Dr Milan Blagojević za Infomedia Balkan: Kako smo jeli sami sebe
Siguran sam da bi se svaki razuman i pošten čovjek, dakle i onaj koji nije pravnik, zapitao da li je normalna osoba koja tvrdi da istorija ili neki istorijski događaj može biti predmet ocjene ustavnosti. Nije normalno suditi istoriji niti zabranjivati da se određeni dan iz prošlosti obilježava, naročito ako je riječ o danu, i događaju u tom danu, kada je stvoreno nešto što će kasnije biti samo potvrđeno i verifikovano u međunarodnom pravu. Naime, da devetog januara 1992. godine nije stvorena Republika Srpska ne bi bilo ni Dejtonskog mirovnog ugovora koji je, priznanjem Republike Srpske, priznao i deveti januar 1992. kao datum njenog stvaranja.
Zato se neustavno ponaša Ustavni sud BiH kada odlučuje da 9. januar, Dan Republike Srpske, navodno nije u skladu sa Ustavom BiH. Nemajući nijednu normu u Ustavu BiH koja zabranjuje, ni posredno a kamoli neposredno, da se 9. januar 1992. godine može proglasiti danom Republike Srpske, Ustavni sud BiH je u svojim odlukama o ovom pitanju uvijek pribjegavao neustavnom ponašanju koje je zloupotreba sudijske funkcije, jer je svaki put tim povodom kreirao svoje norme, kakvih nema u Ustavu BiH, pa je onda presuđivao po svojim normama, a ne onome što piše u Ustavu BiH.
Tako je u odluci broj U-3/13 od 26.11.2015. godine Ustavni sud BiH u stavu 79. te odluke protivno Ustavu BiH stvorio svoju normu, rekavši da smatra da obilježavanje praznika Dan Republike treba imati “simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta”. Ovakve norme nema nigdje u Ustavu BiH, ali to nije smetalo sudijama navedenog suda da na osnovu tih njihovih riječi, koje su sama srž, odnosno suština tog predmeta, odluče da 9. januar kao Dan Republike Srpske navodno nije u skladu sa Ustavom BiH.
A onda isti taj sud, u odluci broj U-2/18 od 28. marta 2019. godine, kaže (stav 83) da navodno: “Ustavna priroda odluka Ustavnog suda znači da niti jedan organ, zakonodavni, izvršni ili sudski, nema nadležnost da o pitanjima o kojima je takvom odlukom odlučeno donosi drugačije akte”. Time Ustavni sud hoće reći da, ma šta oni odlučili i ma kako to bilo suprotno Ustavu BiH, kao što je suprotno tom ustavu da se 9. januar zabranjuje kao Dan Republike Srpske, volja tih sudija se mora primjenjivati. Ovo je toliko izopačeno poimanje sudijske funkcije da tome nema premca u svijetu, jer nigdje u svijetu, osim ovdje u BiH, sudovi nisu sudili istoriji. To je, dakle, suština neustavne zabrane da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske.
Na to se mora stalno podsjećati, kao što treba podsjećati i na još jednu činjenicu. Naime, nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora ovdje je stvorena osovina OHR - Ustavni sud BiH koja je funkcionisala (i funkcioniše) tako što pojedinac (visoki predstavnik) protivpravno nametne svoju volju koju nazove zakonom, a onda sudije Ustavnog suda BiH, gazeći Ustav sopstvene države, napišu u svojim odlukama da je visoki predstavnik namećući svoju volju kao zakon navodno djelovao kao vlast BiH i da se takva volja mora smatrati zakonom. Vjerovali ili ne, tako je Ustavni sud BiH postupio najprije u svojoj odluci broj U-9/00 od 3. novembra 2000. godine, što je nakon toga samo ponavljao u više svojih kasnijih odluka.
No, da bi ova osovina OHR – Ustavni sud BiH, koja je uspostavljena ovom početnom odlukom iz novembra 2000. godine, mogla nesmetano funkcionisati i biti efektivna, osmišljen je jedan detalj kakav postoji samo ovdje u BiH i nigdje više na svijetu. Hoću reći da se radi o takvom lopovluku kakav nikada i nigdje još nije učinjen u bilo kojoj drugoj državi. Naime, u januaru 2003. godine tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun nametnuo je Krivični zakon BiH i u tom zakonu je nametnuo član 239. Njime je kao krivično djelo nametnuo neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH, tj. da ma šta neustavno da odluči Ustavni sud BiH to se ima izvršiti. U suprotnom, svaka službena osoba u institucijama BiH i entiteta biće osuđena kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina ako odbije da izvrši odluku Ustavnog suda BiH, pa i kad je takva odluka suprotna Ustavu BiH, ili ako sprečava ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje. Nikada prije ovoga, a ni poslije ovoga, nije zabilježen ovakav primjer u svijetu, da se odluke jednog ustavnog suda žele nametnuti upućivanjem ljudi u zatvor.
Takvo nasilje, koje nema uporište ne samo u Ustavu BiH nego ni u jednom od ostalih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, niti u ostalim izvorima međunarodnog prava, vodilo je, kako je pokazalo vrijeme, u podanički tip (ne)kulture ovdašnjih ljudi. Oni su bespogovorno prihvatali to nasilje, i to ne samo oni kojima je ono išlo naruku, već i oni protiv kojih je ovo nepravo bilo primarno usmjereno. Nema boljeg dokaza za to od onoga čime završavam ovaj tekst. Radi se o tome da je ovaj Ešdaunov zakon, a time i djelo iz člana 239, bespogovorno usvojila Parlamentarna skupština BiH u junu 2003. godine. Na internet stranici tog parlamenta postoje dokazi u vidu zapisnika i stenograma sa sjednica Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH na kojima je usvojen Ešdaunov zakon.
Na Osmoj sjednici Doma naroda održanoj 18. juna 2003. godine pod tačkom 9. dnevnog reda razmatran je, kako stoji u dnevnom redu, “Prijedlog Krivičnog zakona BiH”, što je učinjeno u hitnom postupku. Iz stenograma sa te sjednice (str. 15-16) je jasno da se radi o Ešdaunovom krivičnom zakonu, pa je već na osnovu toga bilo jasno da se radi o aktu koji je suprotan Ustavu BiH, jer taj ustav ne dozvoljava visokom predstavniku da nameće bilo koji zakon niti ovlašćuje visokog predstavnika da može predlagati zakone Parlamentarnoj skupštini. Nažalost, uprkos jasnim odredbama Ustava BiH, ovaj Ešdaunov zakon je bez bilo kakve rasprave usvojen u Domu naroda. Prema stenogramu (str. 16) sa te sjednice Doma naroda (koji ima ukupno 15 delegata), sjednici je bilo prisutno 14 delegata, od kojih je jedan bio uzdržan, dok je 13 delegata usvojilo Ešdaunov zakon, a to znači i delegati iz Republike Srpske.
Potom je ovaj zakon usvojen i u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na sjednici tog doma održanoj 27. juna 2003. godine. U stenogramu sa te sjednice (str. 38) predsjedavajući Doma je konstatovao da postoji i entitetska većina za Ešdaunov zakon.
Tako je, dakle, Ešdaunov zakon, suprotno Ustavu BiH, prihvaćen u Parlamentarnoj skupštini BiH, čime je, kao nigdje drugdje u svijetu, na neustavan način omogućeno osovini OHR – Ustavni sud BiH da prijeti i krivičnim progonom svakog službenog lica koje ne primijeni odluku Ustavnog suda BiH, ma kako ona bila suprotna Ustavu BiH, kao što je odluka tog suda o navodnoj neustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske.
Za Infomedia Balkan
Dr Milan Blagojević, ugledni univerzitetski profesor i doktor pravnih nauka, bivši član Senata Republike Srpske i pravni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH, sudija Okružnog suda u Banja Luci koji je odbio da primijeni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, koji je nametnuo visoki predstavnik u BiH, što je prvi takav slučaj u BiH pravosuđu.
Foto naslovna: VOA/Milan Blagojević (Courtasy Image)
Izvor: www.infomediabalkan.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
