Ožiljci: Zašto ni nakon tri decenije čekanja nema pravde za civilne žrtve? Kome to treba? (Video)


Ožiljci: Zašto ni nakon tri decenije čekanja nema pravde za civilne žrtve? Kome to treba? (Video)

Ni 29 godina od okončanja rata u Bosni i Hercegovini ne postoje potpuni i precizni podaci o broju žrtava. Pojedina istraživanja idu od 97 hiljada do 105 hiljada imena onih koji su izgubili život kao direktna posljedica ratnih sukoba.

Oni koji su preživjeli, ostali su da se sjećaju. I svjedoče o ratnim užasima.

Bahrija Jakupović iz Kozarca imao je 23 godine u avgustu 1992.godine, kada se našao među 1200 logoraša koji su krenuli iz prijedorskih logora na razmjenu u Travnik.

Iz kolone autobusa i kamiona koju je sprovodio Interventni vod policije, kasnije je izdvojeno oko 230 lica i odvedeno na strijeljanje na lokalitet Korićanske stijene na Vlašiću.

„Ja sam tu bio na strijeljanju. Tu su nas izveli iz autobusa. Postrojili su nas u dva reda. Ja sam bio u drugom redu. Onda smo čučnuli. Odjedanput je započela pucnjava. Jauci i to. Ja sam zgrabio ovog ispred sebe i skočio. Da sam vidio koliko je duboko, možda i ne bih skočio dole“, svjedoči Jakupović 32 godine poslije.

Foto: Bahrija Jakupović

Dodaje da se nakon tog skoka sakrio u jedan mlin, te čekao neko vrijeme, nakon čega je izašao da provjeri da li ima živih.

„U međuvremenu su se vratili. Vraćali su se i za Prijedor i opet su stali i pucali dole i bacali bombe. Onda je neko pucao sa one njive tamo i viče: Ima još neko živ. Pucao je na nas“ , kaže Jakupović koji je ponovo uhvaćen nakon nekoliko dana, ali je posredstvom Merhameta i Crvenog Krsta ubrzo razmijenjen.

Kasnije se ispostavilo da je trostruku egzekuciju, kako to navode u Udruženju logoraša BiH, preživjelo samo 12 osoba, a zbog ovog zločina osuđeno je 11 pripadnika Interventnog voda prijedorske policije.

Zločina nad civilnim žrtvama i zarobljenicima sjećaju se i Srbi koji su protjerani sa područja južnog Ozrena i doline rijeke Krivaje.

U julu i septembru 1995. godine, pripadnici Armije BiH su zarobili veći broj pripadnika Vojske Republike Srpske i civila, na području Vozuće kod Zavidovića.

U samo jednom napadu zarobljeno je skoro 70 osoba koji su odvedeni u kamp odreda „El Mudžahedin“ u selu Gostovići. Iz te grupe pronađeno je i identifikovano samo 10 tijela, dok se ostali vode kao nestali.

Na Vozući je pronađeno više masovnih grobnica, sa obezglavljenim tijelima. Civili su ubijani i na kućnom pragu.

“Tata mi otišao čuvati krave. Krave su kući same došle, a njega nema. Kasnije smo ga našli, leži mrtav na putu. Majka mi je ‘95. u kući nađena mrtva. Sahranili su je ovdje u masovnoj grobnici u Stogu. Ubili su je u kući kad je pala Vozuća“, svjedoči Smiljka Marković iz Vozuće.

Foto: Smiljka Marković

Kaže, majčino tijelo su pronašli tek poslije dvije godine, a prema njenim riječima, uočila je rane u obe potkoljenice.

Još uvijek se traga za 129 osoba srpske nacionalnosti koje se vode kao nestali na Vozući.

“U 21. vijeku mi je nepojmljivo u ovoj državi kakva jeste da ne može da se pronađe jedan čovjek, koji je bio živ, živio, radio, stvarao i onda nakon tih zločina da mu se gubi svaki trag. Ni nakon 29 godina ja nisam uspio da pronađem svog oca Miloša Pejića“, govori za serijal Ožiljci Veselko Pejić.

Kaže, dobijao je razne informacije o očevoj sudbini, ali su se sve pokazale kao lažne.

„Prava istina je to da je zarobljen od strane odreda El Mudžahid. Čuli ste za tu zloglasnu jedinicu koja je na ovom području pravila strašne zločine, gdje je čitav svijet mogao da vidi snimke onih zločina i ritualno odsijecanje glava i svega ostalog. I završio je u tom nesretnom kampu Gostović, kao i mnogi drugi borci i civili i odatle mu se gubi svaki trag. Pouzdano znam od svjedoka koji su preživjeli da je likvidiran u tom kampu“, rekao je Pejić.

Zbog zločina u Vozući osuđene su samo dvije osobe. Komandant Glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić u Hagu je osuđen na tri godine zatvora, a general Sakib Mahmuljin pred Sudom BiH na osam godina, nakon čega je napustio BiH i otišao u Tursku.

Od pravde su pobjegli i naredbodavci zločina u selu Grabovica kod Jablanice.

Tokom akcije „Neretva 93“ pripadnici Armije BiH ušli su u selo i ubili 33 civila, a među njima i četvorogodišnju djevojčicu, Mladenku Zadro. Nema kuće u Grabovici koja nije nekog izgubila u tom stravičnom zločinu.

Foto: Grabovica

„Izgubio sam majku i sestru iz kuće moje. Takođe, ubijeni su mi stric i strina, kao i njihova kćerka i zet“, govori za naš serijal Ožiljci Ante Marić iz Grabovice.

Način na koji su ubijeni svjedoči o okrutnosti, a nakon ovog zločina blokirani su svi ulazi i izlazi iz sela, da se ne bi odmah saznalo za događaj.

„Kako čujem, metak je majka, u odnosu na ono što su oni radili jer vidimo po tijelima koja su razmijenjena. To su dijelovi tijela. Mi smo samo par tijela čitavih dobili. U prvoj isporuci smo dobili 11 tijela. To je bilo ‘94. godine i nije se to moglo tako raspasti za samo godinu dana. Teško mi je i pomisliti na koji način su ubijeni“, dodaje Marić.

Od 1994. nijedno novo tijelo ubijenih u Grabovici nije pronađeno. Marić napominje da je nemoguće da se ne zna gdje su zakopani, kao ni to ko je naredio ovaj zločin nad civilima.

“Strina je pronađena, a stric nije, kao ni njihovi ćerka i zet. Moja majka i sestra takođe nisu pronađeni. Možda i hodamo po njima, po tijelima, a ne znamo da su tu. To nas najviše muči“, kaže Marić.

Za zločin u Grabovici osuđeno je pet pripadnika Armije BiH, međutim, general Armije BiH Sefer Halilović oslobođen je optužbi za komandnu odgovornost.

Prema do sada dostupim podacima, u ratu u BiH ubijeno je više od 36 hiljada civila, često u masovnim zločinima. Istrage i suđenja razočarale su članove njihovih porodica. Kažu, za žrtve je pravda i dalje nedostižna.

 

Foto naslovna: Vozuća
Video: Gerila Portal
Izvor: gerila.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter