Gojko Drljača: Invazija na Ukrajinu je maska, Putin zapravo izvodi najveću energetsku krađu u povijesti

Gojko Drljača: Invazija na Ukrajinu je maska, Putin zapravo izvodi najveću energetsku krađu u povijesti

Je li Putnova invazija priprema za budućnost u kojoj ‘zelena‘ EU ionako neće računati na ruske energente, ali netko drugi hoće?

Političari, mediji, pa i znanstvenici zdravo za gotovo počinju prihvaćati teze kako je Vladimir Putin napravio teške pogreške u procjenama prije invazije na Ukrajinu. Ministar vanjskih poslova Antony Blinken u srijedu je čak održao cijeli govor o tome kako je logična realnost autokratskog režima da vođe primaju iskrivljene ili nepotpune informacije jer im se puna i prava istina ne smije reći. Teza o lošem informiranju Putina temeljem kojega on potom donosi loše odluke postala je službeni stav američkog obavještajnog sustava. Isto tako, postavljena je javna dijagnoza pogoršanog mentalnog i fizičkog zdravlja ruskog predsjednika. Amerikanci pri tome pretpostavljaju kako ni sad Putin ne dobiva cjelovite informacije o neuspjesima i problemima ruske vojske u Ukrajini.

No što ako je taj dominantni stav o strašnim Putinovim pogreškama, kakve se ne bi dogodile niti jednom zapadnom lideru, zapravo duboko pogrešan? Što ako on nije loše informirani diktator s psihičkim problemima, nego realizira ciljeve na svoj okrutan način, a Zapad ne razumije što su točno Putinovi ciljevi? Upravo na tu mogućnost upozorio je kolumnist The New York Timesa, Bret Stephens, koji je podsjetio na istraživačka iskustva novinarke Timesa, Carlotte Gall, koja je svojedobno pratila rusku invaziju na Grozni u prvom ratu u Čečeniji. Ako Putin pokušava ponoviti povijesna iskustva iz Čečenije, onda ono što se zbiva u Ukrajini ne ide daleko od njegovih planova, a postoji još relativno uvjerljivih teza/primjera kako ruski predsjednik samo ponavlja ono što je dosad (uspješno) činio.

Zapadne teorije Putinove neuspješnosti pretpostavljaju kako bi za Rusiju uspjeh značila neka vrsta brze, lake i elegantne potpune pobjede u Ukrajini, ali se pri tome zaboravlja kako su to zapadni kriteriji vojno-političkog uspjeha. Takve vrste pobjeda Putin odnosno Rusi nisu nikad bilježili, ali su se s odmakom od nekoliko godina teške situacije iz kojih su se izvukli ipak s vremenom bilježile kao pobjede. Kad je i gdje je Putin uopće odnio ono što prema zapadnim kriterijima možemo nazvati "čistom pobjedom"?

Evo primjera kako izgleda "ruski poraz" odnosno ruska "pobjeda":

Carlotte Gall ovih dana napisala je kako Čečenija jest puno manji teritorij s milijun stanovnika na sjeveru, dok je Ukrajina velika zemlja s oko 40 milijuna stanovnika. Pa ipak, scenarij ruskog djelovanja vrlo je sličan. Ruski vojnici, potpuno nepripremljeni, poslani su na novogodišnju večer 1994. godine u napad na Grozni. Gmizili su u dugim kolonoma tenkova, kamiona i ostalih oklopnih vozila kao da lijeno idu uhititi preplašeno čečensko vodstvo. No u samo jednoj noći hrabri Čečeni uništili su lakim protuoklopnim oružjem cijelu rusku oklopnu brigadu. Stotine ruskih vojnika izgorilo je u beskorisnom oklopu, ostatak je zarobljen. Svijet je još tad mogao donijeti zaključak kako su tenkovi spremni za ropotarnicu povijesti, kao što to danas "mudro" čine "vojni eksperti" gledajući videozapise iz Ukrajine.

No malo novija povijest kaže da je nakon prvog lošeg iskustva ruska vojska okružila Grozni s tri strane te krenula s artiljerijskim napadima. Prvo su uništili predgrađe, potom industrijska postrojenja, a na kraju su se granatama i projektilima obrušili na stambene kvartove. Sve to, također, jako podsjeća na situacije oko više ukrajinskih gradova, kao i sve ostalo prepoznatljivo iz Putinova "priručnika" terora i zastrašivanja: opsade gradova, bombardiranje okruženih gradova, otmice, žestoka opresija protiv prosvjednika, masovne deportacije i utamničenja lokalnih lidera te novinara… Sve je to dio prakse koju je Putin jednostavno preuzeo od vjerojatno najstrašnijeg vladara u ruskoj povijesti, Josifa Visarionoviča Staljina.

Ukratko, prvi čečenski rat bio je "čisti dokaz" krivih ruskih procjena i potpune političke i vojne nekompetencije, a Čečeni su bili nalik Ukrajincima danas. U zadnjoj fazi Rusi su pak u Čečeniji bacali klaster bombe na sve što se kretalo ulicama Groznog, pa čak i na umirovljenike koji su skupljali vodu. Nakon tri mjeseca opsade Grozni je pao, a ruski vojnici, piše Gall, sjedili su u centru i čuvali srušene zgrade te uništavali preostale bunkere.

Ponavlja li Rusija danas potpuno iste pogreške iz Čečenije u Ukrajini ili ponavlja istu brutalnu taktiku koja je u percepciji Zapada pogreška sama po sebi? Je li za Putina pogreška, recimo, svjesno slati ruske vojnike u smrt, ili je to ipak samo dio ruske vojne tradicije još od doba ruskoga carstva?

Uz razmišljanje o prethodnom pitanju, upozorio je Stephens, treba voditi računa o još nekoliko činjenica i hipoteza:

Što ako Putin nikad nije imao namjeru osvojiti cijelu Ukrajinu, nego je imao jasnije i preciznije definirane ciljeve? Što ako su zapravo Putinovi ciljevi cijelo vrijeme dijelovi teritorija Ukrajine koji imaju izdašne izvore energenata? Što ako je iza svega Putinova želja da osigura apsolutnu energetsku dominaciju, bez obzira na to hoće li dugoročno prodavati energente Europi, Kini ili nekome trećemu, recimo, Indiji? Je li Putnova invazija priprema za budućnost u kojoj "zelena" EU ionako neće računati na ruske energente, ali netko drugi hoće?

Treba podsjetiti kako je Rusija već anektirala Krim. Uz taj Krim Rusija je zapravo preuzela ogromnu offshore (pomorsku) zonu tri puta veću od Krima čiji se podvodni resursi nafte i plina procjenjuju na više tisuća milijardi dolara. Sad bi Putin mogao proširiti kontrolu nad ranije okupiranim istočnim ukrajinskim provincijama, koje također raspolažu velikim plinskim poljima. Strateška kontrola većeg dijela ukrajinske obale bila bi svojevrsni zaslađivač Putinovih energetskih ciljeva koje on samo pravda zaštitom etničkih Rusa u Ukrajini i obranom od ukrajinskih nacista.

Ako prihvatite ovaj način razmišljanja, Putin nije poludjeli despot koji donosi katastrofalne odluke bazirane na iskrivljenim informacijama, nego čovjek kojega su još 2010. fotografirali kako posjećuje naftne platforme Lukoila na Kaspijskom moru dok su mu "loši" savjetodavci vjerojatno već objašnjavali kako će razviti eksploataciju resursa na Crnom i Azovskom moru nakon pripojenja. Čak je pomalo nejasno zašto se u većini izvještaja zaboravlja napomenuti kako je istočna Ukrajina prostor s drugim najvećim prirodnim zalihama energenata u Europi nakon Norveške.

"Pod maskom invazije Putin zapravo izvodi enormnu krađu", poručuje kanadski energetski ekspert David Knight Legg.

Zaključno treba reći kako je bez obzira na moguću energetsko-interesnu racionalnost ruski vlastodržac ipak podcijenio emotivnu reakciju Zapada, ali je li ta pogreška tolika da pravda zapadne zaključke o jadnom mentalnom stanju Vladimira Putina te nevjerojatno lošoj informiranosti? Što ako na kraju te priče o čovjeku za kojega američki predsjednik javno kaže da ne smije ostati na vlasti, on ipak ostane ruski predsjednik, iznudi ukrajinsku neutralnost te okupira dio Ukrajine bogat energentima, kao i ukrajinsku obalu? Treba li bivša američka američka savjetnica za nacionalnu sigurnost i ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice biti zabrinuta za psihičko zdravlje ruskog predsjednika te izjavljivati: "On ne kontrolira svoje emocije. Nešto nije u redu".

Što ako se u Putinovu svijetu kockice slažu onako kako je zamislio? I u tom slučaju jedino mogu pomoći odlučnije sankcije Zapada da Putinov scenarij ne ode tamo gdje je, prema ovoj teoriji, točno zamislio.

Piše: Gojko Drljača
Foto naslovna: AFP/Vladimir Putin i vojska u Irpinu
Izvor: jutarnji.hr

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter