Mladi obrazovani bračni par opisuje svoj život u Austriji: Da li ćemo mi ikad živjeti tako? (Foto)

Mladi obrazovani bračni par opisuje svoj život u Austriji: Da li ćemo mi ikad živjeti tako? (Foto)

Možemo li i mi živjeti ovako? Naša Zagorka Grahovac uradila je sjajan intervju sa Jovanom Vukčević, masterom geodezije i jednom od najboljih studenata Univerziteta u Novom Sadu, koja trenutno živi i radi u austrijskom gradu Lincu. Zbog čega je iz rodnog Nevesinja otišla u Austriju, kako je dobila posao, kakvi su uslovi za život i rad i da li se planira vratiti u Hercegovinu. Pročitajte zanumljiv razgovor koji je uradila Zagorka Grahovac sa Jovanom Vukčević..

Prije nekoliko dana, na obilježavanju Vidovdana, krsne slave Vojske Republike Srpske, kod manastira Gomionica, srpski član Predsjedništva BiH govorio je o njemačkoj okupaciji ,,koju smo gledali 1941‘’ i koja nam se ,,sad vraća na jedan sasvim drugi sofisticirani način’’ da bi ,,pristali da naše najbolje sinove vodimo u neke njihove fabrike da rade’’ , tvdeći da mladi idu iz naše zemlje ,,uz malu ponudu za boljim‘’ , i da se njima zapravo samo ,,čini da je tamo bolje‘’.

Pročitajte sjajnu priču o Jovani ( Radović) Vukčević i njenom suprugu Goranu koji su prije nekoliko godina napustili zemlju i sada žive u Lincu u Austriji pa sami uporedite sa životom ovdje i zaključite da li vam liči na okupaciju ili na nama nedostižan san. Lijepo je saznati kako izgleda život u uređenoj zemlji i šta nudi mladim ljudima jer budi nadu da bismo jednog dana i mi ovdje mogli pristojno živjeti.

O studiranju, životu nakon studija i odlasku iz zemlje

Osnovne i master studije na smjeru Geodezija i geomatika sam završila na Univerzitetu u Novom Sadu sa prosjekom 9.80 . Nakon odbrane diplomskog rada dobila sam poziv od mog mentora da nastavim da radim kao student demonstrator, što bi u prevodu bilo da učestvujem u držanju vježbi i pripremi istih. Nakon završenih master studija upisujem i doktorske studije. U tom periodu je to bilo neko ostvarenje mojih snova međutim taj slatki san nije dugo potrajao. Dobijanje ugovora sa zvaničnim zaposlenjem se stalno odlagalo, navodno nema mjesta, treba dekan da potpiše i slično, što je meni u nekom momentu dosadilo prije svega zbog finansijskih razloga. Plaćanje stana, realnost života van studentskog doma je pokucala na vrata. U tom periodu na doktorskim studijama sam dobijala stipendiju ministarstva, ali iskrena da budem bila je taman tolika da pokrije troškove stana, režija i života “od prvog do prvog”. Sa svojim tadašnjim momkom, sadašnjim mužem sam odlučila da pokušamo tražiti posao negdje u Austriji ili Njemačkoj. Poslove sma tražila na netu, slala tamo gdje bih zaista voljela da radim i iskrena da budem nisam mnogo očekivala jer sam tada bila na A2 nivou njemačkog jezika. Sadašnji šef mi je odgovorio na mejl u kome sam se prijavila, rekao da je zainteresovan i da bi volio da obavimo prvi razgovor gdje je predložio da dodjem u Linc na par dana, prosto da vidim firmu i čime se bave. Posle toga je uslijedila procedura oko izrade vize i dogovorili smo početak rada od avgusta 2018.godine.

Šta je presudno uticalo na odluku da napuste zemlju i čime se tačno bave u Austriji

Razlog napuštanja zemlje i poslova koje smo imali je prije svega bio finansijske prirode. Sa tim primanjima koja smo imali ovdje nismo vidjeli neki napredak u budućnosti, osnivanju porodice i slično.

U Austriji živimo od avgusta 2018.godine. Ja konkretno radim obradu podataka dobijenih dronom i vršim ažuriranje GIS sistema poznate čeličane Voestalpine. Muž radi u svojoj struci na institutu za izradu energetskih pasoša.

O izazovima na početku i o uslovima za život i rad u Austriji u poređanju sa životom kod nas

Prvih par mjeseci po dolasku u Austriju dijelili smo stan sa troje mladih Austrijanaca ali uskoro smo počeli da tražimo stan u kome bismo živjeli sami. Najveći problem nam je bio to što su svi stanovi prazni, dakle bez namještaja , pa smo se namučili da organizujemo transport svih stvari koje smo kupili a u Austriji nismo imali nikoga ko bi uskočio da nam pomogne. Ipak, uskoro se sve lijepo posložilo a nakon što smo pronašli odgovarajući stan kupili smo i auto što nam je olakšalo odlazak na posao i dalo mogućnost da maksimalno iskoristimo vikende za obilazak susjednih gradova, odlazak u prirodu i slično.

Odlična stvar je što se u Austiji dobija 14 plata godišnje, jedna za godišnji odmor a druga za božićne praznike. Mi sa dvije plate možemo sasvim normalno da fukcionišemo, da plaćamo stan, osiguranje za auto, otputujemo, priuštimo sebi sve što nam je potrebno i da pritom još i uštedimo. Zaista, sa finansijske strane rekla bih da je to jedan bezbrižan život a i generalno smo životom ovdje veoma zadovoljni.

Super je što ima toliko opcija za posao da niko ne trpi ono što mu ne odgovara već ide dalje i traži novo. Svako ko ostane bez posla opet dobija neku novčanu pomoć od države, mislim 60% sigurno od dotadašnje mjesečne zarade, i dobija dalje ponude za posao na osnovu pređašnjih poslova i zanimanja. Pored svega toga, zdravsteno osiguranje funkcioniše perfektno.

O uslovima za zasnivanje porodice i odgoj djece

Finansijska podrška za podizanje djece takodje je sjajna. Majke su zakonom zaštićene kao bijeli medvjedi i u periodu porodiljskog odsustva i brige za dijete ne mogu dobiti otkaz.

Za početak ću krenuti od toga da porodiljsko odsustvo ima više modela i da svaka majka može da odabere za sebe koliko ce biti kući sa djetetom, što je po meni sjajna stvar. Zakonski dva mjeseca prije porođaja i posle porođaja žena ne smije da radi. Hoću reći, nije maksimalno godina dana, kako je u Srbiji i u BiH. Svako dijete se pri rođenju prijavljuje za vrtić kako bi se unaprijed planirao broj mjesta. SVAKO dijete dobija dječiji dodatak (ca.180eura) bez obzira na primanja roditelja, broj djece u porodici i slično. Navela bih jednu simpaticnu situaciju da smo dobili kaznu za parking 5 min nakon sto se naš sin rodio. Prosto muž nije stigao da ode da produži parking i žena koja je napisala kaznu je rekla da nazovemo gradsku kuću, objasnimo situaciju i da ce poništiti kaznu. Po dolasku kući sam i nazvala, objasnila, oni tražili da na mejl pošaljem otpusnu listu i nakon pola sata nazvali nazad da čestitaju na rođenju djeteta i da je kazna poništena. Sitnica koja eto tako popravi dan.

Uslovima u porodilištu, konkretno u Lincu, sam više nego oduševljena i zadovoljna. Toliko brige, pažnje se pokloni svakoj trudnici i na svaku pa i najmanju sitnicu se misli. Svaka žena koja se porađala u BiH/Srbiji zna koliko se samo stvari mora ponijeti, od svega za mamu, bebu, pelena, lične higijene i slično. Ovdje sam samo krenula sa ličnim dokumentima i odijelom za bebu kad krenemo kući. Sve se podrazumijeva da je obezbijeđeno, medicinsko osoblje je više nego ljubazno i na svaki poziv za pomoć iako to bilo i 100ti put u toku dana one su tu da pomognu i umire vas. O prijavi djeteta pri izlasku iz bolnice smo sve obavili preko mejla, poslali ispunjene obrasce i za par dana je poštom stigao rodni list, kartica zdravstvenog osiguranja za bebu.

Školstvo je besplatno, sistem je drugačiji od naseg, ali mi se sviđa sto svako ko se odluči da ne ide na fakultet moze ranije da se usmjeri za “zanat” koji želi da uči. Takodje mi je super sto imaju dosta praktičnog rada tokom školovanja, pa budu odmah spremni za rad nakon završetka škole. Ja kada sam dosla u firmu sam bila šokirana da je koleginica tada stara samo 24 godine imala vec 8 godina radnog staža.

Uslovi za osnivanje porodice su po meni više nego odlični, mada te prednosti više iskoriste stranci nego domaći Austrijanci. Rijetki su koje poznajem da imaju vise od dvoje djece iako imaju u potpunosti riješeno stambeno pitanje, sigurne poslove, dobre zarade.

Šta im nedostaje i da li planiraju da se vrate

Mislim da kao i svima koji žive van svoje zemlje najviše nedostaje porodica. Nedostaje to da bilo koga od njih možemo vidjeti prosto kad god poželimo. Toga sam jos više postala svjesna kada sam postala majka.

Povratak nazad jos uvijek ne planiramo. Znam da to našim roditeljima nije sjajno kad čuju, ali je za sad prosto tako.

Možemo li zadržati mlade ljude u zemlji

Zadržavanje mladih ljudi u BiH ili bilo gdje drugo zahtijeva da tim istim mladim osobama budu obezbijeđeni uslovi koji će biti donekle slični uslovima negdje napolju što iskrena da budem mislim da BiH u narednih ne znam koliko godina se neće moci desiti. Za pocetak bi se moglo raditi na tome da mladi ostanu studirati u BiH, pa bi posle toga možda i tražili sebi neki posao. U većim gradovima postoji veća ponuda poslova, ali su problem manja mjesta koja se polako gase. Uzmimo naše Nevesinje koje “živi” kad se studenti vrate za vrijeme raspusta, a već krajem avgusta ostane pusto. Mislim da su rijetki slučajevi studenata koji su studirali negdje van BiH, pa se vratili da rade tu i da je ponuda za posao bolja.

Provukla sam vise puta činjenicu da samo stvaranjem boljih uslova za zaposljenje BiH moze zadržati mlade ljude. Ne znam iskreno kakvo je stanje sa podrškom drzave za pokretanje malih biznisa od strane mladih ljudi. Na tom polju bi se moglo poraditi jer sam sigurna da bi mnogi od njih sa stečenim znanjem tokom studija mogli da stvore neku svoju priču i samim tim ostanu u drzavi i privuku dodatne poslove.

Kako komentariše izjavu srpskog člana Predsjedništva sa početka teksta, o tome da se ,, okupacija koju smo gledali 1941 sada vraća na jedan sasvim drugi sofisticirani način ‘’…

Veliki problem našeg drustva danas je generalno u tome što uvijek za sve sto je loše u nasem dvorištu krivicu tražimo u komšiji. Dok god tako budemo razmišljali u državi nece biti bolje. Po gospodinu Dodiku je sada kriva jedna Njemačka jer nudi neuporedivo bolje uslove zivota od Republike Srpske, a nije se zapitao šta je to bolje ‘’tamo” i da pokuša barem dio toga da izmijeni i učini Republiku Srpsku poželjnom za život. Računica je vrlo jasna, ljudi su uvijek odlazili i odlaziće tamo gdje će bolje i lagodnije moći da provedu određeni period zivota. Kada svako dijete bude dobijalo dječiji dodatak bez obzira na broj djece u porodici, primanja roditelja, imovinski status, kada zdravstveni sistem bude nudio da potrebne preglede mozemo obaviti “prije nego što bude kasno”, a da nije privatno obavljen i dodatno plaćen, kada radnik bude bio zaštićen i ne bude tretiran kao rob, ljudi ce možda ostati u RS.

Takodje, kazna za naše društvo uopšte je negativna selekcija kadrova. Dobri studenti koji su uložili veliki trud da bi stekli akademsko zvanje, gotovo uvijek ostaju na margini zato sto nisu spremni biti partijski poslušnici lokalnim i republičkim kabadahijama. Takav pristup često vrijeđa te ljude i praktično ih nagoni da napuste svoju zemlju. Za razliku od nasih vlastodržaca evropske zemlje takve ljude rado prihvataju i koriste njihovo znanje i sposobnost. Kada odlučimo da mijenjamo takve pojave u društvu i ljudi će odlučiti da ostaju ovdje.

Razgovarala: Zagorka Grahovac
Izvor: nebojsavukanovic.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter