Ovo je Tužba protiv Vlade i institucija Srpske i svi detalji zloupotreba u pokušaju otimanja Alumine (I dio)


Ovo je Tužba protiv Vlade i institucija Srpske i svi detalji zloupotreba u pokušaju otimanja Alumine (I dio)

Prenosim u cjelosti Tužbu koju je nadležnom Sudu podnio advokat Vladimir Milošević protiv Vlade Republike Srpske i instirucija zbog zloupotreba, kriminala i nezakonitih radnji prilikom pokušaja predaje Alumine i Fabrike glinice Birač u stečaju kompaniji PAVGORD. Iz Tužbe i obrazloženja se jasno vidi koji su zakoni prekršeni i kakva je uloga korumpiranih političara u kriminalnim radnjama.

OKRUŽNOM PRIVREDNOM SUDU U BIJELJINI
Ul. Majora Dragutina Gavrilovića br. 10
76300 Bijeljina

TUŽILAC: VLADIMIR MILOŠEVIĆ iz Zvornika, Čelopek bb, koga po punomoćju u prilogu zastupa advokat Aleksandar Radan iz Bijeljine, ul. Meše Selimovića 23a (u daljem tekstu: Tužilac)

TUŽENI: 1. REPUBLIKA SRPSKA, VLADA REPUBLIKE SRPSKE, Trg Republike Srpske br. 1, koju zastupa pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Bijeljini, ul. Vuka Karadžića 3, Bijeljina (u daljem tekstu: Vlada RS)

2. REPUBLIKA SRPSKA, Ministarstvo finansija Republike Srpske, Trg Republike Srpske br. 1, Banja Luka, koje zastupa pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Bijeljini, ul. Vuka Karadžića 3, Bijeljina (u daljem tekstu: Ministarstvo Finansija)

3. REPUBLIKA SRPSKA, MINISTARSTVO FINANSIJA, PORESKA UPRAVA, Trg Republike Srpske br. 8, Banja Luka, koju zastupa pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Bijeljini, ul. Vuka Karadžića 3, Bijeljina (u daljem tekstu: Poreska uprava)
4. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Njegoševa br. 28 a, Bijeljina, koga zastupa dr Mladen Milić, direktor Fonda, (u daljem tekstu: Fond PIO)

5. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, Zdrave Korde br. 8, Banja Luka, koga zastupa v.d. direktora Dejan Kusturić (u daljem tekstu: Fond zdravstvenog osiguranja)

6. JU „VODE SRPSKE“ Bijeljina, Miloša Obilića 51, Bijeljina, 4403534960001, koga zastupa direktor Miroslav Milovanović (u daljem tekstu: JU Vode Srpske)

7. AD „VODOVOD I KOMUNALIJE“ Zvornik, Karakaj 146/A, Zvornik, JIB: 4400248750009, koga zastupa direktor Jovan Tomić (u daljem tekstu: AD Vodovod i komunalije)

8. Mješoviti Holding „ERS“ – MP a.d. Trebinje – ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina, Majevička 97, Bijeljina, JIB: 4400358420004, koga zastupa direktor Marko Mihajlović (u daljem tekstu: Elektro Bijeljina AD)

(u daljem tekstu tuženi od 2. do 8. biće označeni i kao: Povjerioci)

9. „PAVGORD“ d.o.o. Foča, Petra Kočića br. 1, Foča, JIB: 4401412350005, koga zastupa direktor Gordan Pavlović (u daljem tekstu: Pavgord)

10. „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, Karakaj bb, Zvornik, JIB: 4400252600003, koga zastupa stečajni upravnik Lazo Đurđević (u daljem tekstu: Birač)

(u daljem tekstu svi zajedno od 1. do 10. označeni kao: Tuženi)

RADI: Utvrđenja
VSP: 51.000,00 KM

TUŽBA

– u 11 primjeraka –
– sa 12 priloga i
punomoćjem za zastupanje –

I. OSNOV ZA NADLEŽNOST

Stvarna nadležnost Okružnog privrednog suda u Bijeljini za postupanje sadržana je u odredbi člana 27. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (Sl. Gl. RS br. 58/03 sa kasnijim izmjenama, u daljem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 33. stav 1. tačka e) Zakona o sudovima Republike Srpske (Sl. Gl. RS br. 37/12 sa kasnijim izmjenama).

Mjesna nadležnost sadržana je u odredbi člana 45. ZPP-a, u vezi sa članom 16. stav 4. Zakona o stečaju Republike Srpske (Sl. Gl. RS br. 16/16, u daljem tekstu: ZOS).

II. UVODNE NAPOMENE

Rješenjem Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 St 025717 13 St od 08.04.2013. godine otvoren je stečaj nad društvom Birač a.d. Zvornik – u stečaju (“Birač“). Stečajni upravnik Birača je u stečajnom postupku priznao oko 90 milion KM, dok je potraživanje po Kreditima Ukio banke osporio u iznosu od 155.226.433,90 KM.

Povjerioci imaju priznata potraživanja u stečaju nad Biračem u ukupnom iznosu od 42.378.785,00 KM, od čega je:

– iznos od 11.087.094,55 KM priznatog potraživanja Ministarstva finansija,
– iznos od 7.091.722 KM priznatog razlučnog prava u korist Poreske uprave,
– iznos od 6.019.577,55 KM priznatog potraživanja Fonda PIO,
– iznos od 5.815.801,49 KM priznatog potraživanja Fonda zdravstvenog osiguranja,
– iznos od 5.735.677,14 KM priznatog potraživanja Elektro Bijeljine AD,
– iznos od 5.621.498 KM priznatog potraživanja Poreske uprave,
– iznos od 885.614,55 KM priznatog potraživanja JU Vode Srpske,
– te iznos od 121.802,52 KM priznatog potraživanja AD Vodovod i komunalije,

Tužilac je stečajni povjerilac Birača sa priznatim potraživanjem u iznosu od 13.039,74 KM, što je konstatovano u tački 6. Tabele priznatih potraživanja (opšti isplatni red), te kao takav, ima pravni interes za ustajanje sa predmetnom tužbom, radi zaštite svojih interesa, javnog interesa, kao i interesa Birača, kao stečajnog dužnika. To uostalom proističe i iz odredbe člana 109. ZOO-a, prema kojoj se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice, a Tužilac, kao stečajni povjerilac Birača, ima interes da ustane sa ovom tužbom radi uklanjanja iz pravnog prometa ništavih pravnih akata, zbog razloga koji slijede u nastavku.

Dokaz: Uvid u stečajni spis Birača broj 59 0 St 025717 13 St, naročito u Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja;

Dana 28.07.2022. godine, Vlada RS je na svojoj 180. sjednici, donijela Zaključak („Zaključak“) kojim se:
– u prvom stavu navodi da se Vlada RS upoznala sa Informacijom o dostavljenim ponudama za otkup potraživanja republičkih institucija u stečajnom postupku nad imovinom Birača,

– u drugom stavu navodi da Vlada RS prihvata ponudu Pavgorda za otkup potraživanja kao najcjelishodniju iz razloga što ponuda za otkup potraživanja Ministarstva finansija, Poreske uprave i ostalih republičkih institucija u visini od 42.256.984,97 KM glasi na nominalni iznos potraživanja naveden u tabeli utvrđenih potraživanja Okružnog privrednog suda u Bijeljini u stečajnom postupku broj 59 0 St 025717 13 St, kao i iz razloga što posjeduje bankarsku garanciju za ozbiljnost ponude/garant „Nove Banke“ a.d. Banja Luka, broj 1002992287 od 19.7.2022. godine, na ukupan iznos utvrđenih potraživanja svih republičkih institucija, u iznosu od 42.378.785,00 KM, sa rokom važenja 60 dana, nije uslovljena i dio je ponude za otkup potraživanja svih stečajnih povjerilaca stečajnog dužnika Birač u visini od cca. 90 miliona KM koju nudi Pavgord,

– u trećem stavu određuje da Vlada RS obavezuje ministra finansija i direktora Poreske uprave Republike Srpske da u ime svojih institucija pristupe zaključenju ugovora o ustupanju sa Pavgordom, u nominalnom iznosu od 11.087.094,55 KM, Ministarstva finansija i 12.713.221,42 KM Poreske uprave Republike Srpske, a prema iznosu navedenom u tabeli utvrđenih potraživanja Okružnog privrednog suda u Bijeljini u stečajnom postupku broj 59 0 St 025717 13 St, uz uslov da se isplata naknade za otkup potraživanja mora izvršiti u roku važenja bankarske garancije garanta „Nove Banke“ a.d. Banja Luka, broj 1002992287, od 19.7.2022. godine, tačnije najkasnije do 17.9.2022. godine, uz prethodno pribavljeno mišljenje Pravobranilaštva Republike Srpske i nakon izvršenog uvida u stečajni spis i stanje sudskih postupaka u stečaju nad Biračem od strane ponudioca, privrednog društva Pavgord,

– u četvrtom stavu Vlada RS preporučuje ostalim republičkim i javnim institucijama koje imaju priznata potraživanja u stečajnom postupku nad imovinom Birača, i to Fondu PIO Bijeljina, Fondu zdravstvenog osiguranja, filijala Zvornik, MH “ERS“ – MP a.d. Trebinje – ZEDP Elektro-Bijeljina ad Bijeljina i JU Vode Srpske Bijeljina, da u okviru svojih organa upravljanja donesu odluku o davanju saglasnosti za zaključenje ugovora o ustupanju potraživanja sa Pavgordom, u nominalnom iznosu, a prema iznosu navedenom u tabeli utvrđenih potraživanja Okružnog privrednog suda u Bijeljini u stečajnom postupku broj 59 0 St 025717 13 St, uz uslov da se isplata naknade za otkup potraživanja mora izvršiti u roku važenja bankarske garancije garanta „Nove Banke“ A.d. Banja Luka, broj 1002992287, od 19.7.2022. godine, tačnije najkasnije do 17.9.2022. godine.

– u petom stavu Vlada RS navodi da Zaključak stupa na snagu danom donošenja.

Dokaz: Zaključak Vlade RS broj 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine;

Međutim, ovakva odluka Vlade RS je nezakonita.

Naime, Vlada RS shodno članu 4. Zakona o Vladi Republike Srpske usklađuje i usmjerava rad republičkih organa uprave, vrši nadzor nad njihovim radom i obustavlja od izvršenja, ukida ili poništava njihove pojedinačne akte koji su u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade, ali to ne znači da Vlada RS upravlja (direktno ili indirektno) Povjeriocima koji su po naredbi, odnosno „preporuci“ Vlade RS protivno pozitivnim propisima ustupili potraživanja po osnovu javnih i drugih prihoda privatnom licu.

Dakle, Vlada RS nije ovlašćena da nalaže ministarstvima odnosno republičkim organima uprave kako će da sprovode zakone, druge propise i vrše svoja ovlašćenja, a još manje da im naređuje, tj. obavezuje ih da zaključuju ugovore iz privatnopravnog, odnosno građanskog prava, međutim Vlada RS je upravo to učinila, dok su Povjerioci, iako svjesni nadležnosti Vlade RS, postupili suprotno svojim ovlašćenjima i propisima Republike Srpske, te zaključili ništave ugovore o ustupanju potraživanja.

Shodno navedenom, Tužilac kao stečajni povjerilac Birača, ima pravni interes da traži ništavost ovih ugovora, te predlaže da sud utvrdi njihovu ništavost i utvrdi da su bez dejstva na stečajnu masu Birača i Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja u stečaju Birača.

III. RAZLOZI NIŠTAVOSTI ZAKLJUČKA VLADE RS

(i) Zaključak ne sadrži obrazloženje tako da nije jasno na osnovu kojih propisa Republike Srpske je Vlada RS donijela svoju odluku, što Zaključak čini nezakonitim

Prije svega, Tužilac ističe da naprijed navedeni Zaključak nije obrazložen. Dakle, u Zaključku se ne vidi racio iz kojeg bi se moglo zaključiti zašto je Vlada prihvatila ponudu Pavgorda, a nije prihvatila ponude ostalih 6 ponuđača čije su ponude date, pritom pod boljim uslovima od ponude Pavgorda, te se u najbitnijem, ne vidi na kojim materijalnim propisima Republike Srpske Vlada RS zasniva Zaključak.

Naime, Vlada RS je na svojoj internet stranici http://www.vladars.net objavila da je na osnovu Informacije o dostavljenim samoinicijativnim ponudama za otkup potraživanja republičkih institucija u stečaju nad Biračem jednoglasno prihvatila samoinicijativnu ponudu Pavgorda, kao ‘’najcjelishodniju’’, iz razloga što se ponudom u visini od 42.378.785,00 KM izmiruju potraživanja republičkih institucija.

Nadalje, na navedenom sajtu je navedeno da je prema Informaciji Ministarstva finansija zaprimljeno sedam samoinicijativnih ponuda za otkup potraživanja, a da je jedino Pavgord dostavio bankarsku garanciju (koja glasi na Vladu RS, a ne na ustupioce potraživanja).

Dalje je navedeno da će prema navedenoj informaciji, biti omogućeno izmirenje potraživanja Ministarstva finansija u iznosu od 11 miliona KM, Poreske uprave od 12 miliona KM, Fonda PIO u iznosu od 6 miliona KM, Fonda zdravstvenog osiguranja 5,8 miliona KM, Voda Srpske u iznosu od 885.000 KM, te Elektro-Bijeljine 5,7 miliona KM. Dodaje se da će time u potpunosti biti izmirene sve obaveze Birača prema republičkim institucijama i preduzećima, uključujući i povezivanje penzionog staža za zaposlene u Biraču, za period dok nisu uplaćivani doprinosi.

Pored toga, na internet stranici je navedeno da se prilikom donošenja odluke o prihvatanju ponude Pavgorda za otkup potraživanja, Vlada RS rukovodila, između ostalog, time što se ovim u cjelosti izmiruju sve obaveze Birača prema republičkim institucijama i preduzećima, dok je, kako se navodi, prosjek naplate ovih potraživanja u stečajnim postupcima u Republici Srpskoj oko sedam procenata.

Dokaz: Izvod sa internet stranice Vlade RS od 29.07.2022. godine;

Dakle, Vlada RS je donijela zaključak, ali je propustila da napiše obrazloženje za svoju odluku. Zapravo, obrazloženje za ovakvo postupanje Vlade RS umjesto da bude napisano u Zaključku, ono je napisano na internet stranici Vlade RS, što je pravni presedan. Pored toga, ne samo da Zaključak ne sadrži obrazloženje koje se tiče razloga za prihvatanje ponude Pavgorda, on ne sadrži nijednu materijalno-pravnu odredbu na osnovu koje Vlada RS crpi svoja prava na donošenje ovakvog Zaključka.

Posljedično, ne samo da je Zaključak Vlade RS nezakonit jer nema obrazloženja, ovaj Zaključak Vlade RS je apsolutno ništav pravni akt jer nije zasnovan ni na jednom pozitivnom propisu, dok je s druge strane sam po sebi protivan prinudnim propisima i javnom poretku, te je kao takav bez pravnog dejstva po stečajnu masu Birača i bez pravnog dejstva prema Tabeli priznatih, odnosno osporenih potraživanja, što bi postupajući sud trebao da utvrdi svojom odlukom.

(ii) Vlada RS nije nadležna da vrši prodaju potraživanja republičkih institucija

Članom 15. Zakona o Vladi RS propisano je da u sprovođenju izvršne vlasti Vlada RS je, između ostalog, nadležna da donosi uredbe, odluke, smjernice, instrukcije, rješenja, zaključke i druge opšte i pojedinačne akte za izvršavanje zakona.

Članom 15. Zakona o Vladi RS propisane su i druge nadležnosti Vlade RS, kao što su npr. predlaganje zakona, predlaganje strategije i plana razvoja, osnivanje javnih preduzeća, ustanova i drugih organizacija, formiranje stručnih i drugih službi, rješavanje sukoba nadležnosti između ministarstava i drugih organa i organizacija u Republici, i dr., međutim, Zakonom o Vladi RS nije propisano da je u okviru nadležnosti Vlade RS da vrši prodaju potraživanja republičkih organa uprave i/ili javnih preduzeća i drugih društava sa većinskim državnim kapitalom.

Članom 40. Zakona o Vladi RS propisano je da Vlada donosi smjernice i instrukcije za izvršenje zakona, drugih propisa i opštih akata koji su obavezujući za ministarstva i druge republičke organe uprave, ali davanje smjernica i instrukcija za izvršenje zakona i drugih propisa i opštih akata se ne smije poistovjećivati sa davanjem direktnih i obavezujućih naredbi Povjeriocima kako da postupaju sa potraživanjima koja predstavljaju javne prihode, odnosno prihode po osnovu javnih usluga.

Upravo suprotno, članom 4. Zakona o republičkoj upravi („Sl. glasnik RS“, br. 115/2018, 111/2021, 15/2022 i 56/2022) propisano je da Vlada RS vrši nadzor nad radom organa uprave, dok je članom 8. Zakona o republičkoj upravi propisano da se djelatnost organa uprave zasniva na načelima zakonitosti, samostalnosti, odgovornosti, stručnosti, nepristrasnosti, političke neutralnosti, efikasnosti, djelotvornosti, blagovremenosti u odlučivanju, poštovanju stranke i javnosti rada.

Pored toga, članom 76. Zakona o republičkoj upravi propisano je da ministarstvom rukovodi ministar, a da je ministar odgovoran za svoj rad predsjedniku Vlade, Vladi i Narodnoj skupštini za rad ministarstva i stanje u oblastima iz djelokruga ministarstva, dok je članom 80. Zakona o republičkoj upravi propisano da organom uprave u sastavu ministarstva rukovodi direktor, koji za svoj rad odgovara ministru.

Dodatno, članom 82. Zakona o republičkoj upravi propisano je da poslove iz svog djelokruga organ uprave u sastavu ministarstva vrši samostalno, a da ovlašćenja prema organima uprave u sastavu ministarstva, Vlada i Narodna skupština ostvaruju preko ministarstva u čijem sastavu je organ.

Dakle, organi republičke uprave su samostalni u svom radu te su dužni da postupaju isključivo u skladu sa Ustavom, zakonom i drugim pozitivnim propisima, a Vlada RS jedino ima pravo da nadzire njihov rad, te poziva na odgovornost ministre koji su odgovorni za svoj rad predsjedniku Vlade, ukoliko organi uprave iz djelokruga ministarstva postupaju protivzakonito. Štaviše, iz odredaba Zakona o Vladi i Zakona o republičkoj upravi jasno se zaključuje da Vlada RS svoj nadzor nad radom republičke uprave vrši kroz nadzor ministarstava u svom sastavu, dok su ministarstva ta koja nadziru rad direktora organa uprave u sastavu ministarstva.

Naprijed navedeno znači da je Zaključak protivan cijeloj glavi VII Zakona o Vladi RS, koja definiše odnos Vlade RS prema ministarstvima i drugim republičkim organima uprave, jer niti jednom odredbom ove glave zakona nije definisano da Vlada RS u ime republičkih organa uprave raspolaže i odlučuje o prodaji potraživanja (koji u osnovi predstavljaju javne prihode) trećim licima, u ovom slučaju Pavgordu, kao privatnom investitoru. Upravo suprotno, republički organi uprave imaju svoje organe upravljanja koji donose odluke u vezi upravljanjem javnom imovinom (što potraživanja po osnovu javnih prihoda i jesu – javna imovina), odnosno raspolaganjem sopstvenom imovinom.

Dakle, Zaključkom se ni na koji način nije moglo odlučiti o prodaji potraživanja tuženih u korist Pavgorda, niti Vlada RS može da nalaže Ministarstvu finansija ili Poreskoj upravi, odnosno da daje instrukcije Fondu zdravstvenog osiguranja, Fondu PIO, JU Vode Srpske ili Elektro Bijeljini na koji način će da postupaju sa državnom imovinom. Naprijed navedeno pogotovo kada se odlukom Vlade RS daje tuženima nalog i instrukcija da krše Ustav, zakone i druge propise Republike Srpske.

Imajući u vidu gore navedene odredbe Zakona o Vladi i Zakona o republičkoj upravi jasno je propisana nadležnost, djelokrug upravljanja, kao i hijerarhija odnosa između Vlade, ministarstava i organa uprave u sastavu ministarstava. S tim u vezi, kako Zakon o Vladi i Zakon o republičkoj upravi propisuju samostalnost u radu organa republičke uprave, to znači da Vlada RS osim što nije nadležna da prodaje potraživanja republičkih institucija, ona ne može niti da izdaje naređenja niti obavezuje republičke organe uprave ili javna preduzeća u pogledu vršenja poslova iz njihove nadležnosti, a još manje može da im izdaje naređenja kako da postupaju sa imovinom koja predstavlja javne prihode.

U konkretnom slučaju Vlada RS je apsolutno izašla iz okvira svojih nadležnosti i postupala je suprotno Ustavu, Zakonu o Vladi RS i Zakonu o republičkoj upravi, što Zaključak čini ništavim. Samim tim Zaključak je bez pravnog dejstva po stečajnu masu Birača i bez pravnog dejstva prema Tabeli priznatih, odnosno osporenih potraživanja, što bi postupajući sud ovdje trebalo da utvrdi svojom odlukom.

(iii) Zaključak je nezakonit jer je protivan kako pozitivnim propisima tako i javnom interesu

a) Vlada RS je donošenjem Zaključka pogodovala privatnim interesima na štetu javnog interesa
Imajući u vidu da Alumina upošljava preko 1.600 radnika, da ima promet od preko 300 miliona KM godišnje, a da Povjerioci imaju praktično većinski paket potraživanja u stečaju nad Biračem, jasno je da se prodajom tog većinskog paketa potraživanja Povjerioca jednom privatnom licu, koje pri tome vodi višemilionske sporove protiv Alumine i Birača i svih drugih društava iz bivše Birač grupacije, i na sve načine pokušava da upravlja njima, pogoduje privatnim interesima na štetu javnog interesa. Ovo naročito što je ovaj cjelokupan postupak prodaje potraživanja Povjerioca, iako po svojoj prirodi apsolutno nedopušten i protivan prinudnim propisima i javnom poretku jer su predmet prodaje potraživanja koja predstavljaju javne prihode, vođen iza zatvorenih vrata, netransparentno i isključivo u interesu Pavgorda.

Stoga je Zaključak protivan prije svega članu 3. Zakona o Vladi Republike Srpske, kojim je određeno da se Vlada stara o zaštiti javnog interesa i u tom smislu vrši prava i dužnosti koje Republika Srpska ima kao osnivač javnih službi, drugih organa i organizacija, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.

Prodajom potraživanja u korist Pavgorda, u iznosu od 42.378.785,00 KM, jasno je da je riječ o prodaji koja nije u skladu sa ovom odredbom, jer se javni interes podređuje privatnom interesu, u ovom slučaju interesa Pavgorda. Ovo naročito kada se uzme u obzir da nije raspisan javni poziv za davanje ponuda niti je vođen javni postupak prodaje potraživanja (koja svakako nisu ni mogla da budu predmet prodaje), i kojom prilikom je pored ponude Pavgorda stiglo još 6 ponuda, od kojih su neke svakako bile lukrativnije od Pavgordove.

U tom smislu nije jasan motiv Vlade RS da radi protiv javnog interesa, jer osim što nije imala nadležnost da prodaje potraživanja Povjerioca i što nije imala nadležnost da naređuje i obavezuje Povjerioce na prodaju potraživanja, Vlada RS nije čak ni organizovala javnu prodaju, ili bar instruisala Povjerioce da raspišu javni poziv radi organizovanja javnog nadmetanja radi postizanja što veće cijene za potraživanja koja su predmet prodaje.

Naravno, i takav javni poziv bi bio nezakonit jer predmetna potraživanja nisu stvari u prometu (res in commercium), a s obzirom da se radi o potraživanjima u vezi sa javnim prihodima koji ne potiču iz obligaciono-pravnog odnosa, već su predmet javnog prava, te su samim tim neprenosivi na treća lica.

Dakle jasno je da je Vlada RS u netransparentnom i nezakonitom dogovoru sa Pavgordom donijela nezakonit i ništav Zaključak kojim se poništava cjelokupan pravni poredak Republike Srpske, a javni interes podređuje privatnom interesu.

b) Vlada RS protivno zakonu i drugim propisima Republike Srpske nalaže ustupanje potraživanja po osnovu javnih prihoda privatnom licu, bez obzira na činjenicu što se u konkretnom slučaju radi o budžetskim sredstvima čiju naplatu može da vrši samo država putem republičkih organa uprave

Zaključak je protivan i članu 15. Zakona o Vladi RS, kojim su date jasne nadležnosti Vladi RS povodom sprovođenja izvršne vlasti. U sprovođenju izvršne vlasti, tom zakonskom odredbom ni u slovu nije određeno da je Vlada RS ovlaštena prodavati trećim licima potraživanja republičkih institucija, javnih preduzeća ili društava sa većinskim državnim kapitalom, a naročito nije određeno da je Vlada RS ovlaštena prodavati tim licima potraživanja Povjerilaca neposrednom pogodbom, što se zapravo nastojalo sprovesti Zaključkom, iako to čak nije ni eksplicitno navedeno. Stavom 1. tačka g) tog člana određeno je da se zaključci mogu donositi samo u pogledu izvršavanja zakona, a ne i radi prodaje potraživanja koje, u ovom slučaju Povjerioci imaju u stečaju nad Biračem.

S obzirom da Zaključak Vlade RS ne sadrži obrazloženje, nejasno je u pogledu izvršavanja kog zakona ili drugog propisa se ustupa potraživanje Pavgordu, a kako je jasno da se u konkretnom slučaju ne radi o izvršavanju zakona ili drugog propisa, već o brutalnom gaženju javnog prava i javnog interesa, samim tim je i Zaključak Vlade RS ništav i kao takav ne proizvodi pravna dejstva prema stečajnoj masi Birača odnosno Tabeli priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca Birača.

Članom 5. stav (1) Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske propisano je da Budžetska sredstva u jednoj fiskalnoj godini čine budžetski prihodi. Stavom (3) istog člana propisano je da budžetske prihode čine javni prihodi. Stavom (4) istog člana propisano je da su javni prihodi oni prihodi utvrđeni u skladu sa zakonom i ostvareni po osnovu poreza, taksi, doprinosa, naknada i drugih prihoda kojima se finansiraju prava i dužnosti Republike, opština, gradova i fondova.

Članom 8. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske propisano je da su prihodi budžeta Republike Srpske porezi, ali i takse, naknade za korišćenje prirodnih i drugih dobara od opšteg interesa i druge naknade, doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, te ostali prihodi budžeta.

Članom 12. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske propisano je da su prihodi budžeta fondova, između ostalog, i doprinos za zdravstveno osiguranje, doprinos za osiguranje od nezaposlenosti i doprinos za dječju zaštitu.

Članom 152. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se sredstva za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i rad Fonda obezbjeđuju iz budžeta Republike, u skladu sa propisima koji uređuju budžetski sistem i trezorsko poslovanje. Stavom (2) istog člana propisano je da budžetu Republike pripadaju sredstva po osnovu: doprinosa, dobiti Penzijskog rezervnog fonda Republike Srpske, izdavanja u zakup i prodaje imovine Fonda, usluga stručne službe, subvencija i donacija, naknade štete pričinjene Fondu, kao i ostala sredstva u skladu sa zakonom.

Imajući u vidu citirane odredbe, te kako se potraživanja tuženih odnose na javne prihode, to znači da ni potraživanja tuženih nisu njihova imovina, već javna imovina koja čini budžet Republike Srpske, a kako se budžetske pozicije potvrđuju odlukom Skupštine Republike Srpske, a Vlada RS, tj. Ministarstvo finansija samo sprovodi Zakon o budžetu, to znači da je Vlada RS preuzela nadležnosti Skupštine Republike Srpske, i sama odlučuje kako će da raspolaže javnim prihodima.

Dakle, s obzirom na navedeno, jasno je da je ovdje riječ o jednom apsolutno netransparentnom i nezakonitom postupanju organa izvršne vlasti koji samostalno preuzima ovlašćenja drugih organa, a takođe svojim aktima utiče na Povjerioce da krše zakone i druge propise Republike Srpske, sve zarad materijalnih interesa privatnih lica, a što Zaključak čini ništavim.

c) Aktom Vlade RS u formi zaključka ne može da se odlučuje o raspolaganju imovinom Republike Srpske niti se na taj način može nalagati republičkim organima uprave kako da postupaju sa budžetskim sredstvima

Zaključak je protivan i članu 43. stav 7. Zakona o Vladi RS, kojim je određeno da se zaključkom utvrđuju stavovi Vlade prema pitanjima unutrašnje organizacije, metodu rada i odnosa u Vladi, i o drugim pitanjima iz nadležnosti Vlade o kojima se ne odlučuje drugim aktima.

Dakle, jasno je da se Zaključkom nisu mogla urediti pitanja prodaje potraživanja tuženih prema Biraču, niti je u smislu ovog zakona (niti bilo kojeg drugog primjenjivog zakona), uopšte to bilo moguće.

Prema slovu zakona, kada Vlada RS raspolaže imovinom Republike Srpske, ona to radi u formi odluke, ili pak rješenja, ali u konkretnom slučaju niti se radi o imovini Republike Srpske (već o budžetskim sredstvima), niti je Vlada RS odlukom ili rješenjem mogla da raspolaže imovinom kojom upravljaju republički organi uprave, a još je manje mogla da nalaže republičkim organima uprave kako da upravljaju budžetskim sredstvima kod činjenice da je način njihove naplate i raspolaganja decidno propisan Zakonom o poreskom postupku i Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske.

Da je Zaključak i apsurdan, govori njegov uvod gdje se konstatuje da se isti donosi upravo shodno ovoj odredbi, iako odredba člana 43. stav 7. Zakona o Vladi Republike Srpske ni u slovu ne predviđa mogućnost da se zaključkom odlučuje o sudbini potraživanja republičkih organa uprave i preduzeća u vlasništvu Republike Srpske, već upravo onako kako ona glasi, tj. da se tom odredbom isključivo može odlučiti o pitanjima unutrašnje organizacije, metoda rada i odnosa u Vladi, odnosno o drugim pitanjima Vlade o kojima se ne odlučuje drugim aktima (a koja pitanja ne mogu biti pitanja u vezi sa prodajom predmetnih potraživanja).

Dakle, Zaključak je protivan upravo onoj odredbi Zakona o vladi na koju se Vlada RS paušalno, a nadasve neosnovano pozvala.

Dodatno, tužilac posebno ukazuje da Vlada zloupotrebljava položaj osnivača fondova i javnih preduzeća time što u stavu 4. Zaključka daje „preporuku“ ostalim republičkim i javnim institucijama koje imaju priznata potraživanja u stečajnom postupku nad imovinom Birača da donesu odluku o davanju saglasnosti za zaključenje Ugovora o ustupanju potraživanja sa Pavgordom u nominalnom iznosu. Ovom „preporukom“ organima koje imenuje Vlada, vrši se pasivna agresija iz razloga što su nadležni organi svjesni da će u slučaju donošenja odluke koja se protivi „preporuci“ biti razriješeni, s obzirom na činjenicu da Vlada RS, što direktno, što indirektno, imenuje organe upravljanja Povjerilaca. Stoga lica koja čine organe upravljanja Povjerilaca, kako bi zaštitili sebe od razrješenja i/ili progona i represije, nemaju drugog izbora nego da postupe po „preporuci“ Vlade RS.

Imajući u vidu citirane odredbe člana 43. Zakona o Vladi RS, ali i ostale odredbe Zakona o Vladi RS i Zakona o republičkoj upravi, Vlada RS nije mogla da postupi na način kako je to određeno Zaključkom.

Zbog svega navedenog, Zaključak je ništav pravni akt u smislu člana 252. Zakona o opštem upravnom postupku, jer je protivan svim gore navedenim odredbama Zakona o Vladi RS, kao prinudnog propisa, ali je ništav i iz razloga što je suprotan javnom poretku.

(iv) Netransparentno postupanje Vlade RS, suprotno javnom interesu, s obzirom na nepostojanje javnog poziva Vlade RS za prodaju potraživanja republičkih institucija

Sve i da je u smislu člana 15. Zakona o Vladi Republike Srpske, Vlada RS mogla da prodaje potraživanja Povjerilaca, a nije, treba istaći da je Zaključak ništav jer nigdje i nikada nije bio objavljen oglas o javnoj prodaji predmetnih potraživanja, niti su bilo kojim aktom određeni bliži uslovi prodaje potraživanja.

U tom smislu je zaključak protivan i članu 5. Zakona o Vladi Republike Srpske, kojim je određeno da je rad Vlade dostupan javnosti.

Ovo zbog evidentne činjenice jer Vlada RS nikada i nigdje nije objavila bilo kakav oglas o javnoj prodaji potraživanja Povjerilaca koja su prijavljena u stečaju nad Biračem, bilo u javnim glasilima, bilo na ma koji drugi pogodan način, što je u osnovi protivno ovoj zakonskoj odredbi. Isto tako ni Povjerioci kao titulari naplate predmetnih potraživanja nisu objavili bilo kakav oglas o prodaji potraživanja, što samu transakciju čini nezakonitom, a ugovore o ustupanju potraživanja ništavim jer su zaključeni protivno prinudnim propisima i javnom poretku.

Dakle, netransparentnim postupanjem Vlada RS prihvata ponudu da se prometuju stvari koje nisu u prometu, raspolaže javnom imovinom na način koji je protivan javnom interesu, a svakako i načelu javnosti rada Vlade RS, te izlazeći iz okvira svoje nadležnosti nalaže i „preporučuje“ Povjeriocima da direktno krše zakon i druge propise.

Da stvar bude gora, Zaključak nije objavljen javno u smislu člana 45. Zakona o Vladi RS. Štaviše, njegovo parafraziranje na pomenutoj internet stranici Vlade RS sadrži više (iako pogrešnih i neutemeljenih) konstatacija nego sam Zaključak, koji pritom niti je obrazložen, niti sadrži ikakvu pravno smislenu ocjenu razloga prihvatanja ponude Pavgorda, što govori u prilog opšte-prihvaćene tvrdnje da je prodaja potraživanja tuženih Pavgordu netransparentna, nezakonita i protivna javnom interesu.

Dalje, Tužilac posebno ukazuje da, iako prodaja, prenos ili ustupanje potraživanja koja se odnose na javne prihode ili javne usluge nije definisana kao poseban pravni institut, to ne znači da Vlada RS može da postupa sa ovom javnom imovinom kao svojom. Upravo suprotno. Kako se radi o javnoj imovini, procedura sa njenim postupanjem je unificirana, što znači da prethodno mora da bude sprovedena procedura u kojoj mora da bude dozvoljeno svim zainteresovanim licima da ravnopravno učestvuju, pod istim uslovima, te da se imovina proda onom licu koje uputi najpovoljniju cijenu.

Dakle, nije sporno da privatno lice uputi Vladi RS inicijativu za kupovinu potraživanja, ali titular prava na javnoj imovini nije obavezan da prihvati inicijativu. Ako je i prihvati, to podrazumijeva sprovođenje odgovarajućeg postupka. U tom smislu, ono što je Vlada RS prvo trebalo da ocijeni jeste da li ta imovina prije svega može da se proda, pa ako može, onda je Vlada RS trebalo da sprovede postupak procjene naplativosti potraživanja u stečaju nad Biračem, a potom javnim oglašavanjem (javno nadmetanje ili prikupljanje ponuda) u kojima može da učestvuje svako zainteresovano lice. Zapravo, da je promet ovog spornog potraživanja moguć, a nije, Povjerioci su trebali da sprovedu postupak oglašavanja, jer su oni titulari potraživanja (pravo na naplatu), a ne Vlada RS.

Oglas bi u principu morao da sadrži: naziv organa i korisnika imovine koja se otuđuje iz javne svojine koji objavljuje oglas, bliže podatke o načinu otuđenja javne imovine, opis javne imovine koja se otuđuje, početnu cijenu po kojoj se potraživanje otuđuje iz javne svojine, rok za plaćanje, kriterijume za izbor najpovoljnijeg ponuđača, visinu i način polaganja depozita, rok za povraćaj depozita učesnicima koji nisu uspeli na javnom nadmetanju, odnosno u postupku prikupljanja pismenih ponuda, obavezan sadržaj prijave, odnosno ponude i isprave koje je potrebno dostaviti uz prijavu, odnosno ponudu, adresu za dostavljanje prijave, odnosno ponude, mjesto i vrijeme uvida u dokumentaciju u vezi sa potraživanjem koje se otuđuje iz javne svojine, rok za podnošenje prijave, odnosno ponude, mjesto i vrijeme održavanja javnog nadmetanja, odnosno otvaranja ponuda, obavještenje da podnosioci neblagovremene, odnosno nepotpune prijave, odnosno ponude neće moći da učestvuju u postupku javnog nadmetanja, odnosno prikupljanja ponuda, kao i obavještenje da na usmenom javnom nadmetanju mogu učestvovati samo lica koja su položila depozit.

Nakon sprovedenog postupka prodaje, potraživanje će biti prodato onome ko ponudi najvišu cijenu.

Međutim, ni Vlada RS, ni Povjerioci ništa od ovoga nisu učinili, već je cijeli postupak sproveden netransparentno, mimo zakona.

Činjenica da je Vlada RS primila ponude i drugih zainteresovanih lica ne umanjuje odgovornost tuženih i ne daje na legitimitetu i legalitetu sporne prodaje potraživanja, s obzirom da su te ponude takođe poslate samoinicijativno od strane ponuđača, a ne po javnom pozivu, pa činjenica da je Vlada RS unaprijed dogovorila sa Pavgordom raspolaganje javnom svojinom ne samo da čini Zaključak ništavim i nezakonitim, već cijeli postupak ustupanja spornog potraživanja čini nezakonitim i protivnim javnom poretku jer se radi o samovlašću Vlade RS. Ovo pogotovo kod činjenice da ne postoji obrazloženje zašto su ostale ponude odbijene, a Pavgordova prihvaćena.

Prodaja imovine na bazi neposredne pogodbe po upućenim samoinicijativnim ponudama mogla bi kraj svega gore opisanog biti realizovana u posebnim postupcima (stečaj, javne nabavke i slično), odnosno poslovanju privatnih lica, ali kada su u pitanju institucije državne vlasti koja vrše javna ovlašćenja i upravljaju javnom imovinom, to naprosto pravno nije moguće. Ovo iz razloga što je Republika Srpska, upravo to – Republika, a ne monarhija ili feudalno društvo gdje monarh ili feud upravlja svim resursima kao svojim.

Dakle, kako je Republika Srpska država svih njenih građana, i kako imovina Republike Srpske pripada svim njenim građanima (naročito kada se radi o javnim prihodima), to znači da Vlada RS, ali ni ostali tuženi, ne mogu da raspolažu imovinom Republike Srpske kao ličnom, tj. na način kako to oni hoće, pa bilo to i na sopstvenu štetu. Raspolaganje javnom imovinom usmjereno je na postizanje najboljeg javnog interesa, a koji može da se postigne samo i isključivo kroz transparentno postupanje imaoca javnih ovlašćenja, i uz uvažavanje prava konkurencije i davanja jednakih prava svim učesnicima u postupku, tj. zainteresovanim licima.

U konkretnom slučaju je Pavgord favorizovan u odnosu na ostalih šest ponuđača, što je zabranjeno postupanje Vlade RS kao imaoca javnog ovlašćenja. Ovo iz razloga što se prema međunarodnim, ali i domaćim pravnim standardima i propisima ovakvo ponašanje imaoca javnog ovlašćenja može tumačiti kao koruptivno, te je slobodan pristup i pravo da se nadmeće u vezi sa pitanjima koja se tiču javne svojine jedno od osnovnih i zagarantovanih prava kojima se mogućnost za korupciju otklanja, ili bar svodi na minimum.

Iako je Zaključak neobrazložen, iz njega proističe da se vodilo računa samo o tome da je izdata bankarska garancija Pavgordu, što Vlada RS smatra dovoljnim. Međutim, ne treba naročiti pravni osnov da se uvidi da je takvo poimanje prilično bazično, jer Vlada RS nigdje i nikada nije ni objavila javni oglas o prodaji predmetnih potraživanja (sve i da je to mogla, a nije), niti je time ikome dala mogućnost da se upozna koji su to uslovi prodaje, šta je očekivano obezbjeđenje, koji je rok plaćanja, te kakvi su svi drugi uslovi predmetne transakcije, jer podsjećamo, nije u pitanju prodaja potraživanja od nekoliko stotina, već preko 40 miliona KM.

Utoliko je Zaključak sam po sebi pogođen sumnjom da je isti rezultat neosnovanog nastojanja Vlade RS da predmetna potraživanja proda samo i isključivo Pavgordu (iako ne može da proda nešto na čemu nema prava), jer uslovi ovakve prodaje potraživanja nikada nisu bili objavljeni, niti su bili poznati javnosti, što apsolutno upućuje na netransparentnost postupanja imaoca javnih ovlašćenja.

Član 16. stav 1. Ustava Republike Srpske odredio je da ‘’svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom’’.

Međutim, Zaključkom je grubo povrijeđena navedena odredba, jer povodom pomenute prodaje jasno je da niko nije ni mogao da kupi potraživanja do onaj ko se unaprijed dogovorio sa Vladom RS, što je u konkretnom slučaju evidentno bio samo Pavgord, koji je na sebi znane načine obezbijedio finansijska sredstva, te bankarsku garanciju koju mu je tražila Vlada RS.

Ostali ponuđači očigledno nisu imali takve mogućnosti, niti su na bilo koji način obaviješteni o uslovima prodaje, pa čak nisu obaviješteni ni o tome da njihove ponude nisu prihvaćene, iako su bile po visini i uslovima bolje od Pavgordove. Utoliko je jasnije da je Vlada RS ciljano krila uslove prodaje, pa je na kraju forme radi donijela Zaključak na bazi kojeg bi se zaključili (ništavi) ugovori o ustupanju.

Nadalje, Zaključak je ništav jer je protivan i članu 38. ZSP-a, kojim je određeno da u rangu iza ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca, namiruju se srazmjerno prema odnosu njihovih iznosa kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca, zatim troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim učešćem u postupku, te nadalje redom kako je bliže definisano tom odredbom. Prodajom potraživanja po nominalnoj cijeni, budžet Republike Srpske je najmanje dvostruko oštećen, jer stečajna masa Birača je dovoljna za namirenje cjelokupnog glavnog potraživanja svih povjerilaca, ali i potraživanja kamata, pa tako dolazimo do svojevrsnog apsurda, da Tužena prodaje potraživanja (koja svakako nije mogla prodati) privatnom investitoru, po duplo nižoj cijeni od one cijene koju bi Tužena po redovnom toku stvari mogla ostvariti u stečaju nad Biračem. Utoliko je i besmislen navod iz Zaključka gdje se navodi da Republika Srpska inače naplati u stečajnim postupcima iznose od sedam procenata priznatih potraživanja, pa da je ponuda Pavgorda u visini nominalne vrijednosti priznatih potraživanja zbog toga prihvatljiva.

Samo kraj činjenice da Vlada RS nije izvršila ni procjenu naplativosti potraživanja koje ustupa, niti je izvršila procjenu vrijednosti imovine Birača, što su sve koraci koji moraju da se preduzmu prilikom raspolaganja državnom ili javnom imovinom, jasno je koliko je ovakav pravni pristup pogrešan i usmjeren na štetu javnog interesa, a u korist privatnog lica. Da je Vlada RS posmatrala samo imovinu Birača, te godišnji promet Alumine koji iznosi preko 300 miliona KM, mogla je, da je htjela, uvidjeti da Birač nije stečaj u kojem bi mogla da naplati samo navedenih 7% potraživanja, već bi po redovnom toku stvari mogla da naplati cjelokupan iznos priznatog potraživanja, po kojem i prodaje potraživanje Pavgordu, a da pored toga naplati i cjelokupnu zateznu kamatu. Sa druge strane, budući da su se stekli uslovi za okončanje stečaja nad Biračem, gdje su dobijene ključne parnice protiv Ukio banke i Pavgorda, Povjerioci su mogli da svoja potraživanja konvertuju u akcije, a akcije da prometuju na tržištu, gdje bi mogli ostvariti višestruku vrijednost od naplaćene netransparentnim putem. Uostalo, očito da je ovo plan da učini Pavgord. Ovim radnjama je budžet Republike Srpske oštećen za stotine miliona KM, ako se uzme jednostavan pristup utvrđenja vrijednosti stečajne mase, tj. vrijednosti Alumine množenjem dobiti sa definisanim multiplikatorom za ovu industriju.

Dakle, pravni pristup i utemeljenje Zaključka naprosto nema osnova, niti ikakve činjenične, pa ni zdravorazumske logike. Utoliko je besmisleno reći da je ponuda Pavgorda ‘’najcjelishodnija’’, jer ona to nije, iz više nego očiglednih razloga. Ako se tome doda da je u Zaključku navedeno da će se tek naknadno pribaviti mišljenje Pravobranilaštva Republike Srpske, to implicira da nema ni pravne ocjene rizika i dopuštenosti predmetne namjeravane prodaje potraživanja.

Pored toga, Zaključak nije uzeo u obzir čitav niz ponuda drugih lica koja su u ranijem periodu upućene Vladi RS, pa se kao logičan zaključak nameće da je Vlada RS ciljano provela netransparentan postupak prodaje potraživanja radi prodaje tih potraživanja Pavgordu, iako ni u kom slučaju ta potraživanja nije mogla prodati bilo kome (jer nije titular tih prava). Iako se navodi da je pristiglo sedam samoinicijativnih ponuda, iz sadržine Zaključka proističe da je jedna od tih sedam prihvaćena, a da ostalih šest ponuđača, koji god da su, nisu ni upoznati da su njihove ponude odbijene.

Dokaz Uvid u zapisnik o evaluaciji ponuda, sa prijedlogom sudu da isti po službenoj dužnosti traži od Vlade RS shodno čl. 135. ZPP-a

Komunikacija Ministarstva finansija sa svim drugim ponuđačima, sa prijedlogom sudu da isti po službenoj dužnosti traži od Ministarstva finansija Republike Srpske shodno čl. 135. ZPP-a

Saslušanje zakonskih zastupnika tuženih;

Na kraju, Povjerioci koji su titulari potraživanja priznatih u stečaju nad Biračem, a prevashodno JU Vode Sprske i Elektro-Bijeljina a.d., nisu donijele bilo kakve korporativne odluke u vezi sa prodajom svojih potraživanja u tom stečaju, niti su ikada održali vanredne ili redovne skupštine na kojim bi se razmatrala mogućnost prodaje tih potraživanja, pa Vlada RS, sve i da je bila nadležna da odluči na način kako je to učinila Zaključkom, a nije, nije mogla da postupa u kapacitetu skupštine tih institucija i javnih preduzeća mimo procedure koja predviđa način odlučivanja u vezi sa raspolaganjem potraživanja tuženih.

Samim tim, Zaključak je ništav i u dijelu kojim se ‘’preporučuje’’ republičkim organima uprave i javnim preduzećima da ustupe svoja potraživanja Pavgord-u, jer naprosto, sve i da je Vlada RS nadležna da postupa u funkciji organa tih institucija i preduzeća, to se ne može činiti bez redovne ili vanredne sjednice organa upravljanja tih pravnih lica. Da apsurd bude potpun, Vlada RS nije ni osnivač Elektro-Bijeljine a.d., pa je nejasno na podlozi čega ‘’preporučuje’’ tom preduzeću da ustupa svoje potraživanje Pavgordu. Ovo jasno ukazuje na pasivnu agresiju Vlade RS prema tom preduzeću i njenim organima koji se perfidno navode na kršenje zakona i drugih propisa RS.

Iz svega naprijed navedenog proističe da je prodaja potraživanja tuženih potpuno nezakonita, te da je Zaključak, kao i ugovori o ustupanju potraživanja, apsolutno ništav i isti ne može proizvoditi pravne posljedice po stečajnu masu Birača.

Nastavlja se:

Izvor: nebojsavukanovic.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter