Stojadin Knežević: Nestanak naroda – Međusobna mržnja je jedan od glavnih razloga -pražnjenja- Balkana
Mi pripadamo jednom starom i nekada značajnom i velikom narodu. Pored nas je u staroj Evropi bilo samo još nekoliko značajnih i velikih naroda i svi ti narodi su, a tako smo trebali i mi, imali svoje nacionalne ciljeve na kojima su stotinama godina radili.
Najprioritetniji ciljevi velikih naroda uvijek su bili da se “sklone” oni koji im “smetaju”; da se šire u svakom smislu i teritorijalno i brojčano; da pokušaju sve da “preuzmu” bogatstva drugih i da postanu što bogatiji i što jači u svakom pogledu a prije svega vojno i ekonomski.
Mi, očigledno, u tome nismo uspjeli, ali smo zato uspjeli postati “žrtve” drugih, koji su znali šta žele i koji su istrajavali na tome što žele i što im treba. Uspjeli su prvo da naše male, potpuno nebitne razlike pretvore u nepremostive prepreke i da nas po mnogim osnovama podijele. Sve svoje znanje i moć su upotrijebili da između nas iskopaju i do dan danas odnjeguju što veće jazove i rovove. I na tome im treba čestitati. Mora se takođe priznati da smo im i mi sami nesebično pomagali u tome.
Prilikom stvaranja moderne Njemačke, ili Italije, tekao je proces stapanja u jedan jezik u jedan narod, u jednu državu. Tako su mnoga plemena koja su se zatekla na tim teritorijama i ako nisu pripadala italijanskom, odnosno njemačkom narodu i nisu razumjela te jezike morala silom prihvatiti da im je italijanski, odnosno njemački jezik maternji a da oni pripadaju italijanskom, odnosno njemačkom narodu i tako su stvorene današnja Njemačka i Italija.
Nasuprot tim evropskim procesima u isto vrijeme na balkanskom poluostrvu, pod pritiskom nekoliko udruženih centara moći, koji i dan danas “rade svoj posao” započinje sasvim suprotan proces podjela i razbijanja jedinstva najvećeg balkanskog a do tada i jednog od najvećih evropskih naroda. Znači, u Evropi silom moraju pripadati nekom narodu plemena koja se međusobno ne razumiju, a na Balkanu moraju biti različiti narodi plemena koja govore istim jezikom.
Osnovna odrednica jednog naroda je jezik, ne jedina, ali najvažnija. Znači, svi koji govore mojim jezikom i koji me više od devedeset posto razumiju, su pripadnici mog naroda. To kaže nauka, a ne ja.
Naravno da svako ima pravo da se osjeća kao marsovac, kao neka biljka, životinja, ili ne znam šta, ali je potpuno suludo da se na Balkanu radi ovo što se radi, prije svega sa jezikom.
Zašto amerikanci, jedan dio kanađana, australci i novozelanđani govore engleskim jezikom a ne nekim svojim, pa valjda su te nacije veće, značajnije, moćnije od ovih naših novokomponovanih balkanskih ili možda griješim?
Ako može postojati crnogorski, bošnjački ili bosanski jezik, zašto ne može postojati bijeljinski, sarajevski, banjalučki, mostarski ili neki drugi jezik. Ako se država Bosna i Hercegovina tako zove, a zove se, ona se onda sastoji od Bosne i Hercegovine. Ako Bošnjaci ili Bosanci govore bošnjačkim ili bosanskim jezikom, zašto je hercegovcima zabranjeno da oni govore hercegovačkim jezikom, zašto oni ne mogu imati svoj jezik?
Zar vam sve ovo ne izgleda kao jedna, žao mi je što moram upotrijebiti tu riječ, jer samo ona precizno opisuje ovo stanje, LUDNICA.
Dokle ćemo biti zamorčići u toj ludnici? Dokle ćemo prihvatati da igramo igre velikih na sopstvenu štetu? Dokle ćemo težiti da “izguramo” nešto “svoje” pa makar ostali sami u svome selu, opštini, gradu, državi? Zar je važnija mržnja prema drugom od ljubavi prema sebi? Dokle? Zar je moguće da smo toliko zaostali, nepismeni, neinformisani, ograničeni a živimo u dvadeset prvom vijeku? Dokle!?
Razlikujemo se po načinu obraćanja bogu, znači pripadamo različitim religijama i to su naše najveće razlike. Iste te razlike imaju Francuzi, Nijemci i još nekoliko velikih naroda.
Zašto njegujemo i ističemo samo razlike, zašto ne potenciramo ono što nam je zajedničko a korijen nam je jedan i to baš taj nacionalni, jedna krv, kako se to često isticalo u nekoliko različitih istorijskih perioda. Zašto njegujemo mržnju? Ona nas samo ubrzano vodi u nestanak. Da li nam je to interes i cilj? Onima koji nas žele porobiti, danas na jedan moderan način, sigurno jeste.
Možete pokušati samo zamisliti kolika mržnja mora biti u vama, kolika autonegacija, koliki autošovinizam i kolika želja da se dodvorite svojim mentorima koji vam pomažu samo toliko, koliko to treba njima, pa da tvrdite da nisu pripadnici vašeg naroda, nego nekog drugog vaši: Car Dušan, Stefan Nemanja, Rastko Nemanjić, Kralj Milutin, Car Lazar, Miloš Obilić, Marko Kraljević, Nikola Tesla, Mihajlo Pupin, Ruđer Bošković, Milutin Milanković, Josif Pančić, Ivan Gundulić, Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Petar Petrović Njegoš, Karađorđe, Filip Višnjić, Stevan Mokranjac, Paja Jovanović, Sava Šumanović, Ivo Andrić, Meša Selimović, Jovan Dučić, Radoje Domanović, Branislav Nušić, Milan Rakić, Petar Kočić, Miloš Crnjanski, Nikolaj Velimirović, Emir Kusturica, Novak Đoković i mnogi, mnogi drugi..
Velika je razlika ako je narod kome pripadate brojan i ako još ima svoje institucije, svoju državu, u odnosu na to ako je vaš narod malobrojan. To su samo sa ekonomske i vojne tačke gledišta dvije gotovo najvažnije stvari za jedan narod.
Zavadi pa vladaj (lat. divide et impera) je stara latinska poslovica a latini su nam komšije. Bez obzira koliko je god puta ponavljali ta poslovica, izgleda, jedino ljudima koji žive na balkanskom poluostrvu ništa ne znači i oni je izgleda ne razumiju. Oni razumiju i žive samo za svoju mržnju, zato ubrzano nestaju.
Za Infomedia Balkan
Stojadin Knežević, prof., dugogodišnji novinar, medijski radnik i medijski menađžer: Valter-a; Walter-a; Svet-a; Nezavisnih novina; Ekstra magazin-a; Bobar radija; Novinske agencije RS „SRNA“; Infomedia Balkan.....
Foto naslovna: Infomedia Balkan
Izvor: www.infomediabalkan.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
