Milan Blagojević: Ohaerizovana strahovlada i još strašnije ćutanje

Već na prvoj godini osnovnog studija prava studenti bi u okviru lekcije o oblicima političkog poretka trebalo da (na)uče osnovna obilježja totalitarizma, sa svim njegovim pogubnostima i brutalnostima. Obilježja tog političkog sistema u formi deskriptivne definicije svojevremeno su iznijeli Karl Fridrih i Zbignjev Bžežinski, rekavši da njegova obilježja čine totalitarna ideologija (kojoj se, ako želi opstati, priklanja svako ko živi u totalitarnom društvu) i apsolutna vlast locirana u jednom centru iz kojeg se propisuju, usmjeravaju i kontrolišu svi društveno važni procesi, pri čemu niko ne mari što su ta pravila neustavna i nepravedna.

Sve upravo rečeno, što je svojevremeno bila "odlika" staljinističkog totalitarnog režima, može se preslikati i na dejtonsku Bosnu i Hercegovinu u kojoj živimo i instituciju neustavno omnipotentnog visokog predstavnika u BiH, to jest famoznog Ohaera kako ga nazivaju naši ljudi. Koliko je upravo rečeno istina svjedoči i to što se svako ko se samo usudi da sve ovo javno izgovori izvrgava opasnosti da od onih čija moć i benefiti počivaju na tom totalitarizmu bude proskribovan. I onda takvoj osobi niko ne bi bio u koži, već ga se svi klone kao da je kugom ili u naše vrijeme aktuelnim korona virusom zaražen. U ovih nekoliko riječi stala je, barem za one koji ovdje žive, sva suština jedne ohaerizovane strahovlade u kojoj živimo od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine do danas.

Nema boljeg dokaza postojanja te strahovlade od onoga o čemu želim da (pro)govorim u ovom tekstu. A taj dokaz je velika ljaga na obrazu EU, ako ona do njega više uopšte i drži, zbog čega je u pravu Vuk Drašković kada u svom romanu "Meta" reče kako "Zapad više nema one nagone koji stvaraju čvrste institucije, čiste principe i čovečnu budućnost".

S tim u vezi najprije ukazujem na jednu zanimljivu činjenicu na koju se nailazi na internet portalu Suda Bosne i Hercegovine. Na toj adresi može se, između ostalog, naći i neslužbena prečišćena verzija Krivičnog zakona BiH. E sad, ta verzija kao verzija nije toliko važna, koliko je važno što kad otvorite prvu stranicu tog teksta možete vidjeti, u prvoj fusnoti, napomenu ni manje ni više do Suda BiH kako je taj zakon izvorno nametnuo visoki predstavnik (Pedi Ešdaun) 2003. godine. Dakle, iz institucije koja je takođe nametnuta (samo)voljom visokog predstavnika (Volfganga Petriča), priznaju, urbi et orbi, da je i zakon koji primjenjuje taj sud nametnuo (a ne donio) visoki predstavnik. U tom nametnutom zakonu postoji član 239. koji potvrđuje kako se strah i strahovlada mogu održavati samo proizvođenjem i održavanjem novih strahova, a to je već odlika ne samo totalitarizma, nego i tiranije kao oblika vladavine, kojoj je svojstveno da je tiranin u stalnom ratu sa sopstvenim podanicima.

Članom 239. Krivičnog zakona BiH (od 24. januara 2003. godine) Pedi Ešdaun je nametnuo svoju (samo)volju, koja postoji samo ovdje i nigdje više u svijetu, prema kojoj će svaka službena osoba u institucijama BiH i entiteta (pod kojima podrazumijevam i Brčko distrikt) biti osuđena kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina ako odbije da izvrši odluku Ustavnog suda BiH, pa i kad je takva odluka suprotna Ustavu BiH, ili ako sprečava ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje. Nikada prije ovoga, a ni poslije ovoga, nije zabilježen ovakav primjer u svijetu, da se odluke jednog ustavnog suda žele nametnuti upućivanjem ljudi u zatvor.

Takvo nasilje, koje nema uporište ne samo u Ustavu Bosne i Hercegovine nego ni u jednom od ostalih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, niti u ostalim izvorima međunarodnog prava, vodilo je, kako je pokazalo vrijeme, u podanički tip (ne)kulture ovdašnjih ljudi. Oni su bespogovorno prihvatali to nasilje, i to ne samo oni kojima je ono išlo naruku, već i oni protiv kojih je ovo nepravo bilo primarno usmjereno. Stoga se ponašanje svih njih na jednoj, i Ohaera na drugoj strani može predstaviti na način na koji je to svojevremeno učinio Elias Kaneti u svojoj knjizi "Masa i moć", nastojeći da objasni pojam moći. U tu svrhu Kaneti se poslužio odnosom mačke (što je kod nas Ohaer) i miša (što su ovdašnji ljudi), rekavši: "Kad mačka jedanput uhvati miša, on je u njezinoj vlasti. Ona ga je dohvatila, ščepala, ona će ga ubiti. No, čim se počne igrati njime, javlja se nešto novo. Ona ga pušta iz šapa i dozvoljava mu da malo odmakne. Čim joj miš okrene leđa i počne bježati, više nije u njenoj vlasti. Međutim, on se nalazi u mačkinoj moći zato što ga ona može vratiti sebi. Prostor koji mačka nadzire, trenuci nade koje prepušta mišu, držeći ga pod strogim nadzorom, sve to mogli bismo nazvati stvarnim tijelom moći ili jednostavno samom moći".

Ova moć, odnosno ohaerizovana strahovlada, na primjeru navedenog nametnutog krivičnog djela izgleda ovako. Naime, poslanici parlamenta BiH su na sjednici Predstavničkog doma 18. juna 2003. godine u potpunosti, poput Kanetijevog miša, prihvatili Ohaerov nametnuti Krivični zakon BiH (a time i navedenu neustavnu inkriminaciju iz člana 239), što su devet dana kasnije učinili i delegati u Domu naroda parlamenta BiH. Iz Republike Srpske u to vrijeme poslanici iz srpskih političkih stranaka su bili: iz SDS-a Jovanović Miloš, Milićević Ljiljana, Novaković Momčilo, Perkanović Marija i Mišić Nenad; iz PDP-a Đurković Jelina i Kunić Petar; iz SNSD-a Kragulj Nikola, Špirić Nikola i Živković Milorad; iz SP RS Gligorić Tihomir; te nezavisni poslanik Blagojević Mirko. U Domu naroda delegati iz Republike Srpske su bili: Milojević Goran (PDP), Radovanović Vinko (PDP), Stojanović Ruža (SDS), Pajić Đoko (SRS) i Šiljegović Boško (SDS). Ali, da bi parlament uopšte mogao da raspravlja i usvoji nametnuti zakon (a učinio je to), morao je za to dobiti (i dobio je) prijedlog tog zakona od Savjeta ministara BiH, u kom su u to vrijeme ministri iz Republike Srpske bili Mikerević Dragan i Mihajlović Svetozar.

Navodeći imena svih ovih osoba nisam nijednog trenutka imao namjeru da ih obilježavam niti da ih žigošem. Ne, umjesto toga samo želim da ukažem na jednu  nasušnu potrebu kako nas živih, tako još više onih koji će se tek roditi. Riječ je o tome da, uz izuzetak nekih od njih (poput Kragulj Nikole koji više nije među živima), ostala navedena lica imaju mogućnost (koju još nisu koristili, a trebalo bi) da kažu našoj javnosti da li su slobodno i svojom voljom predložili i usvojili nametnuti Krivični zakon BiH i u njemu navedenu inkriminaciju iz člana 239. koja u potpunosti odgovara onome što je nametnuo visoki predstavnik. Ukoliko to nisu učinili slobodno, onda je elementarni red da, dok su još živi, kao dug ne samo prema ovoj generaciji nego i prema budućim pokoljenjima, kažu javno (knjigom, novinskom kolumnom, intervjuom i ko zna na koji sve način) da li ih je (i ko) na takvo predlaganje, odnosno glasanje prinudio ili im je prijetio ili su to učinili u strahu da ih u suprotnom ne smijeni visoki predstavnik. Šta god da je od toga, radi se o neustavnom zakonu koji se zbog toga i danas može ukinuti. Naime, svaki ustavni sud bilo gdje u svijetu ima zadaću da ukloni iz pravnog poretka ne samo zakone koji su suprotni ustavu u čisto normativnom pogledu, nego i one zakone koje su parlamentarci donijeli pod prinudom, prijetnjom ili ucjenom, to jest bez svoje slobodne volje. Bio bi to presedan u svjetskim razmjerama, jer nigdje još nisam naišao na takav slučaj. Dakle, vinovnici ovih događaja i te kako imaju šta reći o navedenoj strahovladi, od čega je jedino strašnije ćutanje.

Piše: Milan Blagojević/Sudija Okružnog suda u Banja Luci

Izvor: nezavisne.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks