Mihajlo Vujović: Tihi bunt većine

Prijevremeni predsjednički izbori u Republici Srpskoj su već odavno završeni, ali njihove političke poruke još uvijek snažno odzvanjaju u javnosti. Formalno – izbori su bili uredno provedeni, pobjednik je dobio više glasova od ostalih kandidata i uzalud bilo ko dovodi  zakonitost procesa u pitanje. Partokratijski sistem nema instrumente uz pomoć kojih će se pouzdano i pravedno utvrditi stvarna volja građana Republike Srpske. Međutim, ako se malo dublje pogleda u brojke uočiće se jasno da je pravi rezultat izbora nečujan alarm koji izvrsno čuju svi oni kojima je stalo do budućnosti Republike Srpske.

Prema zvaničnim podacima, na izborima je bilo upisano 1.264.364 birača. Na redovnim biračkim mjestima glasalo je 443.472 ljudi – tek 35,78%. (Bez glasova iz inostranstva) Pobjednici punim ustima kliču da je narod Republike Srpske baš njih izabrao. I oponenti vjeruju da je narod na njihovoj strani, ali da je silom prekrojena stvarna narodna volja. Bilo kako bilo pobjeda će biti formalno potvrđena, ali je svima jasno da je legitimitet tanak kao papir. Još tanje je povjerenje naroda. Izbori su pokazali da je većina građana (oni koji nisu glasali) uputila tihi, ali vrlo glasan signal nezadovoljstva. Ova tišina, međutim, govori više nego hiljade riječi. To je šapat koji opominje da je politički sistem duboko zastranio i da građani više ne osjećaju smisao da se upliću u ono što ih se sudbinski tiče.

ŠTA NAROD ZAISTA KAŽE, A PARTIJE NE ČUJU?

Najvažniji rezultat ovih izbora nije ime pobjednika, nego činjenica da 64,22% stanovništva Republike Srpske nije podržalo nijednu ponuđenu politiku, ni od vlasti ni od opozicije. To nije apatija, a još manje je slučajnost. To je tiha pobuna protiv svih političkih subjekata u Repubici Srpskoj. Nekakav nevidljivi val je protutnjao kroz društvo, ostavljajući iza sebe snažnu poruku – upozorenje koje se ne može ignorisati.

Posebno je porazna činjenica da vladajuća struktura koja je oslonjena na najjaču stranku u Srpskoj, sa širokom mrežom koalicionih partnera nije uspjela da mobiliše ni petinu stanovništva oko svoje političke akcije. Ovo je znak da je njihov politički balon ozbiljno izduvan, a da dalje naduvavanje više nije moguće dosadašnjim metodama. U sistemu koji funkcioniše po principu partijskog upravljanja javnim institucijama, gdje hiljade ljudi ekonomski zavise od lojalnosti partijama na vlasti, jasno je za koga su oni morali da glasaju. 

Ovaj slab odziv ne znači da narod ne razumije politiku vlasti, nego da je više ne prihvata. Više nego ikada ranije vidljiva je distanca između građana i svih političkih elita. Ta distanca je jaz kao između obale i otvorenog mora koji se ne može preveslati starim čamcima (metodama).

Brojke neumoljivo natjeraju zaslijepljene da progledaju, a nesvjesne da se osvijeste. Istina koja se krije iza brojki pokazuje da ogroman broj građana više nije spreman da trpi korupciju koja je postala ne samo politički i pravni, već i kulturološki problem. Afere poput Vijadukta, Termoelektrane Ugljevik, rudnika Ljubija su samo vrhovi jednog mnogo velikog ledenog brijega. Ispod njega se nalazi čitav podvodni svijet partijske trgovine, zapošljavanja „po političkoj potrebi“ i javnih preduzeća i ustanova koji su pretvoreni u privatne i partijske bankomate. U takvim uslovima institucije više nikome ne ulijevaju povjerenje.

Sve ovo postavlja građane u stanju opreza zbog postojanja velike sumnje, kao da koračaju po ledenoj, klizavoj stazi  znajući da jedan pogrešan korak može ugroziti čitavu njihovu budućnost. Bezbjednost građana je značajno ugrožena. 

Stoga se pobjednik ni u kom slučaju ne može pozvati na to da „narod stoji iza njega“. Narod nije predstavljen kroz onih 17% koji su glasali za pobjednika (sa tijesnom razlikom u odnosu na oponenta). Narod je onih 64% koji nisu izašli na izbore. Narod stoji iza svog nezadovoljstva, tiho ali uporno, kao podzemni tok koji oblikuje pejzaž ispod vidljivih površina.

OLUJA BEZ VJETRA: GDJE JE ZAPELA OPOZICIJA?

Izbori su jasno pokazali da ni opozicija nema snagu da ponudi stvarnu alternativu. Umjesto jasne vizije, nudi se samo reakcija; umjesto koncepta, nudi se kritika; umjesto ideje, nudi se nada u protestni glas. Njihova priča je kao prazna amfora koja zviždi kada se naduva vjetrom nade.

Kandidat opozicije je bio čovjek koji ulijeva povjerenje svojom ličnosti, obrazovanjem i čestitošću. Ali politika nije samo pitanje karaktera. Ona je i pitanje realne snage, koje, očigledno je, nije bilo dovoljno. Ni stranke koje su ga podržavale, ni njihova infrastruktura nisu uspjele pokazati energiju koja bi ulila uvjerenje da bi njihova eventualna pobjeda donijela stvarne promjene.

Svjedoci smo da  dobra namjera nije dovoljna kada mehanizmi i resursi za promjenu nisu dostupni. A snaga bi se u narodu stvorila da se pokazala jasna vizija budućosti (šta, kako, u kome vremenu, sa kojim instrumentima, sa kojim ljudima). Nije pokazana ni  spremnost na sopstvenu žrtvu da se kroz strasnu akciju ta vizija i ostvari. 

Dakle, narod nije prepoznao snagu, iako je možda prepoznao dobru namjeru.

KOJA JE STVARNA POUKA OVIH IZBORA?

Ovi izbori nisu bili nadmetanje između vlasti i opozicije. Bili su test povjerenja u cijeli politički sistem. I sistem je pao na ispitu. Narod Republike Srpske, da je mogao, metlom bi pomeo sve – od vrha do dna, ne birajući da li se radi o vlasti ili opoziciji. Ovo je upozorenje koje se ne može zanemariti. Ovo je signal da formalne strukture i partijske strategije više nisu dovoljne za očuvanje povjerenja naroda.

Sve dok političke elite budu posmatrale državu kao teren za partijsku kontrolu, a narod kao resurs za manipulaciju, rezultati će biti sve slabiji, a njihov legitimitet sve tanji..

ŠTA DALjE?

Kosmos (Gospod) radi svoj posao. Približava se prelomni trenutak kada će razboritost, iskrenost i čestitost kroz spremnost na sopstvenu žrtvu preovladati nad satanskim partokratijskim principima. Istorija nas uči da je u svakom kritičnom trenutku društvo znalo da iznjedri ljude, dostojne vizionare koji su znali da odgovore izazovima vremena i povedu narod ka boljem i naprednijem. Ti ljudi su među nama. Za sada su nedovoljno vidljivi jer su zamagljeni djelovanjem nedostojnih aktuelnih političkih elita. Ili taj kritički trenutak još nije došao!?

Sigurno je da budućnost Republike Srpske neće zavisiti od jednog predsjednika, jednog mandata ili jedne stranke. Ona će zavisiti od sposobnosti cjelokupnog društva da obnovi sopstene institucije, očisti javni sektor, osnaži političku kulturu i stvori uslove u kojima će ljudi imati razlog da vjeruju svojim institucijama.  
Dok se ovo ne dogodi, svaka pobjeda biće samo privremena, a svaki izbori biće poruka da je narod daleko ispred onih koji ga navodno vode. To je opomena koja odzvanja kroz sve nivoe društva, kao eho koji se ne može prečuti. Jer je ogromna snaga naroda. U to niko ne treba da sumnja. 

Piše: Mihajlo Vujović
Foto naslovna: direkt-portal.com
Izvor: infomediabalkan.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter