Dr. Kemal Dizdarević: Postoji jasna sumnja da je Alisa Mutap simulirala amneziju, odjednom se prestala sjećati

Dr. Kemal Dizdarević: Postoji jasna sumnja da je Alisa Mutap simulirala amneziju, odjednom se prestala sjećati

Ugledni neurohirurg Dr. Kemal Dizdarević napisao je osvrt za portal “Avaza” na presudu Suda BiH u slučaju Dženan Memić, kojom su prije deset dana oslobođeni Zijad Mutap, njegova kćerka Alisa Mutap – Ramić, Josip Barić, Hasan Dupovac i Muamer Ožegović. 

Tekst dr. Dizdarevića objavljujemo u cjelosti i bez intervencija.

Izolirana tvrdnja vještaka da osumnjičeni nije imao amneziju nije dovoljna sudiji da osudi osumnjičenog u krivičnom postupku za prikrivanje dokaza.

Ali takva tvrdnja vještaka mora inducirati pravovremeno, dodatno prikupljanje relevantnih dokaza, koji bi tu tvrdnju potvrdili ili isključili. Problem nastaje kada su eventualni dokazi uništeni ili izgubljeni te spomenuta tvrdnja o nepostojanju amnezije ne može biti ojačana dodatnim faktorima.

Problem, također, nastaje kada se ovakvo vještačenje promptno poništava od onih koji su tražili vještačenje (tj. od tužitelja). A Zašto? Ne znamo zašto. Neki kažu zato jer je takvo vještačenje u kontradikciji s potrebama onih koji su tada vodili istragu. Problem nastaje i kada se vodi novi sudski postupak za prikrivanje dokaza, a sam Sud odbija svjedočenje onoga koji je napisao vještačenje iako je u tom novom postupku nadležni tužitelj predložio tog vještaka Sudu radi obrazloženja njegovog, ranije napisanog vještačenja.

“Trznuo je glavom prema meni” i onda prestaje sjećanje

Kao zamjenu Sud dopušta ispitivanje drugog vještaka potpisanog u istom vještačenju (dr. Vegar). Spomenuta je potpisala i tako se složila s mojim vještačenjem, ali na Sudu nije mogla obazložiti suštinu i implikacije tog nalaza jer je specijalista radiolog i jer se u svojoj praksi ne susreće s problematikom potresa mozga na način neurohirurga, a uz to je vrlo bliska i dugogodišnja saradnica direktorice KCUS-a (postoji još jedna paralela osim spomenutih):

– Protiv dr. Vegar se ranije, a na zahtjev jedne iskusne profesorice Medicinskog fakulteta s Histologije, također vodio interni postupak zbog sumnje za plagijat doktorske disertacije, pa je taj postupak propao, a dr. Vegar postala profesorica.

U daljnjem tekstu možemo analizirati segmente mog vještačenje te izjave vještačene uz kratka obrazloženja.

‘…Konkusiju (lat. concussio, commotio; potres mozga) definiramo kao neposredni i prolazni gubitak svijesti nakon udarca u glavu koji je praćen kratkim periodom traumatske, retrogradne i anterogradne amnezije…”; (definicija navedena kao uvod u Vještačenje). Potres mozga je klinička dijagnoza koja se može postaviti samo ako postoji alteriranje ili gubitak svijesti kao posljedica udarca u glavu.

Ključni faktor u postavljanju dijagnoze potresa mozga je gubitak svijesti nakon udarca. Kao dokaz gubitka svijesti služi nam potvrda neutralnog lica koje je bilo prisutno na mjestu događaja ili o tom gubitku svijesti zaključujemo indirektno zbog postojanja amnezije (gubitka sjećanja) povrijeđenog.

Nikada ne pitamo povrijeđenog: “Jesi li gubio svijest?” Pri primarnom pregledu povrijeđeni koji je stvarno gubio svijest naprosto ne izjavljuje da je gubio svijest, već se ne sjeća perioda neposredno prije nastanka povrede (retrogradna amnezija), samog momenta povređivanja (traumatska amnezija) i često perioda nakon povrede (anterogradna amnezija).

…Alisa Mutap u svom iskazu ne prezentira znake retrogradne amnezije, što je netipična situacija. Vještačena se detaljno sjeća svih događaja do trenutka povređivanja, a nakon toga navodi tipične znake traumatske i anterogradne amnezije…” (iz Vještačenja) “…Parkirali smo se kod ’Casa Grandea’, noć je bila mirna. Krenuli smo polako prema Velikoj aleji, išao je uz moju lijevu stranu. U jednom trenutku sam ga željela pitati i on je u tom trenutku trznuo glavom prema meni i od tada se ništa ne sjećam. Nikog nisam čula, bili su mir i tišina. Učinilo mi se da je to bilo kao da je on vidio nešto iza nas i ja sam tada izgubila svijest.”

Iz ovoga proizlazi da je sjećanje prezentirano do momenta udarca (“…trznuo je glavom prema meni…” i onda prestaje sjećanje. Prevedeno, ovdje nema jasne retrogradne amnezije, već samo traumatska i anterogradna amnezija, tj. amnezija od momenta događaja pa nadalje. Opis “trznuo glavom” odnosi se na Dž. M., vjerovatno nakon udarca, a skoro pa istovremeno i vještačena se “otad ništa ne sjeća”, želeći reći da je tada i ona dobila udarac.

Ko zna da je “baš tada izgubio svijest ili “baš tada zaspao”

Ne znam niti jednu pacijenticu koja tačno zna da je upravo “…tada izgubila svijest…” (kao što bilo koji čovjek ne zna da je “baš tada zaspao”). To doktoru nije uvjerljivo, niti može biti potvrda gubitka svijesti. Posebno gubitka svijesti s dugotrajnom anterogradnom amnezijom. A daljnja izjava: “Nikog nisam čula, bili su mir i tišina. Učinilo mi se da je to bilo kao da je on vidio nešto iza nas i ja sam tada izgubila svijest…”, jeste opis koji je u kontradikciji s onim što neurohirurg svakodnevno ima priliku vidjeti. Ovo je kao u nekoj prozi.

Odjednom se prestala sjećati, ali ipak nakon toga donosi impresije koje impliciraju svjesnost oko sebe (“…nikoga nisam čula, bili su mir i tišina…učinilo mi se ….tada sam izgubila svijest”. Ne možeš se prestati sjećati, a onda naknadno donositi impresije koje su ništa drugo nego sjećanje. Ovako funkcionira simulacija događaja.

Normalno, redoslijed je sljedeći: udarac u glavu, posljedični kratkotrajni gubitak svijesti, buđenje u punu svijest, te naknadna svjesnost o amneziji koja je obično djelimična i retrogradna (ne samo traumatska i anterogradna).

…”Kod klasične kliničke slike potresa mozga pacijent dominantno prezentira znake retrogradne amnezije, što nije slučaj kod vještačene. Međutim, ovaj fakt nije dovoljan da bi se ustvrdilo da ispitana eventualno simulira ili agravira. Siguran znak konkusije (potresa) je objektiviziranje trenutka gubitka svijesti te potvrda njegovog tranzitornog karaktera od drugog, neutralnog lica. U konkretnom slučaju nismo imali objektiviziranje trenutka povređivanja niti samog gubitka svijesti…”

…”kod ispitane Alise Mupat postoje znaci koji idu u prilog konkusije mozga: povreda glave, uredan neposredni CT nalaz intrakranijalnih struktura, anterogradna i traumatska amnezija, tranzitorni gubitak svijesti, nedostatak fokalnog neurološkog deficita.

Međutim, nedostatak retrogradne amnezije te preciznost rekonstrukcije događaja prije povređivanja od ispitane Alise Mutap su vrlo nespecifični fakti za ovu vrstu povrede. Također, nedostatak objektiviziranja događaja i samog gubitka svijesti te nedostatak MRI dijagnostike relativiziraju dijagnozu konkusije mozga” (iz Vještačenja).

Ovo nije samo test za pravosuđe već i preduvjet opstanka države

Ovdje je ustvari navedeno da postoji jasna sumnja da vještačena simulira, ali da ta sumnja, naravno, nije dokaz i da Tužilaštvo mora krenuti u potragu za dokazima koji bi potvrdili tu sumnju. To se nije desilo.

Tužilaštvo je, po treći put, tražilo da se formira nova Komisija za vještačenje, u koju je direktorica KCUS-a stavila sebi odana lica. Moj nalaz kao vještaka je išao u pravcu ukazivanja na postojanje simulacije! Nije bilo gubitka sjećanja, barem ne na način na koji se to prezentira. Vještak misli da vještačena zna šta se desilo, ali se ograđuje i traži dodatnu potvrdu tog mišljenja kroz jasne materijalne dokaze.

Ovaj nalaz je morao biti dovoljan da se istraga odmah i bez odgađanja provede u pravom smjeru. Preduvjet ovoga je da institucije nisu bile dio zavjere, već su bile samo traljave i neefikasne.

Ili je, ipak, bila ovako: uništenje ključnih dokaza, a tek nakon toga zahtjev za vještačenjem osobe prisutne prilikom ubistva. Vještačenje ovdje malo znači, s obzirom na to da se većina vještaka čuva eksplicitne i okrivljujuće tvrdnje u ovakvim slučajevima. Uništeni dokazi uz vještačenje koje eksplicitno ne isključuje postojanje amnezije praktično znači da se nije desilo ubistvo. Ako se vještačenje i vještak usude da otvore nelagodna pitanja i pobude dodatne sumnje, onda se zahtijeva novo vještačenje koje će poništiti svaku skepsu. U kojoj mjeri je postojanje ovakvog scenarija uistinu bilo razmotreno na posljednjem suđenju?

Smrt koja se dovodi u vezu s ubistvom zahtijeva istinu u svakoj zajednici. Ovo nije samo test za pravosuđe već i preduvjet opstanka države. Prikrivanje dokaza od osumnjičenog je, naravno, potpuno različito od prikrivanja dokaza od institucija. Osumnjičeni su nepravomoćno oslobođeni za prikrivanje dokaza. Ostaje da se sudi institucijama.

Izvor: avaz.ba/pressmediabih.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter