Međunarodna zajednica o -Oluji- ćuti kao i prije 25 godina


Međunarodna zajednica o -Oluji- ćuti kao i prije 25 godina

Dokumentaciono-informacioni centar “Veritas” saopštio je, povodom 25 godina od progona i ubijanja Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji “Oluja”, da se u Hrvatskoj slavlje tim povodom pretvara u veličanje ustaštva i izlive mržnje prema Srbima, a da međunarodna zajednica, uključujući i NATO i EU, “ćuti kao što je ćutala i prije 25 godina”. “Veritas” podsjeća da su 4. avgusta 1995. godine oružane snage Hrvatske, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i takozvane Armije BiH, izvršile agresiju na sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju, odnosno na Srpsku autonomnu oblast Krajina, u sastavu tadašnje Republike Srpska Krajina (RSK).

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN, i da su predstavnici RSK dan ranije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba. “Veritas” navodi da je protiv krajiških Srba – oko 230 000 žitelja sa oko 30 000 vojnika, angažovano oko 200 000 hrvatskih vojnika, a ako se tome dodaju snage takozvane Armije BiH i NATO, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje sedam prema jedan u korist agresora. – Narod zapadne Krajine, njih više od 220 000, poučen `istorijskim iskustvom`, kreće u do tada najveću srpsku “seobu”, na istok braći po vjeri i naciji, a i kad je prestao svaki otpor, agresor je ubijao ljude koji nisu htjeli ili mogli sa svojih vjekovnih imanja, ali i one u izbjegličkim kolonama, i do Une i preko Une, duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske – podsjećaju iz “Veritasa”.

Na evidenciji “Veritasa” nalaze se imena 1 872 poginula i nestala Srbina iz ove akcije i poslije nje, od kojih je 65 odsto civila. Tri četvrtine civila starije je od 60 godina, a među žrtvama su 552 žene ili 30 odsto, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što je jedan od “crnih” rekorda građanskog rata devedesetih godina prošlog vijeka na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1 150 ljudi, dok se na evidenciji nestalih vodi još 722, odnosno 38 odsto, od kojih 278 žena. “Veritas” ističe da Hrvatska izbjegava, bez valjanog razloga, ekshumacije čak i poznatih mjesta ukopa sa više desetina posmrtnih ostataka, pokopanih uglavnom pod oznakom “nepoznat”, što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i sa identifikacijama 341 ekshumiranog posmrtnog ostatka.

Oko 1 500 pripadnika vojske RSK preživjelo je zarobljavanje, od kojih su mnogi suđeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnih djela ratnog zločina, a oko 3 200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.

Ova agresija, pod kodnim nazivom “Oluja”, sprovođena je, kao i one koje su joj prethodile, po taktici “spržene zemlje”, što je polovinom novembra 1995. godine doseglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini.

“Veritas” podsjeća da Savjet bezbjednosti UN, osim “snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera”, nije donio bilo kakve kaznene mjere protiv agresora. “Oluja” je jedini događaj u kojima su Srbi iz Hrvatske žrtve, koji je suđen pred Haškim tribunalom.

Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih hrvatskih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, i osudilo ih, Antu Gotovinu na 24, a Mladena Markača na 18 godina zatvora, ali je Žalbeno vijeće poništilo presudu i oslobodilo ih po svim tačkama optužbe.

Međunarodni sud pravde je kroz obrazloženje svoje presude iz februara 2015. godine operaciju “Oluja” kvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja.

Da bi natjerali Srbe da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali i fizički i psihički zlostavljali zaostale civile i vojnike i sprečavali im povratak, ali ni to sve skupa, po ocjeni suda, nije doseglo nivo genocida, jer nedostaje “genocidna namjera”. – I umjesto da Hrvatska, i bez naloga Međunarodni sud pravde, odustane od slavljenja `akcije etničkog čišćenja i masovnih zločina` kao dvostrukog državnog praznika Dan pobjede i “domovinske zahvalnosti2 i Dan hrvatskih branitelja, slavlje se iz godine u godinu pretvara u veličanje ustaštva i izlive mržnje prema Srbima – navodi “Veritas”.

U saopštenju se ističe da su se obećanja o zaštiti manjinskih nacionalnih prava, koja su hrvatski zvaničnici dali na dan ulaska Hrvatske u EU, pretvorila u suprotnost – srpska zajednica je postala još minornija, obespravljenija i napadanija.

Izvor: srna.rs/srpskacafe.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks