Naši biseri i genijalci u svijetu – upoznajte nevesinjku Bojanu Kravić, naučnicu iz Essena (Foto)

Naši biseri i genijalci u svijetu – upoznajte nevesinjku Bojanu Kravić, naučnicu iz Essena (Foto)

Kakve talente i naučnike je iznjedrilo Nevesinje i Hercegovina, kakvi nam ljudi odlaze u inostranstvo umjesto da naše društvo pokuša da ih zadrži jer su mladi i obrazovani ljudi najveći resurs za razvoj i oporavak, govori i intervju koji je Zaga Grahovac, profesorica engleskog jezika u nevesinjskoj Gimnaziji, uradila sa svojom bivšom učenicom Bojanom Kravić.

Bojana je diplomirala bio-hemiju u Novom Sadu, kao jedna od najboljih studenata u Srbiji, a potom doktorirala na Univerzitetu u Njemačkoj, gdje trenutno kao mladi naučnik radi na istraživanju lijekova za Parkinsovu bolest, Alchajmerovu bolest i demenciju.. Pročitajte zanimljiv intervju sa sjajnom Bojanom Kravić, gdje između ostalog govori o korona virusu i vakcinama.

GDJE SU NAM NAJBOLJI ĐACI?

Toliko je genijalaca bilo među našim učenicima da bi si se samo od njih mogla sastaviti ekspertska vlada na kojoj bi nam pozavidjela svaka evropska zemlja. Umove ovog kalibra nećete vidjeti kada uključite televizor. Nema ih u odborničkim klupama ni u direktorskim foteljama, nisu načelnici niti ministri, naši najsjajniji biseri, sada stručnjaci svjetskog ranga, uglavnom su rasuti po Evropi.

Bez obzira na to što žive i rade u inostranstvu oni su naši ljudi, naš najvrjedniji resurs, i sigurna sam da će njihova stručnost i znanje jednog dana i za našu zemlju biti od neprocjenjive važnosti. Oni vole ovu zemlju i pomoći će da zajedno napravimo bolje i pravednije društvo.
Bojana Kravić, jedna od najbriljantnijih učenica nevesinjske gimnazije, kasnije jedna od najboljih studenata Srbije, sada je doktor molekularne medicine i naučnik na Univerzitetu u Essenu u Njemačkoj.

KADA JE I ZAŠTO NAPUSTILA BIH?

BiH sam napustila jer sam oduvijek željela da se bavim naučnim radom a znala sam da su šanse u BiH za tako nešto nažalost nepostojeće. Oduvijek su me privlačile prirodne nauke i dvoumila sam se između studija medicine ili studija biohemije jer sam jako voljela hemiju i na kraju sam se odlucila za osnovne studije biohemije na Prirodno-matematičkom Fakultetu Univerziteta u Novom Sadu.
U Njemačku sam došla u februaru 2011. godine nakon završenih master studija Biohemije na Hemijskom fakultetu u Beogradu. Razlog dolaska je bio prvenstveno nastavak obrazovanja – upisala sam doktorske studije molekularne medicine na Friedrich-Alexander Univerzitetu u Erlangenu koje sam završila 6 godina kasnije sa pet objavljenih naučnih radova. Sada radim kao naučnik na Univerzitetu u Essenu i bavim se istraživanjem uzroka nastanka neurodegenerativnih bolesti kao sto su Parkinsonova bolest, Alchajmer, demencija itd.

O PREDNOSTIMA ŽIVOTA U NJEMAČKOJ

Najveća prednost života u Njemackoj u odnosu na Srbiju ili BiH jeste ta sto u Njemackoj postoji sistem koji štiti pojedinca i služi pojedincu u okviru društva. Taj sistem je ono sto čovjeku daje sigurnost da ako se nesto nepredvidjeno desi (npr gubitak posla), sistem je tu da pomogne građanima. Npr. ljudi koji ostanu bez posla dobijaju novčanu pomoc države u iznosu od 70% plate u narednih godinu dana.

NAJVEĆI IZAZOVI SA KOJIMA SE SUSRELA

Kada čovjek napusti svoju zemlju, jedna od najtežih stvari koja te prvo pogodi (makar je u mom slučaju bilo tako) jeste ta da nemaš porodice i prijatelja oko sebe. Najteže mi je padalo kada nisam mogla biti za praznike sa svojom porodicom. Osjećaš se jako usamljeno i prvo sto čovjek mora da uradi jeste da pokuša da se uklopi u društvo u kome se nalazi i to zna biti dosta teško. Drugačiji standardi, drugačiji odgoj, drugačija životna iskustva mogu mnogo da utiču na pojedinca da se osjeca neshvaćeno i neprihvaćeno.

ŠTA JE BOLJE KOD NAS

Kada bih uporedila život u BiH (u kojoj sam živjela do početka studija) i život u Njemackoj, rekla bih da je drušveni život mnogo bolji u BiH. Ljudi su nekako opušteniji iako imaju mnogo više problema nego Nijemci i pod tim ne mislim samo na novčane probleme, nego i mnoge druge (npr nedostatak povjerenja u sistem, loše puteve, raznorazne nacionalne tenzije itd). To mi najviše i nedostaje – društveni zivot, prvenstveno sestra i ostatak porodice i prijatelji.

DA LI RAZMIŠLJA O POVRATKU U BIH

Jedno vrijeme sam ozbiljno razmišljala da se vratim u BiH, to je bilo 2015. godine kada mi je otac preminuo. Odustala sam od te ideje jer tada nisam bila završila doktorske studije i osjećala sam da bih nekako iznevjerila i sebe i njega ako ne bih završila to što sam započela. Danas mi često padne na pamet mogućnost povratka. Nekada zamišljam kako bi to bilo i šta bih radila da se vratim u BiH. Ja jako volim svoj posao i povratak u BiH bi značio da ne mogu da radim ono sto volim jer BiH nažalost nema novčane mogućnosti koje su potrebne za moj posao. Pod tim ne mislim na moju platu vec na budžet države koji ne ulaze u nauku. Ja npr. radim na mikroskopima koji koštaju po milion, milion i po eura. Izdvojiti toliki novac za jedan uređaj dok narod jedva sastavlja kraj s krajem je jako teško, skoro nemoguće u nerazvijenim državama kao sto je BiH. Povratak u domovinu bi značio da moram odustati od bavljenja naučno-istraživackim radom a za tako nesto jos uvijek nisam spremna. Povratak u domovinu ostavljam kao otvorenu opciju jer svoje korijene nikada ne mogu i ne želim zaboraviti i sto sam starija, želja za domovinom je jača. Vratila bih se vjerovatno kada bih odlučila da posao kojim se sada bavim nije ono sto vise želim da radim.

MOŽEMO LI ZAUSTAVITI ODLAZAK MLADIH LJUDI

Država kao BiH sada trenutno može malo toga da učini da zadrži studente, makar iz moje perspektive. Ako vratim vrijeme unazad kada sam završila srednju skolu i odlučila da nastavim studije u Novom Sadu, nije postojalo apsolutno ništa sto bi tu moju odluku promijenilo. Većina fakulteta u BiH, posebno u Republici Srpskoj, ima problem sa manjkom stručnog kadra. Veliki broj profesora dolazi iz Srbije da drže predavanja. Jako je teško uklopiti predavanja i ispite jer ti isti profesori imaju obaveze na matičnim fakultetima u Srbiji. Srednjoškolci to uglavnom znaju jer se raspituju kod starijih kolega. Vjerujem da će velika većina studenata koja ima mogućnosti da ode iz BiH na studije u drugu državu to i učiniti. Da bi se takva situacija promijenila, BiH mora jako mnogo da ulaže u obrazovanje, da modernizuje predavanja, da viže uloži u stručnu praksu, da organizuje stručne seminare za nastavni kadar. To je problem koji se ne moze riješiti u kratkom vremenskom roku, mislim da su za to potrebne godine, ako ne i desetine godina.

KOJI SU PO NJENOM MIŠLJENJU NAJVEĆI PROBLEMI U NAŠOJ ZEMLJI

Mislim da su najveći problemi društva u BiH korupcija i nacionalizam. Korupcija je zastupljena u svim porama društva. Bukvalno od školske klupe gdje se zna ko je čije dijete i kome djetetu ne bi trebalo dati jedinicu, preko odlaska ljekaru gdje ljudi nude mito zbog raznih beneficija, do plaćanja za dobijanje radnog mjesta. Što se tiče nacionalizma, ja lično ne mogu da shvatim kako neko moze da konstantno živi u nekom strahu ili mržnji da će neko tamo druge vjere da mu učini nesto nažao. I sama sam bila žrtva rata i sa ove distance mogu da kažem da je rat koji se desio kod nas potpuno besmislen. Velika većina bivših učesnika rata (i Srba i Bosnjaka i Hrvata) danas živi na ivici egzistencije, dok su oni koji su stručno izbjegli vojne obaveze danas bogataši i cijenjeni u društvu. Ti isti danas kao glavnu temu pokreću nacionalizam i shvatam zasto oni to rade. Ono sto ne mogu da shvatim jeste da narod i nakon 30 godina nasijeda na njihove provokacije. Ako bi BiH uspjela da iskorijeni ove dvije stvari, mislim da bi država zaista imala odličnu šansu da krene naprijed.

O OBRAZOVANJU I OBRAZOVNIM SISTEMIMA U NJEMAČKOJ I KOD NAS

Sto se tice školovanja i obrazovanja koje sam ja imala i koje vidim sada da djaci imaju, mislim da obrazovanje ide unazad. Kriterijumi su spušteni u odnosu na period kada sam ja bila đjak i student i mislim da je to jako pogrešan put. Da li danas iko više obara đake na polugodistu ili da li đaci obnavljaju razrede u osnovnoj i srednjoj školi? Koliko sam ja upoznata baš i ne. Mislim da je to greška. Đaci moraju da znaju od samog početka da neki kriterijumi moraju da budu zadovoljeni da bi čovjek uspio u nečemu. Htjela bih da napomenem da ovo nije samo problem u BiH, ovu pojavu primjećujem i u Njemačkoj jer imam priliku da radim i sa studentima ovde.
Ako bih uporedila naš i njemački obrazovni sistem, rekla bih da mi imamo previsoko mišljenje o našem obrazovnom sistemu. Sjecam se kada sam bila student u Srbiji, da je velika većina i profesora i mojih kolega studenata govorila kako mi imamo veliko teorijsko znanje ali slabu praksu i da je to jedina mana u poređenju sa “zapadnim“ fakultetima. To prosto nije tačno. Studenti u Njemačkoj imaju izuzetno dobro teorijsko obrazovanje koje je odmah potkrijepljeno praktičnim radom. To im omogućava da ne uče stvari napamet vec da odmah shvate zasto moraju da znaju teoriju. U mojoj struci studenti imaju priliku da borave sa nama u istraživačkim laboratorijama više puta u toku studija sto je izuzetno važno jer bez praktičnog iskustva u laboratoriji, vrlo teško student može da se pripremi za bilo kakav posao vezan za eksperimentalne procedure kojima se mi bavimo.

O KORONA VIRUSU I VAKCINAMA

Sto se tice korona virusa, kao molekularni biolog mogu da kazem da ovo nije prvi korona virus koji se pojavio na nasoj planeti. Prvi korona virus je otkriven prije 90 godina kod zivotinja, a prva pojava korona virusa kod ljudi je otkrivena 1960. SARS CoV2 je samo jedan dio porodice korona virusa koja se danas sastoji iz sedam razlicitih virusa gdje su najopasniji SARS i MERS koji prouzrokuju mnogu veću smrtnost nego SARS CoV2. Ja bih SARS CoV2 nazvala podmuklim virusom jer on ne prouzrokuje veliku smrtnost ali je izuzetno zarazan. Samim tim znači da će veći procenat ljudi zahtijevati neku vrstu bolničke pomoći i to je ono sto prouzrokuje problem danas. Bolnice su preopterećene pacijentima koji boluju od korone i ljekari ne mogu da liječe ljude koji nemaju koronu jer jednostavno nema mjesta. Vezano za vakcine, mislim da je bilo koja vakcina koja nam je dostupna danas dovoljno dobra da kod većine ljudi spriječi fatalan ishod. Ovde moram da utrošim malo više prostora i da objasnim jer mi je bitno da ljudi shvate neke stvari. Kao prvo, želim da razjasnim neke zablude prisutne u društvu danas. Vakcine ne mogu da utiču na nas genetski materijal, na našu DNK. Kineske vakcine sadrze kompletan virus koji je hemijski inaktiviran (ubijen). To je tehnologija koja je poznata vecini doktora i koja se koristi poslednjih nekoliko decenija za proizvodnju vakcina. Takve vrste vakcina uopste nemaju nikakve veze ni sa DNK ni sa RNK. Vakcine proizvodjaca Pfizer/BioNTech i Moderna sadrže genetsku sekvencu siljak proteina korona virusa.

Ta genetska sekvenca kod virusa je RNK. Naučnici su uzeli tu viralnu RNK i “upakovali“ su je u masne čestice da bi je dostavili takvu u nase ćelije. Naše ćelije se sastoje iz ćelijskog jedra i citoplazme. U ćelijskom jedru je ljudski genetski materijal – DNK, a vakcina nema pristup ćelijskom jedru – ona ostaje u citoplazmi. Samim tim RNK vakcine NE MOGU da promijene nasu DNK. U citoplazmi se ta viralna RNK “prevodi“ u protein siljak virusa koji nas organizam prepoznaje i stvara antitijela na njega. Često se susrećem s pitanjima “šta vas briga sto mi nismo vakcinisani, ako ste vi vakcinisani mi vas ne mozemo da ugrozimo“. To je potpuno netačno. Zašto? Antitijela koja je nas organizam razvio (od vakcine ili od prethodno prelezane infekcije) i korona virus koji nas zarazi djeluju po principu ključa i brave. Vakcine koje mi danas imamo su napravljene na osnovu originalnog soja koronavirusa koji je otkriven u Vuhanu 2019. godine. Danas imamo vise mutiranih sojeva ovog virusa i kroz vise naucnih studija je dokazano da su ove vakcine manje efikasne na delta soj. I dalje štite od letalnih ishoda, ali vakcinisani ljudi mogu da se zaraze delta sojem sto nije bio slucaj prije pojave ovog soja. Dakle, da smo nekako uspjeli da vakcinisemo veliki broj populacije u kratkom vremenskom roku ne bismo danas imali ovakve probleme. To nije samo problem BiH vec planetarni problem jer nije lako proizvesti milijarde vakcina za vakcinaciju 5-6 milijardi ljudi u roku od nekoliko mjeseci.

KAKO DA MIJENJAMO STVARI NA BOLJE

Meni je zaista mnogo stalo da društvo u BiH krene naprijed. Prvenstveno zato sto istinski želim da ljudi u BiH žive život dostojan čovjeka. Želim da okuse normalnost života kao i ja što sam okusila kada sam se preselila u Njemacku. Želim da se prvenstveno ljudi promijene. Želim da shvate da odlazak ljekaru ne podrazumijeva da mu odnesu “kesu“, da ne idu nastavniku da se raspravljaju ako njihovo dijete dobije jedinicu, da ne idu po principu “ma sredićemo mi to, znam ja ovog i onog“. Želim da stanovništvo nase lijepe drzave shvati da nece krenuti naprijed ako strucni ljudi ne budu radili svoj posao. Ne može neko sa srednjom školom da bude direktor bolnice. Ne moze neko sa kupljenom diplomom da uči djecu. Takva država ne moze da ide naprijed. Ne mogu ja kao molekularni biolog da dajem savjete nekom programeru ili građevincu. S druge strane želim promjene jer ja kao osoba koja sam sve u životu postigla sopstvenim trudom i radom bez ičije pomoci ne mogu da prihvatim da osobe s kupljenim diplomama dobijaju poslove na visokim i istaknutim funkcijama. To dovodi do degradacije društva i narušavanja morala pojedinca koji su stekli znanje i stručnost sopstvenim radom i trudom.

Razgovarala: Zagorka Grahovac
Izvor: nebojsavukanovic.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter