Juval Harari: Ovakvu epidemiju nismo vidjeli unazad 100 godina

Juval Harari: Ovakvu epidemiju nismo vidjeli unazad 100 godina

Profesor Harari širom sveta drži predavanja na kojima predstavlja teme iz svojih knjiga i članaka, a redovno objavljuje u časopisima kao što su Guardian, Financial Times, The Times, Nature magazine i Wall Street Journal.

Kristijana Amanpur razgovarala je za CNN o trenutnoj situaciji u svijetu sa jednim od najpoznatijih svjetskih pisaca koji se bavi istorijom čovječanstva. 

“Globalnu epidemiju poput ove nismo vidjeli u posljednjih 100 godina. Niko nema iskustvo ovoga što sada gledamo, zbog čega je to tako zastrašujuće i uznemirujuće. Ali ako pogledamo širu istorijsku perspektivu, čovječanstvo se susretalo i ranije sa takvim epidemijama, ali sada smo u boljoj situaciji nego ikada ranije da se nosimo sa epidemijom zahvaljujući modernoj medicini”, kazao je Harari, odgovarajući na pitanje o sličnim epidemijama u istoriji čovječanstva.

“Kada je epidemija kuge izbila u 14. vijeku, raširila se od Kine do Velike Britanije u roku od 10 godina, usmrtivši između četvrtine i polovine populacije Azije i Evrope. Niko nije znao šta se dešava, šta je uzrok bolesti i kako da se nose s njom. Sad su naučnici i ljekari za samo dvije sedmice uspjeli, ne samo da identifikuju virus iza epidemije nego da otkriju cijeli njegov genom i naprave testove koji nam barem mogu pokazati ko ima, a ko ga nema. Još uvijek nam treba vremena da prevaziđemo ovo, ali smo sada u mnogo boljoj poziciji.”

Obzirom da se za svega nekoliko mjeseci epidemija korona virusa proširila od Azije, preko Evrope, do Amerike, šta vas kao običnog građanina plaši i šta najviše priželjkujete da se desi da bi se epidemija zaustavila, pitala je Amanpur.

“Najgora stvar je nejedinstvo u svijetu nedostatak saradnje i koordinacije između zemalja, nedostatak povjerenja između država stanovništva i vlada. To je rezultat epidemije lažnih vijesti proteklih godina i pogoršanja međunarodnih odnosa.” 

Ako uporedimo ovu situaciju sa finansijskom krizom iz 2008. godine, tada smo imali smo odgovorne odrasle osobe u svijetu, koje su preuzele liderstvo i okupile iza sebe druge države, spriječivši najgori scenario, navodi Harari. 

“U posljednje četiri godine vidimo rast nepovjerenja prema državama koje su nas predvodile u 2008. i 2014. godini tokom epidmije ebole, a to je Amerika, koja sad ne preuzima bilo kakvu lidersku poziciju. Od 2016. godine američka administracija je jasno pokazala da su dali ostavku na svoju poziciju svjetskog vođe, da nemaju prijatelje na svijetu, već imaju samo interese. Čak i sad kada bi pokušali preuzeti vođstvo, niko ne bi išao za vođom čiji je moto 'Ja na prvom mjestu'."

Ono što me plaši je nedostatak liderstva i saradnje, kazao je Harari.

“Ljudi treba da shvate da širenje epidemije u bilo kojoj zemlji, prijeti cijelom svijetu, zbog opasnosti da, ako ga ne zaustavimo na vrijeme, virus će evoluirati. To je najveći problem - brza evolucija virusa. Vidjeli smo je ranije, 2014. godine  sa ebolom, da je epidemija počela jednom genetskom mutacijom jednog virusa kod jedne osobe u Zapadnoj Africi.  Ebola je od rijetke bolesti postala raširena epidemija, zato što je jedna mutacija povećala zaraznost virusa 4 puta. To se možda dešava upravo sada u Iranu, Italiji ili bilo gdje drugo. Gdje god da se desi, to ugrožava cijeli svijet. Čovječanstvo mora da zbije redove u borbi protiv virusa.”

Populisti i nacionalisti širom svijeta govore da je globalizacija loša i da moramo zbiti redove da ne bismo dobili nešto s one strane granice, kazala je Amanpur. 

“Ne možete se boriti protiv virusa izolacijom,  samo informacijama. Ako želite da se izolujete da ne biste bili izloženi vanjskoj epidemiji, to nije dovoljno. Ako je vaša strategija borbe protiv epidemije da se izolujete, morali biste se vratiti u kameno doba. Prava granica koju treba pažljivo zaštititi nije između zemalja, već između ljudi i sfere virusa. Virus ugrožava cijelu ljudsku vrstu, o toj granici moramo razmišljati”, upozorava Harari. 

Ako virus koji vodi porijeklo iz šišmiša uspije da pređe tu granicu i dospije među ljude bilo gdje na svijetu, on se prilagođava ljudskom tijelu i to je opasnost za svakoga širom svijeta, objašnjava.

“Iluzija je misliti da se dugoročno možete zaštititi od virusa samo zatvaranjem granica svoje zemlje. Efektivnija politika je da se zaštiti granica između ljudi i virusa.” 

To možete učiniti tako što ćete podržati zdravstvene sisteme širom svijeta i shvatiti da nešto što se dešava u Africi, Kini ili Iranu nije prijetnja samo ovim državama, već cijelom svijetu, navodi on.

“Potrebno nam je više organizacija kao što je Svjetska zdravstvena organizacija. Više međunarodne solidarnosti, da se pomogne državama koje su najteže pogođene epidemijom da se nose sa krizom, tako što ćemo im slati opremu i osoblje i, još važnije, dobre naučne informacije ili ekonomsku podršku.”

Ako država u kojoj izbije epidemija misli da je prepuštena sama sebi, oklijevaće da preduzme stroge mjere karantena, jer će se plašiti da će, ako zatvore cijele gradove, ekonomski propasti i niko im neće pomoći, objašnjava on. 

“Reći će ‘hajde da sačekamo da vidimo da li je to opasno’, a onda je već kasno. Da je Italija znala da će, ako uvede karanten, dobiti pomoć drugih zemalja, prije bi preduzela ove drastične mjere i to bi bilo dobro za sve ljude. Svaki euro koji Njemačka ili Francuska pruži Italiji kao pomoć, njima će uštedjeti stotinu eura, jer se neće morati kasnije u svojim gradovima boriti protiv epidmije, kaže Harari. 

“Ovo je test za Evropsku uniju, koja je izgubili dosta podrške proteklih godina. Ovo je šansa za EU da dokaže svoju vrijednost. Ovo je vrijeme za druge članice EU da pruže podršku Italiji, jer ako to urade, ne samo da će zaštititi svoje građane, već će pokazati vrijednost sistema kao što je EU. Ako ne urade to, virus će uništiti Uniju, ne samo pojedinačne ljudske živote.”

Na pitanje kako će epidemija uticati na društvo, obzirom da se ljudi moraju samoizolovati, što nije u ljudskoj prirodi, Harari odgovara:

“Ključno je pitanje povjerenja u vlade, u ono što ljudi čuju u medijima. Da biste imali efektivan karantin, morate imati saradnju stanovištva. To je problematično zbog toga što je to pitanje povjerenja, koje je posljednjih godina jako oslabilo.

Drugo dugoročno pitanje jeste pitanje nadzora. Jedna opasnost je da ova epidemija opravda ekstremne mjere nadzora, naročito biometrijsko nadgledanje,  koje će se pravdati vanrednom situacijom, ali koje bi moglo da ostane i kasnije kada prođe ova situacija.”

Suočavamo se sa velikim pitanjem privatnosti i nadzora, upozorava Harari.

“Vidjećemo veliku bitku između privatnosti i zdravlja. Zdravlje će pobijediti. Ljudi će ostati bez privatnosti da bi se zaštitili od zaraza. Tehnologija koju imamo je veoma efikasna i može se koristiti da pratimo cijelo stanovništvo i otkrijemo novu bolest u zečetku i da onda pratimo oboljele i njihove kontakte. Ali se ovaj sistem može koristiti i da prati mnoge druge stvari, šta ljudi misle i osjećaju. Ova epidemija može dati opravdanje za ubrzan razvoj totalitarnih režima.”

Ljudima nije u prirodi da se izoluju, to uzrokuje usamljenost, depresiju.

“Ljudi su naročito podložni epidemiji, jer smo društvene životinje. Tako se šire epidemije. Virusi često eksploatišu ono najbolje u ljudskoj prirodi protiv nas samih. Koriste ne samo to što volimo da se družimo, već što pomažemo jedni drugima. Kada je neko bolestan, prirodno je, naročito ako je to prijatelj ili član porodice, da ga podržavamo, da mu dajemo emotivnu podršku, da se brinemo za njih, da ih dodirnemo, zagrlimo, i tako se širi virus. Virus koristi ono najbolje u nama protiv nas.”

Postoje dva načina kako se možemo boriti protiv virusa socijalnim distanciranjem, kaže Harari.

“Jedan je da damo informacije ljudima. Ako ljudi vjeruju u ove informacije koje dobiju, mogu promijeniti ponašanje barem dok ne prođe epidemija. Drugi je totalitarni način koji je danas moguće provesti. Možemo sve da nadziremo da bismo identifikovali početne signale bolesti, imamo tehnologiju da iz daljine znamo da li je povišena temperature tijela i možemo da znamo sve ljude sa kojima ste bili u kontaktu. Možemo da pratimo ko je prekršio instrukcije vlade da se ne grlite, ne ljubite. Ako ljudi ne vjeruju u informacije i ne rade to zbog povjerenja, mogu biti prisiljeni, a to je opasan pravac i nadam se da nećemo otići tim putem. 

Juval Noa Harari rođen je u Haifi u Izraelu 1976. godine, a diplomirao je na Univerzitetu u Oksfordu 2002. godine. Profesor Harari je sručnjak za istoriju svijeta, srednjovijekovnu i vojnu istoriju. Trenutno je usmjeren ka istraživanju sljedećih makro-istorijskih pitanja: Koji je odnos između istorije i biologije? Kakva je suštinska razlika između Homo sapijensa i životinja? Postoji li pravda u istoriji? Ima li istorija svoj pravac? Da li ljudi postaju srećniji tokom istorije? Koje i kakve etičke dileme pred nas postavlja uspon tehnologije u 21. veku.

Dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada, a postao je poznat širom svijeta nakon što je objavio knjigu Sapijens: Kratka istorija čovečansta, koja je prevedena na više od 50 jezika. Dvije godine kasnije, objavio je i knjigu Homo deus: Kratka istorija sutrašnjice, koja je prodata u više od 4.000.000 primjeraka i takođe prevedena na više od 50 jezika. Njegova knjiga 21 Lekcija za 21. vijek se poslije pogleda u prošlost u Sapijensu i zagledanosti u budućnost u Homo deusu zaustavlja u sadašnjem trenutku i daje odgovore na ključna pitanja: Šta nam se sad upravo događa? Koji su današnji najveći izazovi i izbori? Na šta bi trebalo da obratimo posebnu pažnju?

Profesor Harari širom svijeta drži predavanja na kojima predstavlja teme iz svojih knjiga i članaka, a redovno objavljuje u časopisima kao što su Guardian, Financial Times, The Times, Nature magazine i Wall Street Journal.

Često volontira za mnoge humanitarne organizacije i obraća se publici na otvorenim predavanjima kojima svi mogu da prisustvuju.

Za Buka magazin prevela i priredila Milica Plavšić

Izvor: 6yka.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks