Srđan Puhalo, sve po potrebi: Od -četnika- do -balije- i nazad - Puhalom ću te, Puhalom ćeš me

Srđan Puhalo, sve po potrebi: Od -četnika- do -balije- i nazad - Puhalom ću te, Puhalom ćeš me

Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo još jednom je uzburkao bh. javnost potežući priču o djeci ubijenoj u Sarajevu za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine. Puhalo od 2015. godine uoči obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom na dnevnu agendu stavlja raspravu o broju ubijene djece u Sarajevu. I svake godine izazove burne reakcije. Tako je bilo i ove godine.

“Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj”, poručuje Srđan Puhalo u svom tekstu kojim je uzburkao duhove prošlosti u BiH. Reakcije su bile trenutne i snažne. Bez namjere da polemišemo s Puhalom a pogotovo da licitiramo sa brojem stradalih, ne možemo a da ne primijetimo nekoliko fenomena koji “isplivaju na površinu” u ovakvim situacijama.

Prije svega, od rata pa sve do danas, u Bosni i Hercegovini se raspravlja o “našoj” i “vašoj” istini. Rasprava, ako se uopšte može i posmatrati kao takva, najčešće se svodi na isključive stavove i nepomirljive pozicije. U sve izraženijoj “igri nulte sume” (zero-sum game) u kojoj neko obavezno mora dobiti a drugi izgubiti, isključivo se teži apsolutu. Tako je i u ovom slučaju, ali i u drugim. Iste pozicije se zauzimaju kad god se raspravlja o traumatičnim momentima iz bliže, ali i dalje prošlosti. Dovoljni su nam Srebrenica i Jasenovac i rasprava o broju stradalih, uzrocima i posljedicama pa da se “temelji razdora” dodatno učvrste. Zauzimanjem isključivih stajališta i insistiranjem na nepogrešivosti i apsolutnoj opravdanosti i ispravnosti argumenata koji se iznose, suprotstavljene strane istrajavaju u svojim narativima bez obzira na argumente druge strane. Ljudi sve više presuđuju na osnovu uvjerenja a ne na osnovu argumenata.

Što se uvjerenja tiče, norveški filozof i politički teoretičar Jon Elster ističe da ljudi, čak i kada nemaju osnova da formiraju bilo kakvo uvjerenje o nekoj temi, često osjećaju neodoljiv poriv da formiraju mišljenje, i to ne neko specifično mišljenje, već nekakvo mišljenje. Albert Hiršman, autor nekoliko knjiga o političkoj ekonomiji i političkoj ideologiji, ističe da ljudi pridaju znatnu vrijednost posjedovanju snažnog uvjerenja o praktično svemu, i za njih priznati neznanje znači priznati poraz. S tim u vezi, zanimljiva je i teza Mišela de Montenja, francuskog filozofa, političara i književnika iz doba Renesanse, koji ističe da mnoge prevare nastaju zbog toga što nas neprestano uče da se moramo bojati priznati svoje neznanje i da moramo prihvatiti sve ono što nismo u mogućnosti da opovrgnemo. Da li u ovome možemo prepoznati raspravu o broju ubijene djece u Sarajevu, broju ubijenih Bošnjaka u Srebrenici ili broju ubijenih Srba u Jasenovcu?

Postavljanje pitanja i dovođenje u sumnju opšteprihvaćenih narativa očigledno nije u našoj prirodi. Još je Čarls Darvin primijetio da neznanje mnogo češće stvara samopouzdanje od znanja. Neznanje, zajedno sa samopouzdanjem, predstavlja dobar recept za pogrešna tumačenja. S druge strane, više znanja izaziva veću poniznost. Neznanje uzrokuje nesposobnost da se ono prepozna. Takođe, opasnost može biti i u malom znanju a ne samo u neznanju. Ljudi u principu imaju izvjesna znanja, ali nedovoljna. Ono što navodi čovjeka da zauzme neki stav i uzda se u sebe više nego u činjenice, nije porast nivoa našeg znanja, već porast nas samih u sopstvenim očima, ističe Elster. Tako je u većini situacija, pa i u raspravi o broju ubijene djece u Sarajevu.

Jedna od najučestalijih grešaka prilikom formiranja uvjerenja jeste pristrasnost prilikom odabira. Ljudi najčešće uzimaju samo one činjenice koje im odgovaraju, odnosno koje su u skladu sa njihovim uvjerenjima. Na taj način dodatno učvršćuju svoja ubjeđenja, bez obzira koliko pogrešna bila, i skraćuju “manevarski prostor” za argumentovanu raspravu. Sagledavanjem činjenica bliskih nominalno samo jednoj strani, rasprava o broju ubijene djece ili o bilo kojoj drugoj temi koja podrazumijeva stradanje, dovešće samo do dodatnih tenzija zbog nemogućnosti adekvatnog sagledavanja svih relevantnih aspekata.

Još dva fenomena privlače pažnju. To su uobražavanje željenog i samoobmana. Što se uobražavanja željenog tiče, dokazi se više ignorišu nego što se poriču. Daleko od toga da nisu navedeni dokazi o ubijenoj djeci u Sarajevu, ali rijetki ih razmatraju u potpunosti, skloniji su da ih ignorišu i prihvataju opštevažeće narative bliže njihovim uvjerenjima.

Kada je riječ o samoobmani, ona po Elsteru podrazumijeva četiri koraka. U prvom, dokaz se uzima u razmatranje. U drugom koraku se formira odgovarajuće uvjerenje. U trećem, to uvjerenje se odbacuje ili potiskuje, jer se ne podudara s našom željom. Inače, ta želja je najčešće prožeta autoviktimizacijom koja u značajnoj mjeri formira sisteme vrijednosti naroda koji žive na ovom području. U posljednjem koraku, želja uzrokuje prihvatljivije uvjerenje koje se formira umjesto prvobitnog uvjerenja.

Naposlijetku, na osnovu komentara i reakcija na tekst Srđana Puhala možemo uočiti još jedan fenomen, a to je svojevrsno glorifikovanje nominalno drugih, odnosno pripadnika drugih nacionalnosti i etniciteta u odnosu na naš, kada zagovaraju stavove bliske našim uvjerenjima. S druge strane, iste te osobe su najčešće stigmatizovane i proskribovane od pripadnika nominalno istog etniciteta i nacionalnosti jer zastupaju teze suprotne dominantnom etničkom ili nacionalnom narativu. Drugim riječima, Srđan Puhalo je dobar Bošnjacima kada iznosi stavove koji pogoduju dominantnom narativu i uvjerenjima većine Bošnjaka, odnosno Srbi ga kritikuju jer zagovara teze koje nisu u skladu sa dominatnom narativnom matricom u srpskom javnom mnjenju. Ti stavovi i teze se najčešće tiču uzroka i posljedica ratnih sukoba koje Puhalo gotovo svakodnevno dekonstruiše na ironičan i ciničan način.

Međutim, u situacijama kao što je ova, kada je doveo u sumnju dominantan narativ među Bošnjacima kada je riječ o njihovom stradanju, za njih automatski postaje isti kao i svi Srbi, u čemu, naravno, možemo prepoznati neprimjerenu generalizaciju koja prožima međusobne odnose naroda na ovom području. S druge strane, za Srbe, iako i dalje zastupa stavove koji nisu u skladu sa dominantnim sistemom vrijednosti među Srbima, bar na momenat postaje “pravovjeran”.

Pravovjeran ili ne, insistirajući na dokazima, dovodeći u sumnju opšteprihvaćene narative i poželjna uvjerenja, Puhalo istrajava na postavljanju pitanja koja, naravno, nekad više odgovaraju jednima a nekad drugima. Puhalo tako postaje, sve po potrebi, od četnika do balije. I nazad.

Foto naslovna: Ilustracija preuzeta sa Tviter profila Srđana Puhala (twitter.com/SrkiPuhalo)
Izvor: gerila.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter