Ljudine iz Semberije - Poštujmo mrtve, da bi nas cijenili živi
Željko Subotić, bio je jedan od najvećih kompozitora narodne i pop muzike na prostoru bivše Jugoslavije! Preminuo je 13. januara 2013 godine u svojoj 60. godini života. Nakon duge bolesti prouzrokovane teškim uslovima života, umro je u totalnoj bijedi, napušten i zaboravljen od svih.
Tokom svoje autorske karijere napisao je Željko nekoliko desetaka hitova, među kojima su “I tebe sam sit kafano” za Harisa Džinovića, “Mene je učilo vrijeme” za Halida Muslimovića, “Kad me jednom za te ne bude” za Kemala Montena, “Prošlost moja” za Miroslava Ilića, “Tamno nebo nad Beogradom” za Željka Samardžića, a pisao je pjesme i za Tomu Zdravkovića, Nedu Ukraden, Mitra Mirića, Fadila Toskića, Sandija Cenova, Zoricu Marković, Vesnu Zmijanac i mnoge druge pjevače sa prostora bivše Jugoslavije.
Rođen u Sarajevu, Željko se početkom rata preselio u Čačak, a nakon toga stigao u Bijeljinu i Semberiju.
Živio je veoma skromno, zaboravljen od strane “prijatelja” s estrade, kao usamljeni boem, jer nije imao porodicu i poroda.
O njegovim zadnjim danima govorio je tih dana za medije i Siniša Kajmaković nekadašnji izdavač i vlasnik Renomea: “Umro je bukvalno od gladi i iznemoglosti. Nikada nikoga nije želio da opterećuje. Živio je u jednoj straćari, a zbog teških uslova života je i obolio. Žalosno je što su asocijacije muzičkih umjetnika iz Srbije i BiH potpuno zaboravile tog čovjeka. Mnogi su od njegovog talenta debelo zaradili, pa i danas zarađuju na njegovim hitovima. Uzmite samo pjesmu “I tebe sam sit kafano”, uz koju se posljednjih 20-30 godina pravi lom u svakoj kafani na prostoru bivše Jugoslavije. Umjetničkim dušama poput njega je potrebna pomoć u ovim teškim vremenima, da im njihova udruženja svakog meseca na račun uplaćuju određenu sumu novca za život. On je mogao da živi kao car samo od uplate autorskih tantijema, a umro je kao posljednji bijednik. To je zaista žalosno”.
Tragičan kraj, ali ovdje tek priča počinje!
Kantautor i bijeljinski muzičar Vasko Todić, koga je sudbina geografski vezala dvostruko za pokojnog Subotića, obojica živjela u Vogošći i obojicu ratna sudbina dovela u Bijeljinu, živa je wikipedia semberskog prostora.
Vasko, koji sebe voli da zove Semberac povratnik, zbog porijekla sa ovih prostora, jedan je od malobrojnih boraca za kulturu u Semberiji, kako sam kaže za semberski duh!
Vasko je prije nekih desetak godina napisao jednu od najljepših pjesama o Bijeljini,”Sunce iz Bijeljine”!
Njegovi Dašničani kao i on sam voleli su često uz kafu da provode vrijeme u lokalnim kafićima, a najviše vikendom jer im vrijeme ne ograničava “aktivnost”!
I tako je kafa i prolećni dan spojila Vaska i Đorđa Gligorevića bijeljinskog kamenoresca.
Đorđe je kao mnogi od nas “osuo” paljbu po Vasku kako nije htio da promoviše pjesmu, a što nije dao Merimi, a što nije ovo a što nije ono…
I tako Vasko u nedostatku volje da ponavlja jednu te istu priču dotakne se odnosa u gradu, odnosa prema ljudima i najbitnije odnosa prema zaostavštini i kulturi!
I sve ovo što ste vi pročitali gore u tekstu Vasko ga našem Đorđu što bi rekli po spisku izdeklamova! Đorđe razoružan! Iduće sedmice ode Đorđe na groblje u Pučile, nije to bila “maksuzija” što kažu, podizao spomenik, ali “maksuz” nazva Vaska!
-Ajd Vasko do Pučila da mi pokažeš grob!
Svako od nas bi rekao, ajd nemoj me sad, al dođe Vasko!
Odoše Đorđe i Vasko do groba! Krst i dva slova na krstu!
Gleda Đorđe u grob te će ti Vasku: “Spalo na dva slova”.
Da na dva slova, Đorđa Gligorevića i Vaska Todića!
“Vasko, podiću mu spomenik ja, za svaku pesmu koju su svi zapevali, za svaku marku koju su zaradili na njemu, za svaku marku koju je zaslužio” obeća kamenorezac Đorđe Gligorević!
I podiže Đorđe spomen Željku Subotiću. Spomenik neznancu, spomenik čovjeku koji možda “nije znao” kako ugoditi sebi ali je “ugodio svima nama”!
I zar nas je sve sramota naše sramote ili nas je sramota da pišemo, jer niko ovdje nema namjeru išta da promjeni!
Dolazili su nakon toga neki da se zahvale, neki da i plate ali Đorđe Gligorević to nije želio. “Ja sam se čovjeku zahvalio za svaku pjesmu, a ostali nek svoj dug plate sami”, kaže Đorđe!
Veliko hvala Vasku Todiću i Đorđu Gligoreviću, kamenorezcu iz Bijeljine.
Izvor: semberske.com
