Korupcija u visokom obrazovanju počiva na komercijalizaciji, birokratizaciji i partijašenju

Gotovo svi poznavaoci lika i djela dr Miodraga Živanovića obaviješteni su o činjenici da je poznati profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci odnedavno u penziji. Nova životna faza nije ga učinila pasivnim, pa šeretski pominje da sada ima još manje slobodnog vremena nego u periodu punog univerzitetskog angažmana.

Međutim, živimo na prostoru sa negativnim fenomenima koji su izrazito vitalni. Nažalost, nema nikakvog „trećeg doba“ za korupciju, vid društvene patologije o kojem je prof. dr Živanović govorio u brojnim javnim nastupima. Sagovornika eTrafike podsjećamo na njegovu raniju tezu da su vrata za korupciju u akademskoj sferi u RS, cjelokupnoj BiH i regionu širom otvorena onda kada je visoko obrazovanje bilo prinuđeno da izađe na tržište i izloži se komercijalizaciji. Živanović objašnjava šta je pod tim konkretno podrazumijevao.

„Univerziteti ne mogu biti u cjelini na tržištu. Jer, njihove pojedine discipline su fundamentalne, poput medicine, filozofije ili umjetnosti. S druge strane, imamo zahtjeve sa Zapada da sve ide na tržište, što uništava kulturu i nauku u našem regionu. U takvim okolnostima, pojedinci u stvaralaštvima malih naroda jednostavno bivaju urušeni i uništeni, pri čemu kultura i tradicija gube uticaj na sadašnjost, a posebno na budućnost“, kaže Živanović.

Naravno, korupcija je postojala i u ranijim sistemima, ali kada je dobila zabrinjavajuće dimenzije, kada je riječ o visokom obrazovanju?

Radio sam dugo na univerzitetu i mislim da se ta prelomnica dogodila sa raspadom bivše države. Novoformirane državice, nastale na prostoru bivše Jugoslavije, nisu napravile normalne sisteme, tako da se stvorio vakuum. U nedostatku uticaja koji je država mogla imati na institucije kao što su univerziteti, nama se dogodilo to da su u taj prostor ušli vrhovi političkih partija. Uslijedilo je instaliranje tih kadrova u organe odlučivanja na univerzitetima, ali i na ostalim nivoima obrazovanja. Uostalom, to su sve ove godine pokazale, cijeli život nam je pod kontrolom političkih stranaka.

Smatrate da i birokratizacija visokog obrazovanja pospješuje korupciju. Zbog čega ste skloni mišljenju da je dio tog procesa i uvođenje softvera za provjeru autentičnosti diplomskih i magistarskih radova, te doktorskih disertacija u RS?

I ranije su – i na drugim meridijanima, ne samo kod nas – postojali slučajevi plagijata, znači, prepisivanja drugih autora bez navođenja izvora. Međutim, tada su postojali instrumenti i mehanizmi kojima se to rješavalo. Ali, to nisu činile mašine, nego su uvijek birane, po pravilu, najkvalitenije komisije da vode te procedure. Mentori su zaista radili sa kandidatima i pomagali im da što bolje i dublje obrade teme. Sada su uvedene mašine umjesto profesora i živih ljudi, da odlučuju o tim radovima i kandidatima. To je ta birokratizacija koja je ušla u sve pore univerziteta. Maltene, došli smo do tačke da mašina odlučuje može li student izaći na ispit, a ne bi smjela do odlučuje o tome. Mašina je dobra da pomogne u sređivanju podataka i dokumenata koji se koriste u tim naučnim radovima. Ali, ona ne treba da ima izvršne funkcije, to je cijeli problem. Na to sam ukazivao ne samo ja, nego još jedan broj profesora na našim prostorima, koji su držali do ugleda i dostojanstva univerziteta.

Zagovornici uvođenja novih tehnologija u procedure na univerzitetima tvrde da je to globalni trend. Ima li ovakav argument težinu?

Znatno ranije nego kod nas, to jeste uvedeno na univerzitete u Evropi i Americi. Međutim, oni su pogriješili prvih godina kada su to uvodili, zato što su takođe dali izvršnu funkciju mašinama. Čak se išlo do toga da su profesori dobijali otkaze ukoliko napadnu mašinu ili se pobune protiv njene dominacije. Ali, u suštini, to je otvorilo vrata birokratizaciji, budući da je riječ o procesima koji su protiv same ideje univerziteta. Jer, termin „univerzitet“ potiče od izraza „univerzum“, a znamo šta to znači – cjelina čiji su dijelovi zajedno. U ovoj situaciji, takav temelj je razoren. Kada smo već pomenuli iskustva sa Zapada, zanimljivo je da oni sada pokušavaju da eliminišu birokratizaciju koju su uveli prije nas, a mi kopiramo procese od kojih i njihovi kreatori odustaju. Međutim, i na Zapadu to ne ide jednostavno, jer su i oni „zaglibili“ u birokratskim procedurama, koje su ušle u samu suštinu univerzitetskog života, ugrožavajući njegov smisao uvođenjem ovakvih postupaka.

Kako tumačite svojevrsnu jagmu za rektorskim i dekanskim funkcijama na oba javna univerziteta u RS, kao i u FBiH? Otkud taj paradoks, imajući u vidu demografsku krizu u čitavom regionu i činjenicu da manji broj studenata podrazumijeva i pad prihoda u visokom obrazovanju?

To je posljedica usađivanja dnevne politike u same temelje visokog obrazovanja. O univezitetima danas odlučuju vrhovi političkih stranaka, a rektori, dekani i šefovi katedri simaju status izvršilaca tih odluka i moraju da budu partijski podobni. To je pogubno za ideju i praksu univerziteta, mada nije samo naš izum, tako je u najvećem dijelu regiona. Ja sam čak jednom ironično pisao ko su sve bili rektori univerziteta u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, pa sam pomenuo Radovana Karadžića, Milorada Dodika i ostala poznata imena iz sfere politike. Naravno, oni formalno nisu bili na čelnim univerzitetskim funkcijama, ali su odlučivali o svemu. Procedure izbora za dekana i rektora nisu mogle da se vode bez uticaja vrha vlasti. U takvim okolnostima, nema univerziteta i visokog obrazovanja, a kada govorimo o daljim i dubljim posljedicama, studenti su napuštali ne samo univerzitete, nego i zemlju.

Imaju li smisla predstave u kojima se javni sektor u visokom obrazovanju i dalje tretira kao uporište čestitosti, dok se sve anomalije pripisuju privatnoj sferi?

Na partijskom principu zasnovano je i funkcionisanje privatnih fakuteta i univerziteta kod nas. Kada su formirani, oni su bili zamišljeni tako da budu svojevrsna štaka, koja će invalidu zvanom javno obrazovanje pomoći da ostane nepromijenjeno u svojoj lošoj formi. Konflikt među njima je samo prividan, javni i privatni univerziteti se, u realnosti, međusobno dopunjuju. Kada je riječ o protoku vremena, privatni fakulteti imaju relativno skromno iskustvo, zna se kada su osnivani. Na brzinu su okupili nastavni kadar sa raznih strana i sastavljali ga od ljudi koji nisu u svemu kompetentni da rade taj posao. Zato je ta štaka danas klimava i odmaže javnom horizontu univerzitetskog rada. Ne pomaže mu, jer to nije u stanju. Nakon hiperprodukcije, u proteklih nekoliko godina nazire se i obrnut proces, jer se ide na zatvaranje dijela tih privatnih fakulteta, odnosno na smanjenje njihovog broja. Za one koji ostanu ne može se reći da će biti u mogućnosti da traže mjesto pod suncem, jer sunce ne dopire ovdje. To se opisuje kao pokušaj da se naprave oaze normalnog obrazovanja, ali, ni to ne ide, jer su i privatni univerziteti pod direktnom kontrolom i paskom vlasti.

Imate li objašnjenje za situaciju koja je bizarna čak i za BiH – da je poništena diploma direktora OBA Osmana Mehmedagića, i to 12 godina nakon sticanja na Univerzitetu za poslovne studije u Banjaluci?

Glavni uzrok te i sličnih situacija jeste partijašenje, opet se vraćamo na to. Ulazak politike u sferu obrazovanja doveo je do toga da je sve postalo relativno. Mi danas doslovno moramo da vodimo istrage ko je završio srednju školu ili fakultet, a ko nije. Onda se svi čude, i oni koji su optuženi i ovi koji su pokrenuli te optužbe, kako nisu znali za to prije 10 ili 20 godina, nego tek sad doznaju. Postoji jedan primjer koji je, zapravo, metafora za sve te slučajeve. Prije desetak godina, u jednom našem parlamentu otvoreno je pitanje diplome jednog od poslanika. Kako to uvijek radi politika, imenovana je radna grupa da ustanovi da li mu je validna diploma. I oni su to radili i radili, procedura je bila spora, potrajala je čitavu godinu. Ustanovili su da su toj prozvanoj osobi validni doktorat, magisterij, kao i diplome fakulteta i srednje škole. Radna grupa jedino nije našla diplomu završene osnovne škole. Dakle, čovjek nema osnovnu školu, a sve ostalo je u redu. To je, zapravo, karikatura koja pokazuje da su, nažalost, obrazovne institucije razorene partijašenjem. Znači, umjesto fokusa na fakultetske diplome, možda je prioritetnije da se počne istraživati ko sve na funkcijama u RS i BiH ima, a ko nema osnovnu školu.

Od Milorada Dodika, čovjeka na vrhu višestranačke piramide u RS, ne tako davno stigla je kontroverzna poruka mladim ljudima u Srpskoj. Svodi se na tvrdnju da oni mogu biti izuzetni stručnjaci, ali da im sva stečena znanja i zvanja ne znače mnogo ako nisu povezani sa vladajućom strukturom. Šta mislite o takvim „motivacionim“ momentima?

Kada govorimo konkretno o Miloradu Dodiku, ključni problem je to što on nije političar, već tehnolog vlasti. Iako, po definiciji, treba da brine za naš mali zavičaj i da čini da život bude bolji, on to ne radi, zato što o tome ne zna ništa. Naravno, onda se događa da se takvi ljudi okružuju još manje sposobnim osobama iz partijskih krugova, pa se to širi poput koncentričnih krugova. Danas smo došli u situaciju da više ne možete izabrati čak ni predsjednika kućnog savjeta ako nije partijski podoban. Pretpostavljam da ćemo na kraju doći do toga da ne možemo ni da se rodimo, ni da umremo bez saglasnosti vladajuće stranke. A što se tiče njegove konkretne poruke, on skoro svakodnevno ima slične, besmislene opservacije. Ne bi bilo toliko sporno da je samo riječ o jednom čovjeku koji na taj način posmatra život. Međutim, ovdje je u pitanju osoba koja ima veliku moć, pa takvi stavovi prestaju da budu samo njegov problem i postaju nevolja svih nas koji živimo ovdje.

Svaka opozicija u RS i BiH od Dejtona do danas ima naglašenu antikorupcijsku retoriku. Da li to odbija tzv. obične građane, odnosno plaši li ih mogućnost da u najavljenim obračunima budu procesuirani samo njihovi sitni grijehovi, a da krupni kriminal ostane netaknut?

Nije u pitanju samo strah. Ta dominacija korupcije obezvrijeđuje i ostale aspekte ljudske ličnosti. Pri tome, imam u vidu i nematerijalnu koruciju, na situacije u kojima se širem krugu ljudi pruži mogućnost da vide kako je „lijepo“ odlučivati o sudbinama drugih bez ikakve odgovornosti. Onda tu nije moguća nikakva antikorupcijska borba, što se kod nas i pokazalo. Dokazano je da su ogromne sume novca prisvojene u crnoj ili sivoj zoni ekonomije i finansija. To se ne može izračunati u marku, ali je objavljeno mnogo podataka, prije svega u nevladinom sektoru. I onda smo došli do toga da čak više nema mjesta ispod tog kišobrana korupcije za nove aktere, jer je čitav taj prostor popunjen.

U proteklim decenijama, na javnoj sceni BiH prepoznatljivi ste kao kritičar etničkih podjela. U kolikoj mjeri nacionalna retorika služi kao „smokvin list“ za korupcijske afere ovdašnjih političara?

To se događa u svim društvima sa plemenskim uređenjem, nismo mi izuzetak. Međutim, takvih država u svijetu danas ima veoma malo, jer se planeta transformisala, ima drugačiji karakter, a mi ćemo još hiljadama godina imati društvo organizovano isključivo na etničkoj matrici. To je uređenje u kojem oficijelne institucije nemaju nikakvu moć, već su samo protočni bojler za ranije pripremljene odluke. Plemenski vračevi odlučuju o životu, od ekonomije do ekologije. Dakle, ne poglavice, nego vračevi. Oni su glavni u tom projektovanju, u kojem već decenijama parlamenti ne odlučuju ni o čemu. Oni troše državne budžete, ali ništa ne rade, čak se ni ne sastaju, već dobijaju zgotovljene odluke koje su tu samo da bi se usvojile ili odbile, ako treba. Ali o tome odlučuje plemenski vrač, odnosno vrhovi partija. To ne mora čak biti ni pojedinac koji je formalno predsjednik države, nego snage koje stoje iza njega, odnosno vračevi i njihovi saradnici i pomagači. Oni su tvorci i korupcije i svega onog što je protiv napretka. I pri tome proizvode posljedicu koja je najstrašnija od svega.

O čemu je riječ?

Iza njih ostaju mentalno, politički i na svaki drugi način hermetički zatvorena društva. Otuda kažem da smo vraćeni nekoliko hiljada godina unazad. Kako izaći iz te zatvorenosti? Svijet je otišao daleko od nas. Može se postaviti pitanje da li je to kretanje naprijed, ali skoro cijela planeta ide u pravcu različitom od nas, a mi smo se zatvorili u torove, u ovom slučaju unutar etničke matrice. Ko god naruši ustrojstvo sa ta tri tora, palanačka svijest koja je temelj takvog stanja jednostavno ga pregazi. Svojevremeno sam predlagao da se svima u centrima odlučivanja podijeli reprint „Filosofije palanke“, kultne knjige Radomira Konstantinovića. Onda su mi pametniji ljudi rekli da je to pogrešno, zato što su oni nepismeni, ne znaju da čitaju. Tada sam ja rekao da bi knjigu ipak trebalo podijeliti, makar i u audio formi, da i nepismeni nauče nešto od toga. Jer, zatvorena, palanačka svijest ne priznaje drugačije, bilo da je riječ o etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti ili nekoj trećoj kategoriji. Kod nas je najstrašnije što je to ugrađeno u ustavni poredak. To je dosta vidljivo i u našem okruženju, u Hrvatskoj i Srbiji, ali u jednom manjem i rafiniranom obliku. Međutim, kod nas direktno piše da postoje isključivo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, čak je dodat i onaj grozni aneks „ostali“. Svi se kunu u takav dokument, a ako želimo da izađemo iz sadašnjih problema nema drugog načina osim da se mijenja ustavni poredak. Ako na to nismo spremni, preostaje da čekamo kraj naših života u biloškom smislu ili ćemo morati podržavati ovo što nam se događa.

Šta je izvjesniji rasplet?

U BiH ne postoji opozicija, jer i ona mora da funkcioniše u skladu sa etničkom matricom i aktuelnim rasporedom društvene moći. Ako bi se pojavila stvarno nova struktura sa vizijom i idejom da taj raspored promijeni, ona bi morala biti uništena, jer bi od branilaca postojećeg stanja bila shvaćena kao opasnost koja dovodi u pitanje znatan dio novca i interesa.

Izvor: https://www.etrafika.net/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks