sada? Na „prvu loptu“, približavanje lokalnih izbora djeluje kao logičan odgovor.

Prema ovom viđenju, puki revanš Drašku Stanivukoviću za poraz na izborima za gradonačelnika Banjaluke 2020. godine bio bi ključni motiv „povratka“. Osim nadmetanja za ovu inokosnu funkciju, nakon isključenja iz SNSD-a Radojičiću bi bila neophodna i partijska baza, pa otuda i varijanta sa formiranjem vlastite stranke. Ona, naravno, ne bi mogla da računa na identičan rezultat kao Radojičić individualno, ali bi osvojila dovoljno odborničkih mjesta da kasnije bude magnet za preletače.

Ta slagalica, ma koliko joj inercija u rezonima posmatrača išla u prilog, ipak ima jednu krupnu manu. Naime, krajem ove godine, borba za poziciju gradonačelnika Banjaluke odvijaće se u znaku prevelike „gužve u šesnaestercu“. Pri tome, ne bi bila riječ o tek dva Radojičićeva „fronta“, protiv bivših kolega iz SNSD-a i lokalnih aduta opozicije sa republičkog nivoa. Jer, nazire se čitav niz frakcija unutar oba tabora, spremnih da traže sopstvenu šansu u tom galimatijasu. Ovakva perspektiva je apsolutno odbojna za personu lišenu bilo kakvog hazarderskog potencijala, poput Radojičića.

Ako se sve to zna, ima više smisla tretirati Radojičićev projekat kao dugoročni, a ne brzopotezni. Preciznije, to podrazumijeva pripremu za vrijeme kada mu glavni rival neće biti Stanivuković, niti Jelena Trivić. To neće biti čak ni Milorad Dodik, već, po svemu sudeći, budući lider SNSD-a Igor Dodik. Upravo zato je „udica“ sa najavama osnivanja stranke Igora Radojičića bačena neposredno nakon što je Dodik junior imenovan za organizacionog sekretara SNSD-a, što bi se moglo označiti kao prvi oficijelni korak u tranziciji unutarpartijske moći u Savezu nezavisnih socijaldemokrata sa oca na sina.

Foto: Igor i Milorad Dodik

Detektor laži

Pretjerano je očekivati da će taj proces biti završen do ovogodišnjih lokalnih izbora, ali ima osnova prognoza da će se sve kocke ovog mozaika sklopiti do opštih izbora 2026. A tada na scenu u punom intenzitetu – ma koliko ta odrednica teško išla uz njegovo ime i prezime – stupa Igor Radojičić. Jer, u tom momentu, naspram sebe imaće osobu koja mu je, politički, veoma slična, bez obzira koliko se obojica ježili od takve komparacije. I što je za Radojičića najvažnije – Igor Dodik neće imati auru nepobjedivosti, kakvu je u većini izbornih odmjeravanja u RS u protekle dvije decenije stekao njegov otac.

Sasvim dovoljno da raniji gradonačelnik Banjaluke relaksiranije uđe u duel, bez frustracija neminovnih ukoliko bi na drugoj strani terena bio čovjek sa potpuno različitim političkim stilom, pa i mentalnim sklopom, kakav je Milorad Dodik.

Ukoliko se stvarni cilj angažmana izmjesti u hronološku tačku udaljenu dvije godine, suvislo je vidjeti Radojičića u jesen 2024. kako na izbore u Banjaluci izlazi bez prevelikih ambicija. A to podrazumijeva odustajanje od učešća na izborima za gradonačelnika i fokus na što bolji uspjeh Radojičićeve liste u domenu raspodjele odborničkih mandata u Skupštini grada.

„Minuli rad“ mu je takav da, i uz neveliko pojavljivanje pred biračima u finišu predizborne kampanje, može da računa na solidan klub sa bar pet predstavnika u lokalnom parlamentu. To bi bila sasvim pristojna „odskočna daska“ da Radojičić u periodu između lokalnih izbora 2024. i opštih izbora 2026. krene u širenje stranke van Banjaluke, što je već nagoviješteno kroz tezu da će, za početak, takva partija imati oko 15 odbora, u sredinama gdje bi se moglo računati na relevantan učinak.

Ako krene u ovu avanturu, Radojičić neće morati da počne od nule. Sada je već uglavnom zaboravljeno, ali na lokalnim izborima 2020. učestvovao je Politički građanski front – Poligraf. Svima iole upućenim u zakulisna dešavanja na banjalučkoj političkoj sceni bilo je poznato da Poligraf jeste formalno vodio Zoran Talić, ali je u stvarnosti bio formiran kao „rezervni položaj“ za Radojičića, ako dođe do razlaza sa Dodikom. To se na kraju i desilo, ali tek nakon izbora održanih prije četiri godine, kada je Radojičić poražen od Stanivukovića.

Foto: Zoran Talić/Poligraf

U međuvremenu, Poligraf je izašao pred birače sa dvije odborničke liste – u Banjaluci i Trebinju. U Banjaluci su dobili 1.894 glasa, odnosno 1,98 odsto, a u Trebinju 423 glasa ili 2,51 procenat. Dakle, u oba slučaja su ostali „ispod crte“, mada su, za prvo pojavljivanje na glasačkim listićima, ostvarili pristojan učinak. Nakon tog pokušaja, stranka se nije oglašavala. Poslije dužeg perioda mirovanja, početkom februara 2024. objavljeno je da je Zoran Talić sa saradnicima – ko god to bio – pristupio SPS-u Gorana Selaka. Ovakav „transfer“ faktički znači da u Poligrafu, po svemu sudeći, nije ostao niko, čak ni da ugasi svjetlo, ali jeste ostala registracija stranke, sa kakvom-takvom prepoznatljivošću.

Ne treba sumnjati da se Radojičić pobrinuo da zadrži administrativne preduslove da i formalno preuzme Poligraf, organizaciju čiji se ideološki profil u prvoj fazi nije mogao naslutiti ni iz djelovanja, a čak ni iz imena. Naziv u skraćenoj varijanti sugeriše da su u pitanju nekakvi „junaci“ koji će imati ulogu „detektora laži“ na političkoj sceni, što je naravno bio dobar vic, ako se ima u vidu svaki osvrt na rane dane ove blijede kratkotrajne članice ranije banjalučke lokalne verzije vladajuće koalicije sa republičkog nivoa.

Samo urbano

Tek se na osnovu izbora saradnika ne može razaznati ništa o Radojičićevom maglovitom političkom usmjerenju. Naime, među njegovim „savjetnicima“ tokom gradonačelničkog mandata obitavao je širok spektar živopisnih osoba. Na jednoj strani bio je Bojan Grebenar, poznat po tome da je novcem iz budžeta Srpske, dok je bio predsjednik Omladinskog savjeta RS, plaćao emitovanje beogradske autošovinističke radio-emisije „Peščanik“ na banjalučkim radio-stanicama.

Na drugom polu nalazio se Milan Grubor, kao šef kabineta, kome je bila namijenjena uloga „Srbende“, bar ako je suditi po nerijetkim nacionalno euforičnim objavama na društvenim mrežama. Između te dvije krajnosti, smjestio se Radojičić, spreman da nagovijesti sopstveni politički profil samo kroz opšta mjesta o „urbanosti“ i „modernosti“. U čemu, naravno, nema ništa loše, ali u ovom slučaju riječ je tek o floskulama bez ikakvog sadržaja, u čemu nikakvog značaja nema čak ni Radojičićeva socijaldemokratsko-socijalistička, „ljevičarska“ politička prošlost.

Foto: Bojan Grebenar i Milan Grubor

Taj predznak potiče iz vremena kada je Igor Radojičić sa Nebojšom Radmanovićem napuštao Socijalističku partiju Živka Radišića i osnivao Demokratsku socijalističku partiju. Zatim su jednokratnu tvorevinu utopili u SNSD i godinama bili „država u državi“ unutar ove partije. Međutim, u jednom momentu, već na startu Radojičićevog gradonačelničkog mandata, ovaj tandem je pukao, po svemu sudeći zbog različitog poimanja interesnih šema uobličenih u Banjaluci tokom prethodne decenije. Šteta – naravno, ne sa stanovišta opšteg dobra – već zbog zamaha koji bi Radojičićeva buduća stranka imala da je kombinacija sa Radmanovićem ostala neupitna.

Jer, neposredno nakon što je izabran za predsjednika Političkog savjeta SNSD-a, veteran Nebojša je u Parlamentu BiH imao „izdvojeno mišljenje“ prilikom glasanja o zakonu o sukobu interesa. Naravno, opozicionari u RS, od Nebojše Vukanovića do Branislava Borenovića, odmah su u tome vidjeli povod za bog zna kakve konstrukcije o pukotinama u vladajućoj partiji, ali to je očito pretjerivanje, pošto u Radmanovićevoj nespremnosti da podrži zakon koji je Dodiku važan u novootkrivenom briselskom entuzijazmu nema ničeg krupnijeg od puke poruke: „I ja se valjda pitam“.

Foto: Siniša Pašalič/EuroBlic/Nebojša Radmanović

Upravo ta rečenica biće jedina tačka programa Radojičićeve stranke, kada 2026. uđe u nadmetanje sa SNSD-om Igora Dodika. Jer, Radojičić tada sigurno neće imati iluziju da sam može da dosegne 51 odsto glasova u RS. Ambicije će biti znatno skromnije, što se tiče broja poslanika u NSRS, ali ne i kad je u pitanju status na osnovu te „kvote“. Njemu nije neophodan dvocifren broj mandata da bi imao dovoljan kapacitet da bude „jezičak na vagi“ između dva bloka, a onda i da na osnovu toga traži od rivala porodice Dodik premijersku funkciju, ukoliko žele da im se prikloni.

Naglašeni ego

Ako matematika bude išla u prilog ovim namjerama, uopšte nije isključeno da će takva želja biti ispunjena. Time će biti potvrđeno da Radojičić aktuelne pandane uopšte nema na prostoru Republike Srpske i BiH već – u Crnoj Gori. To ne treba da čudi, pošto je riječ o njegovoj navodnoj postojbini, znajući da se ovaj čovjek, zbog porijekla roditelja, u nacionalnom smislu izjašnjava kao Crnogorac.

Na prostoru regiona, najviše svrhe ima komparacija post-SNSD-ovskog Radojičića sa dvojicom predvodnika Pokreta „Evropa sad“, čiji su se putevi nedavno definitivno razišli. Pri tome, sličnost sa Jakovom Milatovićem je personalna, jer i Radojičić ima prilično introvertan nastup, za razliku od ekstrovertnog Milojka Spajića.

Opet, sa Spajićem ga povezuje „ideološka“ nota, odnosno sposobnost da u najuticajnijoj zapadnoj ambasadi bude prihvaćen kao „dašak svježeg vjetra“, što je „kompliment“ koji je svojevremeno zaslužio i Radojičićev bivši stranački lider, doduše, u periodu „ranih radova“. Naravno, i Milatović se u proteklim mjesecima utrkivao u dokazivanju lojalnosti Briselu i Vašingtonu, ali problem, sa stanovišta tih adresa, nije u njemu, već u populaciji koja mu trenutno gravitira, pogrešno prepoznajući u Jakovu novog Momira, dok ona druga, nesklona Milatoviću, ispravno tretira Spajića kao budućeg Mila.

Iako parametre za buduće Radojičićevo političko djelovanje prvenstveno treba tražiti u Podgorici, postoji jedan detalj koji ga povezuje i sa Beogradom. I to, vjerovali ili ne, sa Milošem Jovanovićem, predsjednikom Novog DSS-a. Jer, i Radojičić i Jovanović su dokaz da određene osobe u privatnom životu mogu da budu vrlo predusretljive i lišene sujete, a da u politici budu sušta suprotnost tome, odnosno da im poteze u velikoj mjeri određuje narcisoidnost.

Tako je Jovanović uoči posljednjih izbora u Srbiji odbio da bude „prvi među jednakim“ u desnoj opoziciji, minirajući uz pomoć muža Milice Zavetnice zajedničku listu sa Boškom Obradovićem i Vukom Jeremićem, koja bi, prema većini procjena, dobila i do 15 odsto glasova. Iz nedokučivih razloga, smatrao je boljom opcijom da bude nesporni lider manjeg okupljanja, koalicije NADA, bez obzira što je to podrazmijevalo tek komotni prelazak cenzusa, odnosno, oko pet procenata glasova.

Radojičića ova karakteristika, dakle, naglašeni politički ego, čini nedvosmislenim „zlopamtilom“ na stranačkoj sceni. Jer, nema sumnje da nikada nije olako prešao preko ponižavajuće eliminacije iz SNSD-a, započete već u noći izbornog poraza od Stanivukovića, a dovršene 5. oktobra 2022. S tim da pripada kategoriji uvjerenoj da je „osveta jelo koje se servira hladno“.

Simbolika broja 15

Dok Republika Srpska čeka da vidi kako će to izgledati, prije duela dva Igora 2026. nije na odmet razmotriti simboliku broja 15 u Radojičićevom mogućem povratku. Nije isključeno da će 15 odbora, pomenutih u projekcijama „insajdera“, predstavljati ne samo početak, već i kraj organizacionog širenja potencijalne stranke, najvjerovatnije reaktiviranog „Poligrafa“. Jer, baš se, okvirno, toliko lokalnih zajednica u RS uklapa u visoke standarde „urbanosti“ ekipe koja bi mogla da „zakotrlja“ ovaj politički projekat.

Zanimljivo je da je iz istog miljea, dakle, iz ranijeg Radojičićevog okruženja, u jeku gradonačelničkog mandata, potekao jedan živopisni video, u kojem su nabrojani svi dotadašnji „uspjesi“ ovog tima. Već na startu tog spota, gromoglasno je, kao velika zasluga za Banjalučane, pomenuto i to da je vrijeme na semaforima za prelazak ulice, u slučaju pješaka, smanjeno na 15 sekundi, umjesto „megalomanskih“ pola minute, valjda. Upravo taj detalj svjedoči do koje mjere kreatori ovakve „reforme“, sa Radojičićem na čelu, žive u paralelnom univerzumu u odnosu na većinu običnih smrtnika i u gradu pored Vrbasa i u cijeloj Republici Srpskoj.

Jedina nevolja je u tome što mu je, s obzirom na statistiku, potrebnija podrška „uličnih hodača“, nego kolega iz „audija“ ili „BMW-a“, ako želi da za dvije godine, recimo, dobije 15 poslanika u NSRS. Ako ih opet bude tretirao kao „bijedne crve“, primorane da furiozno pretrče na drugu stranu ulice, jer će u suprotnom završiti pod točkovima nestrpljivih „aristokrata“ u limuzinama, Radojičićev put do snažnog kluba u parlamentu neće biti jednostavan poduhvat.

Ali, to starijem od dva Igora ne mora ni da bude cilj, ako se zna da je njegov raniji stranački lider još 1998. prvi put postao premijer Srpske sa – dva poslanika. U Radojičićevom slučaju, jednog već znamo, a sudbina RS u narednim decenijama biće određena kada se sazna ko je drugi – Grebenar ili Grubor?

Izvor: mojahercegovina.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter