Đorđe Vuković: Pejper, non-pejper ili odumiranje međeda

Đorđe Vuković: Pejper, non-pejper ili odumiranje međeda

On posmatra naše društvo i prikazuje ga odozgo na dole kao negativno. Takvo pisanje mi nećemo dozvoliti. Nećemo ga hapsiti, ali njemu treba javno odgovoriti. I to žestoko!

Neprijateljski tekstovi kod nas ne mogu da se trpe!

Ovako se poznati nam autokrata ostrvio na čovjeka koji se drznuo da piše o socijalnom i moralnom sunovratu voljenog društva, skorojevićima koji su se dočepali vlasti i prozvali elitom, probahatili i osilili do te mjere da nijedan pravi rodoljub više nije mogao da trpi. Na tekstove jednog od takvih, uvrijeđeni autokrata je lupio šakom o sto, sazvao komitet, podijelio naredbe i direktive, nahuškao podanike, a onda su počeli rafali optužbi i uvreda, satanizovanje i progon pojedinca što je zapisivao istinu koju je očima gledao. O idolopoklonstvu, jednoumlju, licemjerstvu, bezočnoj pljački naroda, štancanju unutrašnjih i spoljnih neprijatelja itd. Po režimskim medijima nizali su se anonimni sricatelji naručenih pamfleta u kojima su mu lijepili najgnusnije etikete. Tajna policija pratila je svaki njegov korak. Dojučerašnji prijatelji, kolege i saborci okretali glavu kada bi ga sreli. Javnost je brzo i olako posumnjala u njegove ljudske i literarne kvalitete, iako svi imaju i oči i dušu da sami posvjedoče o istinama i lažima društva kojem pripadaju. Nadalje je sve poznato!

U pitanju je naravno Branko Ćopić, naša krajiška dika po kojem smo imenovali škole, ulice i književne nagrade, podigli mu biste i propisali lektire, a baja koji ga je progonio bio je Tito lično, nekadašnje božanstvo crvenih, partijsko sve i svja, alfa i omega, najveći bogataš u zemlji siromašnih ljudi. U progonu slobodoljubivih rodoljuba asistirala mu je armija podobnih kvazipisaca, zadriglih kadrovika, poltrona i obavještajaca koji su tih godina uveliko usavršavali boljševički teror nad domaćim izdajnicima, stranim plaćenicima, špijunima, agentima, petokolonašima i ostalim nepodobnim elementima, kako je nova klasa etiketirala bilo koga ko bi svoj mozak koristio samostalno, bez tumačenja drugova iz komiteta, režimske televizije i, kako su ih zvali, pobodnih intelektualaca!

Da od njega peru ruke i okreću glavu Branko je doživljavao i u Banjoj Luci, tu gdje je nekada išao u školu i gdje mu danas slave ime i djelo, a gdje su u međuvremenu izbrisani svi tragovi Titovog lika i djela, tog starog božanstva crvenih, alfe i omege partijskih vjernika, autokrate koji je progonio svakog ko je kritički promatrao društvo u kojem živi!

Kako god, ako u ovoj istorijskoj minijaturi ima bilo šta nalik današnjim prilikama, onda Krajišnici naprosto vape za preispitivanjem da li je u njima ostala bar mrvica britkog i satiričnog ćopićevskog duha ili one kočićevske neustrašivosti i slobodoljublja, bez čega srpski identitet ne bi više bio nalik sebi! Jer svega ostalog ima u izobilju. Jednoumlja, licemjerstva, idolopoklonstva, štancanja unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, pljačke, progona, komiteta, etiketa, autokratske prakse…

Nije, dakle, poenta u tome da se Dodiku ili Vučiću prilijepi etiketa kloniranog Tita, još manje da se bilo ko, kritički što nešto sriče i kliče o društvenom sunovratu, olako poredi sa Bajom od Grmeča i Prometejem sa Zmijanja, jer pejper danas trpi svašta. Sagledavati društvo odozgo na dole i odozdo ka gore, ukazivati na negativne pojave bez obzira na etikete domaćih izdajnika ili sluga režima, pulena komiteta ili autošovinista, to je jedini način da dešifrujemo sve non-pejpere koji sudbonosno određuju našu današnjicu i budućnost. A tek to nikako nije moguće bez pomoći Ćopića, Kočića i svih onih koji su u prošlosti bili proganjani zbog istine koju su svjedočili, a koju je i vrijeme potvrdilo.

To što će ovo društvo naknadno, dakle prekasno, sa istom strašću i lakoćom brisati tragove jednih i ponavljati riječi drugih, neće ništa značiti, još manje mu pomoći da konačno sazna svoje dobre i loše strane, pa prestane praviti idole i kadrirati poltrone!

Ako su načini progona istine i slobode u svakoj istorijskoj epizodi identični, zar i načini svjedočenja o istini i odbrane slobode ne treba da budu uvijek isti?

Zar zaista bilo koga pismenog ili barem polupismenog treba uopšte uvjeravati o čemu bi danas pisale i kako bi se provele naše krajiške dike. Ili bi se Branko i Petar morali pravdati po tviteru i fejsbuku da ih ne sponzorišu Soroš, USAID, CIA, MI6, Mosad, Bakir, cile mile…

Međedi ipak nisu odumrli!

Piše: Đorđe Vuković
Izvor: gerila.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter