Dženan Skelić: Ako za Dodika možemo reći da je klaun, onda su druga dva člana Predsjedništva marionete

Dženan Skelić: Ako za Dodika možemo reći da je klaun, onda su druga dva člana Predsjedništva marionete

O pandemiji i njenom uticaju na naše živote, o harmonikašu u Predsjedništvu, šatorskim, respiratorskim i kiseoničkim aferama, o beznađu i izostanku pobune, ali i našem mentalnom zdravlju u intervjuu za BUKU je govorio prof.dr. Dženan Skelić, redovni profesor za naučnu oblast Psihologija, šef katedre za psihologiju na Univerzitetu u Zenici, književnik i društveni analitičar i kritičar.

Poštovani profesore, pandemiju smo dočekali sa masovnim odlaskom kompletnih porodica sa ovih prostora, sa malim penzijama i platama, političarima zaglibljenim u korupciji koji, svako malo, podstiču vjersku i etničku podijeljenost. Gdje se sada, godinu i po od početka pandemije, po Vama nalazi bh. društvo?

Mi se još od Dayton-a nalazimo u vremenskom vakumu koji putuje kroz vremenski kontinuum. Tako da se, sve ove godine, nalazimo u aktulenom vremenu, ali paralelno smo i na početku 1992. i na kraju 1995., odnosno istovremno se nalazimo u tri vremenske tačke, što je na neki način normalno za Balkan, kao prostor paradoksalnih manifestacija ne samo prostora i vremena već i kulturnih i civilizacijskih momenata generalno.
Pandemija je ovdje došla kao pojava koja se apsolutno uklapa u cjelinu poremećenih odnosa spram života i što je još važnije spram «normalnog», ma kako ga mi tumačili i definirali. U pandemiji smo imali situaciju da se nastavnim procesom na daljinu, diljem svijeta, urušava obrazovni sustav, što mi ovdje radimo već 30 godina. Korona je zaustavila neke od grana industrije po svijetu, koje su kod nas već odavno ugašene ili egzistiraju na kreditnim zaduženjima! Evropljani se dižu protiv mjera jer gube radna mjesta, dok smo mi tako dugo u procesu ostajanja radno sposobnih bez uposlenja da smo zaboravili i da smo se nekada zbog toga bunili! Svjetske vođe su imale kontroverzne izjave pa čak i ispade i skandale u vezi adekvatnih odnosno neadekvatnih odgovara na krizu, ali mi to imamo već desetljećima sa našim političarima! Svjetska populacija se našla izluđena mašinerijom sijanja straha od poluiracionalne prijetnje, nejasno definirane, bez jasnih statistika, ishoda, ili eventualnih predikcija budućnosti, dok mi takvo stanje živimo već 30 godina, isprepadani budućim sukobima, ratovima, nadolazećom neimaštinom, bankrotom društva, odcjepljenjima i prisajedinjenjima. 

Pandemija je ovdje na svom terenu?

Da, ima puno primjera koji pokazuju da je ova pandemija, u Bosni, na svom terenu. Njenim dolaskom se samo otvorio novi prostor malverzacija i kriminalnih djelovanja «domaćeg političkog establišmenta», što smo vidjeli kroz šatorske, respiratorske, kiseoničke i druge afere, ali nama i bez korone nije nedostajalo afera a bome ni prostora za malverzaciju, prevaru, utaju i krađu! Cijeli je svijet povećao konzumaciju anksiolitika a mi smo to već uredno uradili u proteklih 3 decenije, dovoljno za naredne 3 decenije! Dakle, sve je isto kao i prije pandemije, jer nas ona nije mogla uništiti s obzirom da smo se odavno uništili sami! Puno više smisla ima razmišljati o tome šta se u Bosni sve dešavalo dok se svijet bavio koronom i nije imao kad nadzirati da naše budalaštine ne odu predaleko! EU i USA su očito odavno zaključile da u BiH nemaju s kime razgovarati. Ne zato što nema pametnih, sposobnih, voljnih a pri tome još i dobrih i poštenih, već stoga što narod u Bosni, uključujući osnovna tri narodna modela a i one hibridne, ne žele i neće poštene i dobre na vlasti, a Boga mi, pogotovo ne pametne i istinski sposobne!

Pa koga onda narod u Bosni hoće na vlasti? 

Narod hoće da njegovi budu na vlasti, odnosno oni koji negdje u malome mozgu znaju da je on negdje u nekoj «vukojebini» za njihovu pobjedu doprinio tako što je ukrao 20 a dopisao 16 glasova. «A njega ako se sete, sete», pa mu nekom prilikom uzvrate, zaposlenjem, zajmom, poticajem i tako to, a «Ako ne sete, to je bila njegova dužnost»! U sliku onih koji će se «setiti» se ne uklapaju dobri i pošteni a bome ni sposobni jer se sposobni obično oslanjaju na svoje kapacitete a ne na tuđe, dok dobri i pošteni svoja dugovanja ne plaćaju budućnošću naše djece.
Ova činjenica, pored činjenice da u Bosni ne postoji vizija koja baca dalje od godišnjeg odmora, uvjerile su faktore koji odlučuju o našoj budućnosti da nas treba naučiti pameti, tako što će nas pustiti da se krčkamo u tipičnom balkanskom loncu apsurda dok ne shvatimo da je «život jedan i da ga trebaš živjeti Fikreta, pa makar tako, da pereš švapska stubišta».

Da li smo svjesni naše situacije?

Još mi ne znamo u kakvoj smo situaciji. Mi smo sad u fazi u kojoj je selo skontalo da se dječak sa njima «sprda» u vezi vuka, a sad da li to dječak još uvijek radi ili je sad došao vuk to tek treba da spoznamo! Kako rekoh ranije, već je to nama sve više nego poznato, milion puta ispričano, prepričano, upakovano u viceve i fore i to je vjerovatno jedina stvar u kojoj smo mi istinski dobri, to da se smijemo sami sebi. Ta sklonost humoru vjerovatno i održava ono malo mentalnog zdravlja na ovim prostorima. Problem je u tome što od smijeha možeš i da crkneš pa su to kinezi koristili kao metodu mučenja, eto mi sami sebe tako mučimo 30 godina, očito dokazujući da je Sigmund Freud imao u neku ruku pravo kada je govorio o nagonu smrti, o podlozi za autodestrukciju. Iako je prof. Vlaisavljević davno nekada zaključio kako je «kod nas rat kulturni fenomen broj1», bojim se da se on pri tome zaključku nadao kako će se iz pepela izdići Feniks a ne da će pepeo ostati pepeo. Mi smo svi još u ratu preuzeli uloge žrtve i iz te uloge nikako da izađemo, već sve dublje i dublje tonemo u njene patološke obrasce, iracionalne šeme, slijedeći skriptove opetovanih padova, propadanja, žrtvovanja, beznađa. Patim, nema nade, nema smisla ali ipak sam tu, jer to je moja uloga, trpim jer neko to mora u ovakvoj podjeli uloga! Pogledajte samo kako ljubomorno se sve tri naroda bore za tu poziciju onih koji su ugroženi, koji su žrtve, dok im isticanje tog statusa potvrđuju njihove vođe koje dolaze kao spasitelji čija uloga nije da spasu nego da priznaju i održe stanje u kojem će njihovi narodi biti sretni u koži paćenika.

I zato ovdje tako dobro prolazi zveckanje oružjem, višemjesečna opstrukcija rada državnog BiH, ali I dovođenje harmonikaša u Predsjedništvo BiH.

Kako rekoh, vođe ovdje nemaju funkciju lidera, nekog čija vizija će narode izvesti iz stanja u kojem se nalaze, već imaju ulogu vizionara u «proročkom» smislu, koji nagovještavaju «veličinu žrtve» i njeno mitsko priznanje. Žrtvovanje sinova i kćeri za mitološki cilj, više nego opravdava patnju u siromaštvu i beznađu, jer je posijano sjeme, odavno, kako smo svakako smrtni a iza nas će ostati samo naša djela ako su dovoljno velika ili smo učestvovali u velikim djelima, a zar nije veliko djelo biti žrtva na putu «božanskog određenja»? Stoga svaki od lidera, svome narodu prodaje taj san, viziju o obećanom raju, o mitološkom Jeruzalemu Starog Zavjeta, o svetoj zemlji za koju su sve patnje i žrtve male. Srbima se obećava Velika Srbija, Bošnjacima, njihova «pa makar ko avlija» al jedinstvena, Hrvatima, Velika Hrvatska a Bosancima i ostalima, Savezna Njemačka. 

Narod prije rata je bio narod sastavljen od ljudi koji su imali dobre i ispunjene živote, koji su bili ispunjni ljudi, sa poslovima, karijerama, budućnošću i perspektivom, dakle ukratko, bili su to ljudi sa očekivano visokim samopoštivanjem. Takvi se ljudi bune ako im nešto smeta ili ne odgovara i takvi ljudi su spremni da poduzmu akciju ako ih povede osoba ili ideja i takve ćete sresti na ratnoj liniji. Čovjek koji ima nisko samopoštivanje se ne buni, taj šuti i trpi jer vjeruje da je mali i nevažan, takvi teško mogu biti korisni u ratu izuzev da se iživljavaju, siluju i kolju, ali na ratnoj liniji takvih nema! S obzirom da su lideri sve tri naroda, svoj narod ponižavali kako bi ga kontrolirali, sad imaju kapacitet za sileđijstvo i kriminal ali ne i za bilo kakvo vojevanje!

To pak, što je član Predsjedništva iz reda srpskog naroda, kafanu doveo u Predsjedništvo, ne govori o tome da je Predsjedništvo za kafane, već da je on prije za kafane nego za Predsjedništva! Ali nije Dodik ni jedini niti prvi član Predsjedništva kakav nije primjeren manirom, gardom, vokabularom i kompetencijama dodjeljenoj mu ulozi. Ako za Mileta možemo reći da je klaun, onda su druga dva člana u najmanju ruku marionete. U Bosni je na žalost takva situacija pravilo na svim nivoima vlasti!

Manjak samopoštovanja i uloga žrtve su, pretpostavljam, samo dio jedne šire priče o tome zašto se ljudi ovdje ne bune, osim na društvenim mrežama?

Gubitak samopoštivanja smanjuje šansu za pobunu, odnosno često u kombinaciji sa spomenutom ulogom žrtve dovodi do osjećaja trajne bespomoćnosti, osoba ideju da upravlja svojim životom, da je krojač svoje sudbine, zamjenjuje tezom da neko drugi ili nešto drugo upravlja a da se on treba povinovati, čekati i trpjeti u nadi da postoji ako ništa drugo, konačna božanska pravda, a ovaj rezon guraju u naše glave već tri decenije sve tri crkve na ovim prostorima, oživljavajući podanički duh koji su ovdje posijale Osmanlije, kojima su se, nemojmo zaboraviti, poklonile i prislonile i pravoslavna i katolička crkva na ovim prostorima igrajući uloge odanih podanika i suradnika. To što se Islamska Zajednica transformirala u crkvenu instituciju bio je prirodan povjesni momenat jer uvijek je pitanje vremena kada će materijalni interes postati prioritet nad idejom. Kako onda očekivati da se u društvu, kojim vlada neka vrsta fatalistikog razumijevanja života i smisla postojanja, desi pobuna? Čak i kada bi se desio vođa koji ima viziju, snagu, karizmu, vjerovatno ne bi bio kao takav doživljen, jer je ideja beznađa tako duboko ukorijenjena da se i očita prilika za spas tumači kao varka, iluzija, prevara čula. Imali smo mi neke prilike da promjenimo stvari, kao što su bili protesti 2014. ali su propali po toj recepturi, negiranja šanse, negiranja mogućnosti da postoji druga opcija, da nisu svi ljudi isti. Kod nas se razvio poseban sloj društva, koji čine uglavnom osobe solidnog obrazovanja i retoričkih kapaciteta, koji decenijama analiziraju svaku pojavu na političkoj sceni sa intencijom da joj nađu manu, grešku, neadekvatnost i da te konstatacije kumulativno sažmu u foksusu krucijalnog zaključka «svi su isti» i «nema ovdje promjene». Ne rade oni to zlonamjerno, već su upali u niz u kojem su pronašli smisao svog postojanja. Uglavnom su to oni koji su najčešće među ljudima i sa ljudima te brzo i lako šire te svoje pesimistične prognoze, igrajući ulogu neke vrste proroka «mini apokalipse» i što je najbolnije, uživaju u njoj kao što su proroci propasti uvijek uživali!

I nakon svega rečenog, kako se boriti, kako sačuvati svoje mentalno zdravlje u zemlji kao što je naša?

Par stvari su krucijalne. Počnimo vjerovati da upravljamo svojim životom i sudbinom. Budimo odgovorni prema našoj obavezi da nadolazećim generacijama ostavimo bolji a ne lošiji svijet. Odgovorna osoba, kada se susretne sa nepravdom ima obavezu da je ukloni ako može, ako ne može da na nju ukazuje govorom i da je kritikuje, ako pak ni to ne može onda treba da joj okrene leđa. Tako nas uče i religije. Mi još uvijek nismo niti probali da uklonimo nepravdu a već okrećemo leđe i odlazimo. Vladarima odlazak maldim, pametnih, jakih i sposobnih odgovara jer samo se takvi koji su puni života i vjere u njega i vjere u sebe mogu pobuniti. Ako treba da idemo ići ćemo, ali dajte da probamo ukloniti rukom, barem jednom, istinski za našu djecu! Prva prilika će biti da to uradimo na izborima 2022. i hajde probajmo da li je moguće pa birajmo dobre i poštene ljude, one za koje znamo da su takvi a znaju se desiti na listama. Znam da vjerujete kako su izbori namješteni. Jesu ali je to ispod 10% i upravo je zato vladarima važno da vi ne izađete na izbore i zato upravo oni i plasiraju priču o tome da su izbori totalno namješteni.
Što se tiče mentalnog zdravlja njega je teško očuvati u bolesnom društvu ali uvijek možete nešto učiniti. Najjednostavniji put je izbjegavanje svega čime se ne moraš baviti a ne donosi ti zadovoljstvo ili korist a svoje snage i energiju usmjeriti na to da živiš najbolju varijantu života koja ti se pruža i da budem najbolja verzija sebe koja možeš biti. Vjeruj da je to moguće i ponašaj se kao da već tako jeste i stvari će se posložiti uz male intervencije takvog novog tebe koji traga za rješenjima smireno sa ubjeđenjem da su ona već tu samo ih treba naći.

Piše: Tatjana Čalić
Foto naslovna: avaz.ba
Izvor: 6yka.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter