Priča o Stani i Petru raspametila je društvene mreže: -A vi, koji u ljubav ne vjerujete, znajte da ipak postoji- (Foto)

Priča o Stani i Petru raspametila je društvene mreže: -A vi, koji u ljubav ne vjerujete, znajte da ipak postoji- (Foto)

Priča srpskog pisca i pjesnika Nedeljka Popovića pod nazivom "Vitez" postala je popularna na Tviteru zbog jedne Stane i jednog Petra. Nedeljkovu priču prenosimo u cjelosti.

Foto: Profimedia/Priča Nedeljka Popovića/Ilustracija/Bila jednom jedna Stana. Bio jednom jedan Petar

Bilo je to prije sto godina. Ali Stanu nisu namijenili Petru. Namijenili su je njeni drugom. Milovan se zvao. I dođe dan da se Stana uda za Milovana. Puče puška. Natoči se vino. Zapjevaše svatovi, pojedoše, popiše i pade noć. Ona prva, bračna, najljepša.

Milovan se skinuo i legao. Legao je i čeka Stanu koja još uvijek sjedi na stolici.

– Dođi. – reče. Ali Stana gleda u pod. Tišina.

„Možda je s nekim zgriješila“, pomislio je Milovan. „Ali ću joj oprostiti. Niko neće ni znati.“

– Dođi slobodno. – ponovio je.

– Ne mogu. – odgovori mlada.

– Bila si već s nekim?

– Ne. Ne…

– U čemu je onda problem? – upita mladoženja.

– Ja volim drugog, – poče da plače – al ništa nisam imala s njim. Oprosti. Molim te, oprosti, morala sam da ti to kažem ranije. Ali sam mislila da ću moći. Sada vidim da ne mogu. Ne mogu. Srce neće.

– Da dođem k sebi… – rekao je Milovan. – Kada si ga upoznala?

– Nikad nismo ni riječ prozborili. – odgovorila je nevjesta.

– Ne razumijem…

– Znam samo da se zove Petar i da živi u susjednom selu. Svake nedjelje dođe na konju na pijac. A pijac je ispod mog prozora. Već nedjeljama, u isto vrijeme, izađem na balkon i mi se gledamo.

– Samo to?

– Dovoljno… – uzdahnu Stana i zaplaka još jače.

– Dobro, – rekao je nesrećni Milovan. – Spavaj, pričaćemo kad svane. Razumijem te. Sve je u redu.

U zoru, kad je prvi pijetao najavio dan, Milovan je već uzjahao konja. Krenuo je u susjedno selo, tog srećnika Petra da potraži.

– Uđi, sjedi, samo da se umijem… – rekao je čovjek koga Stana voli, visok, crn i naočit.

Sjedeli su jedan preko puta drugog. Kucnuše se dvije čašice.

– Kojim dobrom, prijatelju? – upita Petar.

– Dobro nije za mene, al za tebe jeste. I jesam ti prijatelj. – reče Milovan, ispi, pa nastavi – Ja sam, kao što si možda čuo, juče oženio Stanu…

– Čuo sam. – pogleda Petar kroz prozor u krošnje, niz koje se slivala kiša. – Ali otkud ovako rano, po ovom nevremenu, kod mene?

– Voliš li je? – upita Milovan.

Petar uzdahnu. Još jednu nasu.

– Ne mogu da odgovorim na to pitanje. To je tvoja žena i gotovo je sad.

– Ništa nije gotovo. – rekao je Milovan. – Nisam je ni poljubio. Kao ni ti. Ako je voliš, pođi sa mnom i vodi je, netaknutu.

– Čovječe… – reče Petar koji osjeti kako ga obliva znoj. – Kako da je vodim… Nije pošteno. Šta će reći svijet iz oba sela?

– Pošteno je. A svijet nek priča šta hoće. Ne bi bilo pošteno da ona pati. Ni ti da patiš. Ni ja da ljubim što mi Bog namijenio nije. To ne bi bilo pošteno. Nego, voliš li je?

– Volim.

Nakon sat vremena, dva čovjeka su se na konjima probijala kroz pljusak i stigla pred kuću Milovana. A nakon dva sata, Stana je ušla u novi dom.

– Ko je ovo sine? – pitala je majka Petra, gledajući u lijepu Stanu, pokislu, nenaspavanu, zbunjenu i srećnu.

– Sjedite… – rekao je Petar zaprepašćenim roditeljima i polako ispričao sve. Svi su ćutali. Majka je kršila ruke. Na kraju prozbori:

– Taj čovjek, taj Milovan, on nije čovjek. On je vitez, sine moj.

– Jeste, majko.

– E sada i ti budi.

– Kako, majko? – upita srećni Petar.

– Imam li ja tri kćeri? Imaš li ti tri sestre? Hajd ponovo na konja, sine moj. Grijeh je da takav vitez ostane bez žene. Idi i dovedi ga. Nek bira koju će.

Nakon dva sata, dva čovjeka, od kojih jedan vitez bješe, jahala su po suncu koje je granulo iznenada. Tako je Milovan izabrao lijepu Božicu i odveo je u dom, u kom je još uvek mirisala posteljina, neizgužvana i čista. I jedni i drugi su živjeli srećno, do kraja života.

Ovu priču mi je pričao moj brat (treće koljeno) Boro Bošković, vitez iz Tivta, inspektor SUP-a, koji je odbio, kad se odvojila Crna Gora od nas, da služi režim Mila Đukanovića i svjesno ostao bez posla. Događaj se zbio u jednom selu kod Plava, na sjeveru Crne Gore, odakle je Borov i moj pradjeda. A vi, koji u ljubav ne vjerujete, znajte da ipak postoji. Lutaju ovim svijetom unuci i unuke junaka ove priče i možda traže vas.

Piše: M.Z.M.
Foto naslovna: mondo.ba
Izvor: zena.blic.rs/lifestyle/Infomedia Balkan

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter