Dr Milan Blagojević: Advokatsko i političko sluđivanje naroda u Srpskoj (Foto)
U srijedu 13. novembra 2024. godine svjedočili smo novom sluđivanju naroda, naročito u Republici Srpskoj. Učinjeno je to za vrijeme i nakon ročišta održanog u krivičnom predmetu koji se u Sudu BiH vodi protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića po optužnici Tužilaštva BiH.
Dok je još tekao glavni pretres u Sudu BiH portal RTRS je istog dana oko 15 sati poput bombe objavio vijest pod naslovom “Istražioci SIPA nisu pronašli Dejtonski sporazum na stranici UN”. Ovako naslovljena vijest u najmanju ruku dovodi u zabludu čitaoce, naročito one neobaviještene, jer će oni na osnovu nje da zaključuju kako Ujedinjene nacije nemaju kod sebe, uključujući i svoj internet portal, tekst Dejtonskog sporazuma.
Međutim, to naprosto nije istina, u šta su se, oni koje to zanima, mogli uvjeriti istog dana u izvještajima poslije završenog suđenja.
U tim izvještajima, recimo na portalu BN TV, objavljeno je, i popraćeno odgovarajućim video i audio zapisom sa navedenog suđenja, da je svjedok istražilac SIPA rekao da su, postupajući po naredbi Tužilaštva BiH, tekst Dejtonskog sporazuma našli ne na internet adresi UN koju je to tužilaštvo navelo u svojoj naredbi, “…već na stranici Savjeta bezbjednosti UN, te su ga na CD-u dostavili Tužilaštvu”.
Dakle, nije da “istražioci SIPA nisu pronašli Dejtonski sporazum na stranici UN”, kako bi da prikaže RTRS, već ipak UN ima kod sebe pohranjen tekst tog sporazuma. Pored toga, njega svaki iole informatički pismeni korisnik može naći i na službenom portalu UN, na adresi peacemaker.un.org, uz napomenu da je UN Peacemaker website UN, koji u elektronskoj formi pohranjuje mirovne sporazume, uključujući i Dejtonski mirovni sporazum, a tim websiteom upravlja Odjeljenje UN-a za političke poslove – UN Department of Political Affairs (DPA).
Poslije ovoga istog dana imali smo priliku da čujemo kako branilac jednog od optuženih reče da taj dokument, koji je istražilac našao na sajtu UN, navodno nije autentičan, što bi u prevodu moglo biti shvaćeno i tako da je UN neozbiljna organizacija, u kojoj, kao na trange-frange portalima, može da kači (i skida) ko šta hoće i kako hoće.
Naravno da je UN ozbiljna svjetska organizacija, u kojoj se to ne može raditi tako, pa je umjesto toga tom braniocu potrebno skrenuti pažnju na jednu istinu, koju on možda i zna ali je ne govori.
Naime, Tužilaštvo BiH je na suđenju održanom 13. novembra ove godine dostavilo sudu tekst Dejtonskog sporazuma, i time je pribavilo dokaz o tom tekstu. Sada je na odbrani da dokaže da ono što piše u tom tekstu nije istina, a odbrana to može učiniti ne iznošenjem paušalnih tvrdnji o navodnoj neautentičnosti tog teksta, već pribavljanjem nekog drugog teksta Dejtonskog sporazuma, a zatim upoređivanjem tog teksta sa tekstom koji je Tužilaštvo već uložilo u sudski spis.
I tek ako se upoređivanjem ta dva teksta utvrdi da tekst Tužilaštva nije valjan, onda se taj tekst može dovoditi u sumnju.
Međutim, odbrana po svemu sudeći zna da ono što piše u tekstu Tužilaštva jeste Dejtonski mirovni sporazum, da je on istina, pa joj više odgovara da iznosi ničim dokazane tvrdnje o navodnoj neautentičnosti tog teksta i da i na taj način odugovlači unedogled ovaj postupak. Time se može objasniti i još jedna istina, koju, vjerujem, zna odbrana, a koja se nalazi u dubinama novinskih arhiva, starim već četrnaest godina.
Naime, u Glasu Srpske 28. jula 2010. godine objavljen je intervju sa Dragom Kalabićem koji je u to vrijeme bio šef Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. U tom intervjuu Kalabić je u navedenom svojstvu izjavio da je prilikom utvrđivanja dnevnog reda sjednice Predstavničkog doma u ime Kluba SNSD-a ponudio Parlamentu BiH da ratifikuje prevod na tri službena jezika originalnog Dejtonskog sporazuma, koji je SNSD dobio od Ambasade Francuske u BiH.
A 19. juna 2010. godine Drago Kalabić je u istom svojstvu u intervjuu zaGlas Srpske izjavio: “Dejtonski mirovni sporazum nedavno je preveden na srpski jezik,…”.
Prema tome, očigledno je da SNSD ima i originalni tekst i prevod kompletnog Dejtonskog sporazuma pa je sada samo potrebno da ih predloži kao svoje dokaze, kako bi se uporedili sa tekstom istog sporazuma koji je Tužilaštvo BiH već predložilo sudu i uložilo u predmetni sudski spis. Time će ova pravosudna farsa biti konačno privedena prvostepenom kraju i završeno ovo svojevrsno prvostepeno sluđivanje naroda.
U vezi s tim nije zgoreg ukazati jednom od branilaca optuženih i na pravnu neutemeljenost njegovog stava koji se, u suštini, svodi na to da, navodno, kad Tužilaštvo podigne optužnicu više nema pravo da predlaže i da na glavnom pretresu izvodi nove dokaze, izvan onih predloženih u optužnici, jer je to, po braniocu, provođenje istrage u toku glavnog pretresa.
Branilac se za to pozvao na član 225. Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP), ali to njegovo pozivanje je pravno neutemeljeno. Jer, nigdje u članu 225. ZKP nije propisano da tužilac nakon okončanja istrage i podizanja optužnice nema pravo da na glavnom pretresu predloži da se na tom pretresu izvedu i novi dokazi, pored onih koji su već prikupljeni u istrazi i predloženi u optužnici.
Takva zabrana nigdje nije propisana u ZKP-u, ne samo u članu 225. nego ni u ostalim članovima tog zakona.
A zašto bi takva zabrana bila ne samo neustavna, već i krajnje iracionalna, može se najbolje zapaziti upravo na primjeru onog originala i prevoda Dejtonskog sporazuma koje ima SNSD, jer je original, kako je prije četrnaest godina izjavio Drago Kalabić, SNSD još tada dobio od Ambasade Francuske u BiH, a zatim je taj tekst preveden na srpski jezik.
I sada bi, po pravno neutemeljenoj i iracionalnoj tvrdnji jednog od branilaca, njima i optuženima bilo zabranjeno da te dokaze predlože na glavnom pretresu.
Dakle, upravo se na ovakvim, ali i brojnim drugim primjerima koje je teško sve anticipirati, vidi sva neutemeljenost navedene braniočeve tvrdnje koji je, iznoseći je, (ne)namjerno ispustio iz vida još nešto.
Naime, kada bi on bio u pravu (a nije), onda ne bi u članu 276. ZKP-a bila propisana (kao što je propisana) dopuna dokaznog postupka na glavnom pretresu, i s tim u vezi obaveza postupajućeg sudije da pita stranke i branioca da li imaju još neki dokazni prijedlog, pri čemu ni u tom članu predlaganje drugih dokaza nije ograničeno samo na one iz istrage. Toj obavezi sudije korespondira pravo stranke da predloži da se na glavnom pretresu izvedu i novi dokazi, dakle i oni koji nisu prikupljeni u istrazi.
Foto: Sud BiH
Sada nešto što sam ostavio za kraj, a tiče se tvrdnji Milorada Dodika.
Jednu od njih izrekao je na konferenciji za štampu 13. novembra ove godine, poslije održanog suđenja u Sudu BiH.
Na toj konferenciji Dodik je izjavio da će podnijeti krivične prijave protiv inspektore SIPA-e koji su tog dana saslušani u Sudu BiH, i to zato što su po naredbi Tužilaštva BiH sa sajta UN preuzeli i tom tužilaštvu dostavili tekst Dejtonskog sporazuma, kao i zato što su, po naredbi Tužilaštva BiH, sa nekog od domaćih portala skinuli Dodikov govor na skupu na Mrakovici, te o svemu tome saslušani na glavnom pretresu u Sudu BiH.
Milorade, ne znam ko ti je dao savjet da to uradiš, ali ko god da je, taj ili nema znanja o tome ili ti ne želi dobro pa te navodi na preduzimanje pravno neosnovanih radnji.
Prethodno napisani tekst govori o pravu da se na glavnom pretresu predlažu i izvode i drugi (novi) dokazi, koji nisu prikupljeni u istrazi niti su predloženi u optužnici. Stoga, sa te zakonske strane, izvođenje takvih dokaza nije nezakonito.
Pored toga, ne čini niti može učiniti krivično djelo službenik SIPA ako prikuplja dokaze po naredbi nadležnog javnog tužioca, kao što ni tužilac ili sudija ne mogu učiniti krivično djelo ako preduzimaju radnje koje im zakon naređuje, dozvoljava ili ne zabranjuje.
U drugoj tvrdnji ovog 13. novembra Dodik se okomio na Milanka Kajganića, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, rekavši, kako su prenijeli mediji: “Ovaj glavni tužilac u BiH koji dolazi iz Banjaluke je politički motivisan, uhvaćen je u ralje međunarodnog faktora i muslimana u BiH…. Nemoj, majstore, da kršiš zakon….ti kršiš zakon i dovedeš me ovdje godinu da se iživljavaju na meni i svim ovim ljudima ovdje i šta misliš da ćeš na kraju doći kod Dodika i reći mu "e izvini". Ma šta izvini? Nema izvini, svako će snositi posljedice. Ne prijetim ništa, samo kažem. On je meni zaprijetio i cijeloj Republici Srpske, sram ga bilo…”.
Ove Dodikove tvrdnje su u vezi sa njegovim prigovorima da u ovom predmetu protiv njega postupaju isključivo bošnjački nosioci pravosudnih funkcija, kako na tužilačkoj strani, tako i na strani Suda BiH.
Time Dodik kao da želi reći da bi mu bilo bolje kada bi neko od Srba u ovom postupku bio na tužilačkoj ili sudijskoj strani. Takva Dodikova percepcija je apsolutno pogrešna.
Naime, moram reći i u tome biti ličan (neka mi ne bude zamjereno zbog toga), da sam jedino ja za proteklih 29 godina od svih sudija u pravosuđu BiH, dok sam radio taj posao, u mojoj presudi odbio da primijenim samovolju OHR-a kao navodni zakon, jer samovolja OHR-a je suprotna Povelji UN, Dejtonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH, pa kao takva ne može biti zakon. I sve to sam detaljno obrazložio u mojoj presudi.
Međutim, niko od ostalih sudija i tužilaca u BiH to prije i poslije mene nije učinio. Niti će. Zato bih ja, da sam sudija, oslobodio i Dodika i Lukića u ovom predmetu, ne vodeći se pri tome bilo kakvim emocijama, već jedino time što krivično djelo u svakoj državi članici UN, a to je i BiH, može da propiše samo njen nadležni parlament, prema starom civilizacijskom načelu nullum crimen sine lege parlamenti.
To načelo, koje je sama srž suvereniteta države propisanog Poveljom UN, Dejtonskim sporazumom i Ustavom BiH (član 3.3b), mora uvijek i prema svakome jednako da važi i da ga primjeni svaki sudija, kako prema Dodiku i Milošu, tako i prema svakom drugom čovjeku.
Nažalost, ovdje su svi ti pravni i moralni aksiomi pogaženi upravo od domaćeg pravosuđa. Razloge za to treba tražiti u jednoj posebnoj patologiji, koja je zla kob pravosuđa u Republici Srpskoj i na nivou BiH. Tu kob predstavlja servilno ponašanje svih, dakle i srpskih nosilaca pravosudnih funkcija, kako u Srpskoj tako i na nivou BiH, prema nasilju visokih predstavnika u BiH.
Bez te servilnosti OHR u BiH ne bi mogao ništa učiniti. Drugim riječima, OHR-u je pošlo za rukom da uradi sve ono što je, recimo, uradio u Republici Srpskoj, upravo zato što su prije svega srpski kadrovi u pravosuđu Republike Srpske sve ove godine poslušno prihvatali sve njegove zakone. Njih su, što kao sudije, što kao javni tužioci svi oni bespogovorno primjenjivali u praksi u Republici Srpskoj, a to čine i pravosudni kadrovi na nivou BiH. I za sve to su uzimali (i uzimaju) visoke plate.
Činili su to iako im je, kao i bošnjačkim, hrvatskim i ostalim sudijama i tužiocima, bilo jasno da visoki predstavnik ni prema jednom izvoru prava na svijetu nema ovlašćenje da ovdje nameće zakone i da on kao pojedinac propisuje način života miliona ljudi u BiH, iako je BiH država članica UN. Sve su to srpski pravosudni kadrovi činili samo iz jednog razloga – kako bi sačuvali svoje pravosudne funkcije i visoke plate.
U svemu tome je Republika Srpska bila i ostala nevažna.
Kada se radi o tim visokim platama, zanimljivo je da ih je uveo OHR, i to prije dvadeset i više godina upravo najprije u ovdašnjem pravosuđu. Tek potom su svoje plate onda počeli sebi povećavati parlamentarci i ostali nosioci javne vlasti.
Ne treba mnogo ni vremena ni intelektualne snage da bi se zaključilo zašto je to tako učinjeno od strane OHR-a. Shvatili su visoki predstavnici, i oni kojima su okruženi, da su jedino te funkcije i visoke plate sudija i javnih tužilaca najbolji način kako bi nosioce pravosudnih funkcija u Republici Srpskoj i u BiH pretvorili u poslušnike svoje volje, to jest u osobe koje će bespogovorno u praksi primjenjivati nametnute zakone OHR-a. Kada njih privole da to rade, sve drugo je lako i bilo je lako.
A da su sudije i javni tužioci, kao najsvjesnija i najpozvanija lica u ovim pitanjima, odbile samovolju OHR-a, ta snaga bi bila nesavladiva i OHR, kao i sve sile koje stoje iza njega, ne bi mogli ništa da učine protiv toga.
Kada se ova suština ima u vidu, a ona je konstanta već četvrt vijeka, onda bi Dodik jednako prošao u ovom predmetu i da je umjesto Milanka Kajganića neki drugi Srbin glavni tužilac, kao i da je umjesto Sene Uzunović neki drugi Srbin ili Srpkinja sudija.
Niko, ali baš niko od njih, ne bi odustao od optužnice niti bi oslobodio Dodika uz obrazloženje da to čini zato što volja Kristijana Šmita ne može biti zakon niti krivično djelo. Maksimalno što Dodik od svih njih može očekivati su neke mambo-džambo konstrukcije, tipa da se Dodik oslobađa zato što navodno nema teksta Dejtonskog sporazuma ili što taj sporazum nije objavljen u službenom glasilu prije nego što je Dodik potpisao ukaze zbog kojih je optužen.
Ali to nije rješenje suštinskog pitanja, jer će poslije takvog “obrazloženja” opet ostati da važi Šmitovo krivično djelo. Za sve druge, samo ne ovaj put za Dodika.
Piše: Dr Milan Blagojević
Foto naslovna: K3/Printscreen/Dr Milan Blagojević
Izvor: rtvbn.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
Những Video và Phim Người lớn Miễn phí Tốt nhất - phimsexvlxx.vip
