Ivana Marić: Svaka država ima svoju mafiju, ali u BiH mafija ima svoju državu

Ivana Marić: Svaka država ima svoju mafiju, ali u BiH mafija ima svoju državu

Teško je utvrditi ko na Balkanu diktira nacionalnu tj. nacionalističku retoriku. Da li su birači nacionalisti pa se političari njima prilagođavaju kako bi dobili njihove glasove ili su pak političari ti koji svojom retorikom i postupcima radikalno nacionalnu politiku nameću kao dominantnu pa birači to prihvataju da ne bi odskakali od većine?

Oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo

Njemačka i Francuska već decenijama ulažu maksimalne napore u produbljivanje prijateljskih odnose ove dvije države, a posebno odnose između Nijemaca i Francuza. Na taj način žele prevazići animozitete iz prošlosti i osigurati da se rat između njih nikada ne ponovi. U BiH je situacija obrnuta. Ovdje političari već decenijama ulažu u širenje nacionalizma i podizanje nacionalnih tenzija jer je to jedini način da se održe na vlasti. Najbolji opis odnosa nacionalnih stranaka je dao vojnik na snimku s početka rata: „Oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo“. Upravo to se dešava na političkoj areni i to ne samo u BiH već i u našem susjedstvu, gdje populistički političari pomažu jedni drugima prebacujući „teške riječi“ sa jedne na drugu stranu.

Apsurd je da niko od aktuelnih „nacionalnih vođa“ u suštini nije nacionalista, već im je to jedini i siguran način da ostanu na vlasti i da nastave pljačkati državu. Naš problem nisu nacionalisti već kriminalci u politici. Vodeći političari i njihove kriminalne hobotnice se ponašaju kao da su osvojili neprijateljsku zemlju i žele sve da opljačkaju i unište. Jedini problem je što oni ne pljačkaju neprijateljsku državu, već državu u kojoj će oni i njihova djeca nastaviti živjeti. Ne smeta njima da iz svojih raskošnih vila i sjedeći pored rijeke, koje su skrenuli da protiče kroz njihovo imanje, gledaju siromaštvo i pustoš koje iza sebe ostavljaju. Da imaju i trunku mudrosti znali bi da će narod jednom prestati nasjedati na njihove spinove o opasnosti koja prijeti od drugih naroda, s čijim vođama oni odlično posluju. Njihova politika se svodi samo na biznise i imenovanja u kojima se odlično slažu. Njihova podjela reona liči na mafijaške podjele u kojima svako zna koji je njegov reon i gdje on može da „operira“. Pa se tako jedna strana drugoj ne miješa kada ova uništi giganta i ostavi na hiljade ljudi bez posla, jer se onda oni njima ne miješaju koga će postaviti za direktora, recimo bolnice. Neko je dobro rekao da svaka država ima mafiju, ali u BiH mafija ima državu, i to cijelu iz tri dijela.

I ne bi to bilo čak ni toliko strašno da bar imamo opoziciju, tj. ljevicu, koja bi smirivala strasti i govorila tj. rješavala realne probleme građana, a ne izmišljene. Tako su i „umjereni“ političari postali spremni uraditi sve što će im donijeti glasove i podršku javnosti i omogućiti im još koji mandat na dobro plaćenim funkcijama.

Kako nekome iz zemalja razvijene demokratije objasniti da je političar koji je zastupao izrazito lijeve stavove preko noći postao najglasniji pobornik desnih stavova? Kako objasniti da jedan političar zaspi kao partizan, a probudi se kao ustaša? To samo pokazuje da takvi političari i nemaju stavove već ih formiraju u hodu i savijaju se u pravcu odakle dolazi pljesak i odobravanje širokih narodnih masa. Za takve političare je karakteristično da nemaju nikakve konkretne rezultate već samo ispraznu retoriku i oštre verbalne napade na druge populiste kojima time čine uslugu. Procent populističke tj. nacionalne retorike kod jednog političara je obrnuto proporcionalan njegovim rezultatima. Zato, čim vidite da se neki političar slijepo drži prošlosti i ratne priče, možete biti sigurni da uz takvog političara nećete imati nikakvu, a kamoli sjajnu budućnost.

Problem ovih krajeva je što nemamo dovoljno odvažnih i istrajnih političara koji će ostati umjereni i dosljedni svojim stavovima. To je jedini način da i birače uvjere da je to jedina ispravna politika koja ovu državu i cijeli region može voditi ka prosperitetu.

Balkanske države će krenuti naprijed tek kada umjesto političara koji se savijaju kako narod kliče, dobijemo političare koji će stajati čvrsto i uspravno i koji će ostati dosljedni svojoj politici bez obzira koliko glasova dobili.

Nažalost, u politici je sve više beskičmenjaka koji se povijaju kako vjetar puše sve dok se ne slome i ostanu nepomično ležati u međuprostoru. Zaboravljeni i napušteni od onih što su im do jučer klicali spas traže u ujedinjavanju nekoliko propalih stranaka koje su do propasti doveli političari bez stava i bez hrabrosti. Za sada je mnogo više milanovića, dodika, čovića, izetbegovića, komšića, stanivukovića, a premalo je tomaševića, mandića i drugih hrabrih političara koji su spremni podnijeti teret i napade koji neminovno idu uz značajne promjene.

Ne možemo, a da ne primijetimo porast popularnosti radikalnih opcija u politici. To se ne dešava samo u našim krajevima već i u razvijenim demokratskim državama, gdje takvo šta ne očekujemo. Stranke radikalne desnice i radikalne ljevice dobijaju sve više pristalica.

Da li je uzrok tome, na neki način nametnuta, tolerancija za koju neki ljudi još uvijek nisu spremni pa spas za svoje frustracije pronalaze u strankama s kojima dijele mišljenje, a koje otvoreno promoviraju mržnju, vrijeđaju i pozivaju na linč određenih kategorija društva, bilo da se radi o migrantima, pripadnicima LGBT zajednice ili nacionalnih i drugih manjina?

I desno i lijevo – dovoljno radikala

Zanimljivo je da na Balkanu takve stranke nemaju baš mnogo uspjeha. Razlog za to možemo naći u činjenici da su naše dominantne stranke desnog i lijevog centra dovoljno radikalne da nema potrebe za radikalnijim opcijama. Tolerancija kod nas još uvijek nije zaživjela u punom kapacitetu pa je sasvim uobičajeno da manjine javno nazivaju pogrdnim imenima, da na javnim skupovima psuju članove porodice svojim konkurentima, da ženama ispod grba stranke govore da im je mjesto u kuhinji, a ne u javnom životu, da ismijavaju žene zbog izgleda, da negiraju sudske presude i druge pozivaju da rade isto, da pravdaju kriminal i korupciju, da pravdaju kupovinu diploma i specijalizacija, a sve to pod krinkom nacional-patriotizma. Pošto ovako radikalne stavove zastupaju stranke koje se deklarišu kao umjerene, onda radikalnim strankama ne ostaje puno prostora za rad.

Piše: Ivana Marić
Izvor: interview.ba

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter