Ispovijest žene koja je preživjela pakao Doma za neudate majke: Država decenijama sve zataškavala (Foto/Video)

Ispovijest žene koja je preživjela pakao Doma za neudate majke: Država decenijama sve zataškavala (Foto/Video)

Sumnja se da su u domovima za neudate majke bebe zakopavane u neobelježenim grobovima. Majke su trpjele fizičko i psihičko nasilje i bile podvrgnute eksperimentalnim medicinskim istraživanjima.

Zidovi su bili visoki, a teška ograda od gvožđa otvarala je skriveni vijugavi put do trospratne vile iz 18. vijeka u mirnom predgrađu irskog grada Kork. Bila je 1960. godina kada je Bridžit stala pred tu kapiju. U ruci je imala jedan kofer, na sebi roze kaputić sa kaišem. Osjećaj nije bio prijatan.

- Sve je bilo skriveno od pogleda. Čitavo imanje bilo je okruženo žbunjem i drvećem, da niko ne bi mogao da nas vidi - prisjetila se Bridžet svog prvog susreta sa zloglasnim domom za neudate majke.

Kada je jednom prošla kroz kapiju njena odeća, štedna knjižica, minđuše i narukvica su joj oduzeti. Dali su joj da nosi uniformu - klompe i uštirkanu teksas-haljinu.

Bridžit su, kao i ostalim djevojkama, rekli da ne govori o svom "prethodnom životu". Svaka od žena je dobila drugo ime. Nju su nazvali Alma, na šta nikad nije mogla da se navikne. Nijedna od djevojaka u domu nije počinila zločin, ali su sve imale dvije stvari zajedničke - nisu bile udate i bile su trudne.

"Grešnice" pod budnim okom časnih sestara

U Bezborou, sobe djevojačkog konaka bile su na posljednjem spratu i gledale su prema groblju. Časne sestre u domu štićenice su nazivale "djevojkama", a istina je da je u domu bilo i djevojčica i žena, starosti od 13 do 30 godina. Bridžit je imala 17 kada je stigla u Bezborou. Tu su je poslali jer je bila "grešna", kako su joj časne sestre rekle. Zgriješila je jer je zatrudnila.

Ovo je bio dom za neudate majke i njihovu djecu, a ne zatvor. Pravno gledano, Bridžit ili bilo koja djevojka trebalo bi da može da napusti dom kad god želi. Istina je, nažalost, bila drugačija. U praksi, kako navodi BBC, svaku djevojku koja bi otišla iz doma jurila bi policija... U svakom slučaju, nijedna od njih nije imala gdje da ode. Svaka djevojka koja bi prošla kapiju znala je da će se u domu poroditi i sačekati, najviše tri godine, da njeno dijete bude usvojeno.

Nijednoj nije bilo dozvoljeno da napusti imanje, a u šetnju su smjele da idu samo u pratnji. Svaka je dobila posao, neke su radile u kuhinji, druge u perionici koja je bila smještena u zgradi od crvenih cigala. Bridžit je radila noćne smjene na odjeljenju za porođaje. Čak i u "mirno vrijeme" nije bilo šanse da se odmori.

Foto: Printskrin: earth.google.com

- Morali smo da ribamo hodnike, te široke prolaze sa šarenim pločicama - prisjetila se Bridžit, koja je nekad hranila bebe koje su bile poređane u kolijevkama. U drugoj prostoriji držali su djecu sve dok ne napune tri godine.

Bridžit i drugim djevojkama je bilo dozvoljeno da provedu oko 30 minuta sa djetetom. Ne sjeća se da je u domu bilo igračaka.

- Neke bebe bi nastavile da drže ispružene ručice, nisu željele da ih pustite - rekla je Bridžit.

Izgubile svaki kontakt sa svijetom

Kad god bi nova djevojka stigla, druge bi je ispitivale šta je posljednje pisalo u novinama. Toliko su bile željne vijesti iz spoljnog svijeta iz kojeg su potpuno isključene. Nigde u domu nije postojao kalendar... Dani su se nizali, svaki je ličio na prethodni. Djevojke su čekale da se porode, a potom ih je čekalo ono neizbježno - odvajanje od djeteta.

Svaka je morala da potpiše odobrenje da se dijete da na usvajanje, i to pod pritiskom. Sve su znale da se ne mogu vratiti kući sa bebom u naručju.

Džoan, koja je radila u kuhinji, pokazala je Bridžit njenog dječaka. Imao je osip po licu, a Džoan se molila da se osip ne povuče, sve se nadajući da će to spriječiti da dijete bude usvojeno. Druga majka, Džozi, pokazala joj je ogrtače koje je pravila za svoju djevojčicu Meri Stid, koju je na kraju usvojila jedna porodica katolika iz SAD.

Djecu otimali iz naručja majki

Džun Goulding, babica koja je radila u domu 1951. opisala je kako je izgledao proces predaje djece. Bebe i mališane bi, bez najave, okupali i obukli u novu odjeću a potom bi ih spustili majkama u naručje. Potom bi ih sproveli niz dugačak hodnik, sve do ulaznih vrata, gdje bi stajale časne sestre. Tada bi im djecu oteli iz naručja.

- Djevojke bi stajale kraj vrata, a majka bi neutješno vrištala i jecala, to bi se čulo u čitavoj kući. Bila sam tu za svaki grozan ritual, koji bi priredili bukvalno svakoj majci u tom paklu - svjedočila je Goulding.

Foto: Dom Bezborou Printskrin: earth.google.com

Kako je Bridžit završila u paklu

Nekoliko mjeseci prije nego što je stigla u dom, Bridžit je bila zaljubljena tinejdžerka. Svog dragog upoznala je na igranki. Bio je deset godina stariji od nje i živio je u Tiperariju. Znala je vikendom da putuje i po nekoliko kilometara na igranku da bi ga vidjela.

- Bio je moja prva ljubav, moja prva životna lekcija. Mislila sam da je najdivniji - priča Bridžit, koja je tada radila kao pomoćnik kuvaru na jednom imanju gdje su držali trkačke konje u Klonmelu.

Većina djevojaka njenog uzrasta u to vrijeme nije znala ništa o seksu i vezama. Kontracepcija je bila nelegalna. U crkvenim brošurama su pisali da djevojke ne bi smjele ni da se ljube. Bila su to konzervativna vremena, u kojima je roman "Djevojke se sela", u kojoj se opisuje ljubavni život dvije mlade žene, bio zabranjen. Cenzori su ga zapalili i označili kao smeće.

- Nisam tada znala ništa o bebama. Kada mi je postalo loše nisam znala šta da radim - prisjetila se Bridžit.

Prekid trudnoće nije dolazio u obzir. Bio je zakonom zabranjen (sve do 2019. godine, prim. aut). S druge strane, roditi dijete u vanbračnoj zajednici bio je potpuni skandal.

- U to vrijeme to se smatralo gorim od ubistva. To je tada bio stravičan zločin - kaže Bridžit.

Isto tako, za neudate majke nije bilo mogućnosti da iznajme stan ili pokrenu svoj posao. Država nije željela da ih pomaže. Djeca koja su bila nezakonita bila su na meti osude čitave zajednice i život bi im se pretvorio u pakao. U takvim slučajevima, postojalo je samo jedno rješenje - napustiti zemlju.

Bridžit se obratila jednoj od agencija koje su nudile djevojkama iz Irske posao u Engleskoj. Smeštaj i troškovi puta bili bi pokriveni, a djevojke bi odmah mogle da počnu novi život. Za Bridžit je to djelovalo kao idealno rješenje. Nestala bi prije nego što iko u porodici posumnja da "nešto nije u redu".

U roku od samo par nedjelja uselila se kod jedne porodice na sjeveru Londona. Sve do tad čak ni dečku nije rekla šta se događa. Na kraju mu je saopštila plan, nadajući se da će poći za njom u Englesku. Kada mu je rekla da je trudna, više joj se nikad nije javio.


Foto: Shutterstok/Pixabay/Za mnogu decu se ne zna gde su pokopana

"Najbolje je da se vratiš kući"
Kroz maglu se sjeća vremena koje je provela u Londonu. Sjeća se samo da je bila anksiozna. Uspjela je da pobjegne iz Irske, ali nije pobjegla od svojih osjećanja. Željela je da priča sa nekim, nije željela više da krije tajnu o trudnoći...

Otišla je da se ispovijedi u katoličkoj crkvi. Izašla je rasterećena. Sveštenik je rekao da postoji način da potraži pomoć, da postoje ljudi sa kojima može da priča, koji će je razumjeti, dao joj je i adresu. Mlade žene poput Bridžet bježale su u engleske gradove već godinama... I tamo su nerado govorili o samohranim majkama, i takođe su postojali domovi za neudate žene sa djecom, ali nisu bili toliko rigorozni kao u Irskoj. Isto tako, žene iz Irske bi tamo bile anonimusi, što bi im lakše palo, ali su i dalje bile uznemirene. Odbjeglih irskih neudatih majki je u Engleskoj bilo previše. Koliko je situacija bila loša ilustruje članak iz 1936. koji je za irski Independet napisala Gertruda Gafni o "hodniku zla".

- Svi smatraju da je nepravedno da ih u Engleskoj opterećuju troškovi i briga zbog njih - napisala je Gafni u članku.

Do 1955. u Londonu je bilo toliko "irskih beba" da je jedan socijalni radnik morao da ide u Irsku na šest mjeseci da bi pronašao dom za tu djecu. U Centru za socijalni rad koristili su akronim PFI (pregnant from Ireland - trudnica iz Irske, prim. aut).

Tako su u Engleskoj počela da niču katolička udruženja koja su "nudila rješenje", i baš na njihovu adresu su uputili Bridžit.

- Šema repatrijacije za žene i djevojke u njenoj situaciji uspostavila je tridesetih godina prošlog vijeka irska vlada - rekla je Lindzi Erner Birn, predavač moderne istorije na Univerzitetu u Dablinu.

Jedan od motiva bio je da se spriječi da bebe usvajaju porodice koje nisu katoličke. Zato su ta udruženja stalno tražila način da ubijede, nerijetko i prisile mlade irske majke da se vrate kući. Kako nije imala novac, prijatelje i nikoga da bi joj pružio podršku, Bridžit nije vidjela drugi izlaz osim da ih posluša i vrati se kući...

Godine 1960. čak 113 irskih žena je vraćeno, među njima je bila i Bridžit. Rečeno joj je da će je na brodu čekati žena koja oko ruke ima bijelu traku, a da će je po dolasku u luku sačekati muškarac u crnom automobilu.

- Ništa nisam sumnjala, baš ništa. Bio je to sunčan avgustovski dan kada su me odvezli u Bezborou - rekla je Bridžit.

"Soba smrti" i surove kazne u domu

Bridžit se sjeća pakla koji je proživjela u Bezborou. Tjerali su je da stoji na hodniku satima iako je bila u poodmakloj trudnoći. Porodila se tri nedjelje prije termina. Vodenjak joj je pukao usred noći, dok se tresla od zime. Po mraku ju je druga štićenica doma odvela u porođajnu salu.

Nisu joj dali lijekove za bolove, nije bilo riječi utjehe. Bridžit se porađala tri dana. Iako je bila iscrpljena, svog sina je odmah zavoljela.

- I dalje mogu da ga vidim, kako okicama čkilji. Bio je savršena, prelijepa beba, plavih očiju i plave kose - rekla je Bridžit, koja je tada bila svjesna da svog sina neće uspjeti da zadrži.

Željela je da mu da ime Vilijam, ne tako često ime u Irskoj u to vrijeme. Mislila je da će joj tako biti lakše da mu jednom, kada bude uspjela, uđe u trag. Ipak, časne sestre su imale drugi plan. Rekle su da je ima Džerard prikladnije katoličko ime... Na kraju je u matičnu knjigu rođenih dijete upisano pod imenom Džerard Vilijam.

Prvih nekoliko dana dječak je lijepo napredovao i dobro je jeo. Ali je trećeg dana počeo teško da guta i nije djelovao dobro. Dobro se nije osjećala ni Bridžet. Bebi se stanje pogoršalo i druge djevojke su joj rekle da su ga sestre odvele u "sobu za umiranje".

I njeno stanje se naglo pogoršalo. Tvrdi da joj tada niko nije dao nikakve lijekove. Kaže da je molila časne sestre da pozovu doktora za Vilijama. Rekli su joj da je imao urođenu manu, ali je Bridžit i dan danas uvjerena da to nije bio slučaj.

- Neke stvari ne možeš da zaboraviš. On je bio borac. Zdrav, prav dječak, samo mu je falila adekvatna njega - kaže Bridžit i dodaje da je bilo potrebno 16 dana da ga odvedu u bolnicu. Preminuo je tri nedjelje nakon toga.

Nisu joj dali ni da ga vidi

Bridžit kaže da joj nisu dozvolili da vidi sina. Kaže da joj nisu ni rekli gdje je sahranjen, kao ni šta mu se na kraju dogodilo. Dom je morala da napusti nedjelju dana nakon Vilijamove smrti. Kako više "nije imala bebu za usvajanje", država nije htjela da pokriva troškove njenog boravka u domu - izbačena je na ulicu.

Kaže da je nakon napuštanja doma bila veoma slaba, ali da je znala da brzo mora da nađe posao. Nije mogla da razgovara sa ljudima o onome što je upravo preživjela, morala je da se bori za goli život. Odlučila je da ništa ne kaže svojoj porodici, ionako su mislili da je i dalje u Londonu.

Zato je uradila jedino što je mogla, ponovo je krenula put engleske prijestonice sa nadom da će pronaći posao. Kada je stigla u Englesku, jedino što je radila u slobodno vrijeme bilo je redovan odlazak u biblioteku, gdje je sa žarom čitala sve knjige koje su bile zabranjene u Irskoj... Život joj je dao novu priliku, udala se i rodila tri ćerke, ali i dan danas se bori sa demonima prošlosti.

Horor domova u Irskoj

Nažalost, istu subinu kao Bridžit doživjelo je na hiljade žena u 17 domova za neudate majke širom zemlje. Posljednje dvije decenije novinari su otkrili niz dokaza koji ukazuju na skandale sa domovima za neudate majke i brojne nepravilnosti oko usvajanja na hiljade irske djece u SAD tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka.

Prije sedam godina jedan istoričar je u javnosti izneo teoriju da je oko 800 beba zakopano u septičkoj jami doma u Tuamu. Nakon toga pokrenuta je opsežna istraga u 18 domova širom zemlje.

 

Sumnja se da su u tim domovima bebe zakopavane u neobilježenim grobovima, i da ne postoji nigdje trag o njihovoj smrti. Vjeruje se da su žene tamo držane protiv njihove volje, da im je pružana loša medicinska njega, i da su bile prisiljene da potpišu saglasnost o davanju djece na usvajanje.

Sumnja se da su žene u domovima trpjele fizičko i psihičko nasilje, a da su njihova djeca umjesto usvajanja, prodavana porodicama u SAD. Vjeruje se da su nad ženama u domovima vršeni medicinski eksperimenti bez saglasnosti, kao i da su tijela preminulih beba secirana i korišćena za potrebe istraživanja...

Kako je došlo do otvaranja ovih ustanova?

Postavlja se pitanje zašto je Irska uspostavila sistem domova za neudate majke. Naime, nakon proglašenja nezavisnosti od Ujedinjenog kraljevstva 1920. godine, država je morala da pronađe način kako da zbrine ljude kojima je bila potrebna pomoć.

Istoričarka Lindzi Erner Birn kaže da je vlada brinula i o "seksualnom moralu i neudatim majkama", a da je katolička crkva odigrala značajnu ulogu u obezbjeđivanju sredstava siromašnoj Irskoj. Tada su državni zvaničnici pozvali crkvu da otvori specijalne domove u kojima bi se brinulo o neudatim majkama. Te domove finansirala bi država, a navodno bi ih i kontrolisala. Bezborou je bio prvi takav dom otvoren u Irskoj. Njega su 1922. uzele da vode časne sestre iz reda Presvetih Srca Isusa i Marije. Do 1930. ovaj red je preuzeo brigu o još dva doma.

Nekad je znalo da se "provuče" pitanje o situaciji u tim domovima. Pogotovo nakon što je Bezborou krajem 40-ih bio zatvoren na kratko nakon što je inspekcija utvrdila da je 100 od 180 beba preminulo samo tokom jedne godine. Nekako je "sve prošlo ispod radara", pa je dom nakon toga nastavio da radi još gotovo 60 godina.

Žene koje su dolazile u te domove označavali bi maltene kao kriminalce. Prvogrešnicama bi nazivali žene kojima bi se prvi put dogodilo da ostanu trudne a da nisu udate. Ukoliko bi im se to dogodilo dva put ili više puta, nazivali bih "teške grešnice". Sestra koja je 1930. bila zadužena da vodi Bezborou rekla je da je nekoliko djevojaka u domu toliko "moralno slabo" i da ih moraju zadržati iza kapija duži vremenski period, kako im se ne bi dogodilo da "ponovo posrnu".


Mnoge su u ove domove došle na nagovor sveštenika ili ljekara, uz saglasnost porodica, koje su ih se odricale jer nisu žellele da ih javnost osuđuje. Neke su svojevoljno došle, jer nisu imale gdje da odu jer bi ih i porodica i prijatelji odbacili.

Procjene su da je samo u Bezborou držano između 7.000 i 10.000 žena, koje su se tu i porodile. Vjeruje se da su djeca oduzeta od više od 90.000 žena od proglašenja nezavisnosti. Prava cifra vjerovatno nikad neće biti poznata. Tuam, najozloglašeniji dom zatvoren je 1961. godine, Bezborou je radio do 1998.

"Nikad mu nećeš podići spomenik"

Nekoliko godina prije zatvaranja, čudnom igrom sudbine, u blizini Bezboroua je počela da živi Kamel, Bridžitina najstarija ćerka. Iako je odrasla u Londonu, početkom 90-ih udala se za Irca i preselila u Kork, ni ne sluteći kakvu tajnu krije to mjesto. Da stvar bude još gora, njihova kuća nalazi se na brdu koje gleda na dom.

- Mogli smo da živimo bilo gdje u Korku, ali eto, tako se potrefilo da svakog dana bar pet puta prođem kraj Bezboroua - kaže Kamel.

Ona je čula zlokobne priče o ovom mjestu, ali dugo nije bila svjesna da ono krije tajnu o tragediji njene majke i preminulog brata. Tek je 1996. godine saznala cijelu priču. Njena majka je istinu jedva prevalila preko usana.

- To je bilo toliko strašno, bila je tako bespomoćna - priča Kamel.

Bridžit je, istog dana kada se ispovjedila ćerki, otišla u Bezborou, ali nije imala snage da pozvoni. Trebalo joj je par dana da se odvaži, a kada je konačno pokucala na vrata doma, primila ju je časna sestra koja ju je odvela u prostoriju punu dosijea štićenica. Našli su i njenu fasciklu. Potom je Bridžit izvela u dvorište i odvela niz usku stazu do jedne travnate površine kraj stare kamene kule. Na "placu anđela", na malim metalnim krstovima urezana su imena časnih sestara. Jedan dio travnjaka nije bio obilježen. Sestra je tu lupnula nogom par puta i u povjerenju rekla: "Ovde ti je sahranjeno dijete".

Bridžit je tada sestra rekla da joj neće biti dozvoljeno da tu podigne spomenik Vilijamu. U to vrijeme mlade žene su i dalje stizale u dom...

Stotine nestalih beba

Tokom osamdesetih i devedestih kroz Bezborou je prošlo još na desetine žena. Jedna od njih je Didri, koju je porodica smjestila tu kada je ostala trudna sa 18 godina. Njena brižna majka je preko noći postala hladna i rekla joj da ide "da završi šta ima". Njena porodica je bila toliko "potresena" pitanjima okoline gdje je Didri, da je otac jedne noći pozvao dom i naložio da mu ćerku prijevremeno porode, kako bi mogao da je vrati kući.

Didrin sin se rodio tri nedjelje prije termina, kao zdrav dječak. Didri je trebalo 19 godina da ga ponovo pronađe. Iako su sada u kontaktu, to nije ni približno onom što bi ona željela. Dječak je voli, ali od malena zna za drugu porodicu.

Irska se tek nedavno zvanično izvinila zbog skandala sa domovima u kojima je od 1922. do 1998. umrlo 9.000 djece i ne zna se koliko žena.

Samo u Bezborou je umrlo oko 900 mališana, a za više od 800 ne zna se gdje su sahranjeni. Na "placu anđela", na mjestu gdje je časna sestra pred Bridžit lupila nogom pronađeni su ostaci jednog djeteta. Međutim, vjeruje se da nije Vilijam. Tijela ostale djece vjerovatno su pokopana na imanju koje ima oko 60 hektara, ali vlasti su saopštile da je nemoguće izvršiti prekopavanje tolikog terena.

U Bezborou je umrlo najmanje 14 žena. Ne zna se ni gdje su one sahranjene.

Vjeruje se da je tijelo malog Vilijama završilo na lokalnom groblju u Korku, ali ne postoji dokumentacija koja bi to mogla da dokaže. Bridžit je uspjela da se izbori da mu podigne spomenik, ali i dalje sa sigurnošću ne zna gdje leže kosti njenog sina.

Mala Mari, koja je imala samo 18 mjeseci kada ju je usvojila porodica iz Filadelfije, uspjela je da pronađe svoju biološku majku Džozi u Britaniji i posjećivala ju je svake godine dok Džozi nije preminula. Mari je uspjela da pronađe i svoj "karton" u Bezborou. Tada je saznala i da su joj kao bebi davali eksperimentalne vakcine. Nikad nije uspjela da sazna šta joj je ubrizgano.

Noel Braun je usvojena 1967. Prije 20 godina je pokušala da pronađe svoju biološku majku, ali je već bilo prekasno. Umrla je 2002. godine. Noel je tek prije nekoliko mjeseci dobila svoj karton iz doma, koji je u velikoj mjeri prepravljan ili zapisi nisu dovoljno čitki. Ona ne zna da li je kao dijete bila podvrgnuta medicinskim eksperimentima. Rečeno joj je da je zabranjeno da se objelodanjuju podaci o istraživanjima.

Prema zakonima u Irskoj, usvojenici nemaju zakonsko pravo da imaju uvid u svoj izvod iz matične knjige rođenih, niti u svoje dokumente koje su imali prije usvajanja.

Piše: Ivana Nikolić
Foto naslovna: Ilustracija/Nikola Jovanović/Google earth/Shutterstock
Video: I Love Docs/Patricia O Connell/youtube.com
Izvor: telegraf.rs/Infomedia Balkan

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter