Dejan Lučka: Sramota kod suda ne postoji, ali postoje metafore i strah od -Carstva- i od -cara- Dodika

Dejan Lučka: Sramota kod suda ne postoji, ali postoje metafore i strah od -Carstva- i od -cara- Dodika

Prije petnaestak dana banjolučki Osnovni sud je u prvostepenoj presudi odlučio da Milorad Dodik, bivši predsjedavajući Predsjedništva BiH, nije kriv za klevetu upućenu prema Tanji Topić, analitičarki iz Banje Luke.

Dodik je u svom govoru tvrdio da je Tanja Topić dokazani agent njemačkog BND-a (Savezna obavještajna služba Njemačke; u originalu na njemačkom jeziku: Bundesnachrichtendienst), koji djeluje preko njene nevladine organizacije. Dodikove izjave objavila je novinska agencija Srna, potom su objavljene i na portalima RTRS i Srpskainfo, da bi kasnije bile povučene sa portala, iako i dalje stoje na agenciji Srna.

U svom obraćanju novinaru Dodik je konkretno izjavio da je Tanja Topić „dokazani agent BND-a njemačkog”, „da je ona u funkciji njemačkih obavještajnih struktura”, da je „dokazani kvisling”, da je „spremna da radi za interese druge države”, te da on ne poštuje „to što ona radi za stranu službu”.

Pored toga Dodik je izrekao i više uvredljivih navoda o privatnom živote Tanje Topić i njenoj porodici, kao što su oni da je ona postala „servilna”, da iznosi „određene laži”, da je „izolovana struktura”, „da nema karakter”, da je „jedna obična isfrustrirana osoba”, da „nema nikakvog znanja” o onome što priča, kao i da je njena porodica „izolovana” i „izopštena iz sredine”.

Sud je sve ove izraze stavio u istu ravan i zaključio da svi oni predstavljaju mišljenja, odnosno vrijednosne sudove, i da takvo mišljenje nekoga o drugom licu ne može biti kleveta.

Dok se o izražavanjima kao što su ona da je Tanja Topić „jedna obična isfrustrirana osoba”, da iznosi „određene laži” ili „da nema karakter” može govoriti kao o vrijednosnim sudovima, o direktnoj tvrdnji da je neko agent BND-a to nikako ne može biti slučaj, što ću i analizirati u nastavku teksta.

Presuda je toliko zapanjujuća i iznenađujuća, da se čovjek zapita šta u stvari danas uopšte predstavlja klevetničko izražavanje. Osnovni sud u svojoj ocjeni dokaza više puta ponavlja tvrđenja vezana za to da Tanja Topić radi za stranu fondaciju pod nazivom Fridrih Ebert, i praktično poistovjećuje ovu fondaciju sa njemačkom obavještajnom službom (sic!). Pritom, pri ocjeni cjelokupne situacije sud uopšte ne ispituje pravilno konkretne stvari vezane za klevetu, već se zapetljava u svom veoma lošem obrazloženju slučaja, odnosno analizi izražavanja, više puta ponavljajući identične stvari, ne ulazeći u suštinu izražavanja i svih elemenata povezanih sa njim.

1. Metafora koja sječe glavu

Nesporno je utvrđeno i to i sud priznaje u svojoj ocjeni da je Milorad Dodik u svom izražavanju Tanju Topić optužio da je agent strane obavještajne službe BND koji se plaća preko njene nevladine organizacije, vrijeđajući nju i njenu porodicu. Kao dio svoje izjave Milorad Dodik je izjavio i sljedeće: „Narod u mom kraju zna da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, a zna se šta su Nijemci ovdje radili i kako su prolazili oni koji su bili kvislinzi. Ona je dokazani kvisling.” Pored toga je naveo i da je Tanja Topić „u funkciji njemačkih obavještajnih struktura”, da je „spremna da radi za interese druge države”, te da on ne poštuje „to što ona radi za stranu službu”.

Međutim, sud takođe smatra da u spornom izražavanju Milorad Dodik niti jednom nije izjavio (sic!) za Tanju Topić da je špijun već je navodio da je Tanja Topić uposlenik fondacije koja se finansira iz budžeta strane države, što je u suštini i tačno, pa je na taj način metaforički govorio o agentu. Dakle tvrdnje da je Tanja Topić agent BND-a, da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, da radi za stranu službu pokazuju da g. Dodik nije rekao da je Tanja Topić špijun već uposlenik strane fondacije, prema stavu banjolučkog Osnovnog suda. Pravo propitivanje pameti onog ko čita presudu, pa sam morao par puta provjeriti da li stvarno to piše u presudi. Nažalost, piše!

Ovako sramotno tumačenje Osnovnog suda je pravi pokazatelj straha koji sudije imaju da presude protiv interesa nekog od „visokih” političara u BiH.

Naime, apsolutno je jasno da je navođenje da je neka osoba agent strane obavještajne službe BND u stvari i tvrdnja da je ta osoba špijun. U kolokvijalnom govoru se termin „agent” veoma često koristi kao zamjena za termin „špijun”. Pored toga, i relevantne publikacije o srpskom jeziku kao što su Rečnik sinonima od Pavla Ćosića i saradnika ili Pravopisni rečnik srpskog jezika od Milana Šipke navode da se termin „agent” koristi kao sinonim za termin „špijun”. Teško je vjerovati da jedna sudska institucija ne može da pravilno protumači ove pojmove.

Druga stvar koja je veoma bitna je i ta da nazivanje nekoga špijunom, odnosno agentom, predstavlja opasnu klevetu, jer je u Krivičnom zakoniku Republike Srpske propisano da će onaj ko stupi u stranu obavještajnu službu, prikuplja za nju podatke ili na drugi način pomaže njen rad, biti kažnjen kaznom zatvora od jedne do deset godina. Protiv Tanje Topić tužilaštvo nije pokretalo postupak vezan za špijuniranje, te je jasno da je nazivanje gospođe Topić agentom, odnosno špijunom strane obavještajne službe, u stvari klasičan primjer klevetničkog izražavanja.

Kao prilog tome, Milorad Dodik je svojom izjavom Tanju Topić nazvao i kvislingom, uz to navodeći da se zna kako su prolazili oni koji su bili kvislinzi. Kvisling je pojam koji je nastao po imenu Vidkuna Kvislinga, koji je bio norveški političar i kolaboracionista sa nacionalsocijalistima dok je trajao Drugi svjetski rat.

Dakle, sa nastavkom svoje izjave Dodik je potvrdio svoju namjeru da kleveće Tanju Topić, kako je uz izjavu da je ona agent BND-a izjavio da je Tanja Topić i kvisling, ali i da narod u njegovom kraju zna da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura.

U javnosti se ponekad može čuti da političar političara nazove npr. izdajicom. Međutim, Dodik gospođu Topić nije samo uopšteno nazvao kvislingom, odnosno špijunom/agentom, nego je i direktno precizirao da ona radi za BND, tj. njemačku obavještajnu službu, ponavljajući kasnije pri kraju izjave da je angažovana u stranoj službi. Ovo upućuje na to da on nije htio samo da izrazi svoje mišljenje o njenom radu, nego i da izrekne klevetu na račun Tanje Topić, čime je nastojao da joj, između ostalog, umanji ugled u društvu.

„Rad za stranu službu” se jasno i nedvosmisleno karakterizuje kao špijunska aktivnost u javnom prostoru. Iako termin „služba” može imati više značenja, on se u smislu u kojem je upotrebljen u navodima Milorada Dodika jasno koristi u smislu strane bezbjedonosne, odnosno obavještajne službe. U slengu se za npr. Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH ili Bezbjedonosno-informativnu agenciju Srbije redovno upotrebljava naziv „služba”, kao odomaćen naziv, što je kolokvijalizam koji je naročito ostao u upotrebi zbog narodnog skraćivanja naziva bivše Kontraobavještajne službe (KOS) i Službe državne bezbjednosti Jugoslavije (SDB). Čak i sam Krivični zakonik Republike Srpske u dijelu o krivičnom djelu „špijunaža”, govori o obavještajnoj službi i stranoj obavještajnoj službi.

Sud pogrešno sve ove izjave Milorada Dodika podvodi pod vrijednosne sudove. Naime, da je g. Dodik naveo samo to da je Tanja Topić „kvisling” to bi se i moglo podvesti pod vrijednosni sud, iako je to veoma teška i vrijeđajuća optužba. Međutim, kada se ovaj izraz pogleda u sadejstvu sa izjavom da je Tanja Topić u stvari agent, odnosno špijun njemačke obavještajne službe, i sa izjavom da narod u kraju g. Dodika zna da je gospođa Topić u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, te da on (Dodik) ne poštuje što ona radi za stranu službu, jasno je da se tu ne radi o čisto vrijednosnom sudu, nego o klevetničkoj izjavi, kojoj je cilj bio napad na ugled Tanje Topić.

Ukoliko bismo termine „agent” i „rad za stranu službu” koji se koriste u ovom slučaju tumačili na način kako to radi Osnovni sud, odnosno smatrali da se radi o običnom „metaforičkom” izražavanju onda bismo svaki termin mogli rastezati do neprepoznatljivosti i postupci u kojima se radi o kleveti bi izgubili svaki smisao. Naravno, sem ako nismo, što reče onomad Dejvid Spic „spremni da se odreknemo svakog značenja svojstvenog našoj normalnoj upotrebi termina”.

Tako bismo za npr. tvrdnju da je „A. A. ukrao deset hiljada maraka iz Doma za nezbrinutu djecu da bi kasnije silovao djevojku B.B. i na svirep način se iživljavao nad njom i onda ubio svoju majku”, a ovaj to nije uradio, mogli reći da takva tvrdnja jednostavno nije klevetnička i lažna.

Zašto?

Pa zato što se riječ „ukrasti” može koristiti u prenesenom, metaforičkom značenju, te se nekome može npr. „ukrasti srce” što označava odraz ljubavi i u tome nema ništa loše. Riječi „silovanje” i „iživljavanje” se takođe mogu koristiti kao metafora, jer i navijači kada njihov klub pobijedi drugi tim sa velikom razlikom, govore da je njihov tim „silovao” drugu ekipu, a da se njihov najbolji igrač „iživljavao” nad suparničkom odbranom. Riječ „ubistvo” u stvari može biti isto tako metafora, jer čovjek može da npr. ubije svoje strahove. 

E upravo takvo je tumačenje suda. Pravno silaženje sa uma, ukratko.

2. Ako ne radite za domaću kompaniju ili državu, onda ste špijun

Osnovni sud navodi da Tanja Topić nije osporavala da je i prije i nakon sporne izjave bila i jeste zaposlena u kancelariji Fondacije Fridrih Ebert u Banjoj Luci, pa je zato izražavanje Milorada Dodika u spornoj izjavi u suštini bilo istinito i razumno.

Hajde da vidimo zbog čega je sramotno i ovo tvrđenje suda.

Fondacija Fridrih (Friedrich) Ebert je osnovana 1925. godine i predstavlja neprofitnu organizaciju i političku fondaciju  sa najdužom tradicijom u Njemačkoj. Ime je dobila po predsjedniku Vajmarske republike i prvom demokratski izabranom njemačkom predsjedniku Fridrihu Ebertu. Njen rad je usmjeren  prema osnovim vrijednostima socijalne demokratije: slobodi, pravednosti i solidarnosti, a djeluje samostalno i nezavisno. Ova fondacija teži slobodnom i solidarnom društvu sa jednakim mogućnostima za učešće u politici, privredi, socijalnom i kulturnom životu, živoj i snažnoj demokratiji, privredi sa održivim rastom i sa dobrim radnim mjestima za sve, kao i socijalnoj državi. Fondacija nije ogranak njemačkog BND-a niti ima veze sa njim.

Dakle, tvrđenje da je Tanja Topić dokazani agent BND-a koji se plaća preko njezine, nevladine organizacije nije ni istinito ni razumno, već je najobičnija laž i kleveta.

U suprotnom, saradnici BND-a bi bili i svi oni koji su sarađivali i/ili primali novac od Fondacije Fridrih Ebert proteklih godina, i to svojevoljno i veoma entuzijastično, a to je popriličan broj ljudi upravo iz partije gospodina Dodika (Savez nezavisnih socijaldemokrata), kao i sama stranka SNSD, što, složićemo se, nije tačno. Kao što nije tačno da je Tanja Topić špijun/agent BND-a. Međutim, to sud uopšte ne uzima u obzir već lakonski, bez ispitivanja rečenog, odlučuje da je klevetničko izražavanje istinito i razumno.

Uz sve ovo, sa izjavom da se zna šta su Nijemci ovdje radili i povezujući te radnje sa kažnjavanjem kvislinga nakon rata (Drugog svjetskog), uključujući tu i poistovjećivanje, odnosno nazivanje gospođe Topić kvislingom, Milorad Dodik je direktno „nacrtao metu” na čelo Tanji Topić. Kolaboracionisti, odnosno kvislinzi su nakon Drugog svjetskog rata stavljani u zatvore i radne logore, prolazili su kroz različite oblike torture, a nerijetko su bili i mučeni do smrti i strijeljani zbog saradnje sa nacionalsocijalistima.

Milorad Dodik je, i to kao najviši predstavnik države, praktično na taj način ciljao na osvetu i napad na fizički integritet Tanje Topić, i pozvao građane da se Tanji Topić svete na način na koji je to rađeno sa kvislinzima, vjerovatno kada dođe „trenutak”. Tako je predstavnik države svojim izjavama pozvao na napadanje osobe koja mu nije po volji, odnosno sa čijim se stavovima on ne slaže, po uzoru na napade na kolaboracioniste iz Drugog svjetskog rata, čime je stvorio atmosferu straha u kojoj se nalazi Tanja Topić, kao i njena porodica i ljudi koji sa njom profesionalno sarađuju.

3. Ma kakav ugled…

Osnovni sud smatra i da izražavanjem bivšeg člana Predsjedništva BiH, Tanji Topić nije povrijeđen ugled.

Tanja Topić je politička analitičarka i ličnost koja radi na mnogim projektima u zajednici na poboljšanju ljudskih prava i sloboda, shvatanja socijalne demokratije, demokratizacije društva, komunikacije građana, nevladinih organizacija i institucija. Kao takva, ona uživa visok ugled u društvu. Tvrdnja da je takva osoba agent/špijun strane države očigledno narušava taj ugled.

Zašto?

Zato što Tanja Topić više od 90% svoje djelatnosti obavlja u Bosni i Hercegovni, odnosno konkretno u Republici Srpskoj, u Banjoj Luci. Sarađuje sa domaćim ljudima i organizacijama, a njena fondacija uplaćuje poreze i doprinose od kojih se finansiraju budžeti u okviru države. Radi na projektima kojima se poboljšava politički, socijalni, ekonomski i opštedruštveni život u entitetu, odnosno državi. Pomaže mnoge mlade ljude, aktiviste i akademske građane i daje doprinos izgradnji jednog boljeg i srećnijeg društva kod nas. Ukratko, radi ogroman posao koji doprinosi boljitku i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Ili drugačije rečeno: patriotski pomaže, na konkretan način, a ne praznim floskulama, zemlju u kojoj živi.

Tvrdnja da ona radi za interese druge države na štetu vlastite, i to za stranu obavještajnu službu druge države, što je veoma negativno ponašanje i krivično djelo u Republici Srpskoj, teško narušava ugled Tanje Topić. Takvim izjavama se praktično omalovažava njen rad, gazi se njeno zalaganje i njen renome borca za demokratiju i slobodu, te se ugled koji posjeduje na krajnje bezobrazan i brutalan način nastoji urušiti.

Sud praktično kaže da se mogu iznositi „mišljenja” (i to u formi činjeničkih navoda) o bilo kome, bez ikakvog pokrića, jer to predstavlja vrijednosni sud. Međutim, za nekoga ko kao Tanja profesionalno radi svoj posao, i uživa dobar glas kao naučna saradnica fondacije, nepristrasna komentatorka i politička analitičarka, njen ugled se sastoji upravo (i) u tome da svoj posao obavlja bez pristrasnosti, u potrazi za istinom i želeći da doprinese društvu u kom živi. Izjava gospodina Dodika napada upravo na to, želeći da njen cjelokupan radni opus predstavi u smjeru rada za stranu obavještajnu službu i interese druge države.

Kada se ove činjenice stave u ravan sa sadržinom cjelokupne Dodikove izjave, jasno je da je njegovo izražavanje, između ostalog, usmjerno upravo i na povredu ugleda Tanje Topić, jer se direktno optužuje da je agentica BND-a, da radi protiv interesa svoje države, te da time ne obavlja svoj posao na profesionalan način. „Vrijednosni sud” kojim se govori da je neko špijun i da dobija novac za rad protiv svoje države, što su lako dokazive neistine, očigledno predstavlja atak na ugled, a ne slobodno iznošenje mišljenja o određenim stvarima.

Međutim, to sud očigledno ne interesuje, jer se nije ni trudio da se upusti u razmatranje ovih pitanja.

4. Praksa Evropskog suda za ljudska prava koja se od strane Osnovnog suda tumači odokativno

Određeni standardi postavljeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) se navode u ovoj presudi, međutim, to se radi veoma jednostrano, bez citiranja vodećih slučajeva i paragrafa na koje sud treba da se poziva i ne gledajući sve potrebne elemente u tim ali i u drugim slučajevima koji se ne navode, niti se poziva na standarde postavljene u njima.

Tako se npr. uopšte ne spominje činjenica da pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života” zaštićenog članom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija); ne stavlja se ovaj član u kontekst člana kojim se štiti sloboda izražavanja (član 10. Evropske konvencije); i ne citiraju se slučajevi kao što su Chauvy i drugi protiv Francuske ili Petrina protiv Rumunije niti standardi postavljeni u njima.

Ne spominju se ni „dužnosti i odgovornosti” koje su propisane u članu Evropske konvencije kojim se štiti sloboda izražavanja i stav da se tamo gdje se sloboda izražavanja koristi neodgovorno, prednost može biti data pravu na ugled.

Sasvim je jasno da se onda kada pojedinci uđu u „javnu arenu”, oni ujedno izlažu kritici javnosti i stoga treba da pokažu veći stepen tolerancije prema kritici od drugih. Međutim, to ne znači i apsolutnu toleranciju prema određenim izražavanjima.

Evropski sud je u nekoliko slučajeva iz novije prakse presudio da upotreba izraza kao što su „nacista”, „lud” ili „neofašista” ne opravdava automatski ograničenje prava na slobodu izražavanja, ali i da upotreba termina kao što su npr. „dželat” ili „šef bande ubica” prevazilazi dozvoljene granice pretjerivanja i provokacije.

U slučaju Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske Evropski sud je bio stava da su termini „šef bande ubica” i „vampir” neprihvatljivi jer nisu bili samo vrijednosni sudovi već činjenični navodi. Naime, kako navodi Evropski sud, porediti pojedinca, pa čak i kada se radi o političaru koji je izložen oštrim kritikama, sa „šefom bande ubica”, tvrditi da je ubistvo, pa čak i ono koje je izvršio izmišljeni lik, „naručeno” sa njegove strane, i opisivati ga kao „vampira koji se hrani gorčinom svog biračkog tijela, a ponekad i njihovom krvlju” prelazi granice dopuštenog u takvim stvarima. Oni koji se upuštaju u političke borbe moraju da demonstriraju minimalan stepen umjerenosti i pristojnosti. Tekst koji odražava namjeru da stigmatizuje oponenta i koji bi mogao da potakne na nasilje i mržnju, izlazi iz okvira prihvatljivog u političkoj debati, čak i kada je usmjeren na osobu koja zastupa ekstremističke stavove u političkom spektru.

Isto tako, u drugom slučaju Ivanciuc protiv Rumunije Evropski sud se složio da je upotreba izraza „dželat” bilo klevetničko izražavanje kada se odnosi na osobu kojoj je suđeno i koja je oslobođena optužbe za ubistvo dok je upravljala vozilom.

Kada se ovi slučajevi stave u ravan sa izražavanjem g. Dodika jasno je da je njegovo izražavanje o Tanji Topić bilo usmjereno ka njenoj stigmatizaciji, da je bilo lišeno minimalnog stepena umjerenosti i pristojnosti, da je čak moglo da potakne na nasilje i mržnju prema njoj, i da je izašlo iz okvira prihvatljivog u političkoj debati. Osnovni sud u Banjoj Luci ništa od ovog nije analizirao niti obuhvatio u svojoj odluci.

Takođe, prema praksi Evropskog suda pravo na ugled se primjenjuje kao posebno pravo onda kada napad na reputaciju neke osobe dostigne određeni nivo težine i prouzrokuje štetu uživanju njenog prava na privatni život i narušava njen lični integritet. Potpuno odsustvo dokaza za činjeničnu izjavu ili bilo kakvu činjeničnu osnovu za vrijednosni sud često je dovodilo do toga da Evropski sud odluči u korist prava na ugled pojedinca. U ovom kontekstu, Evropski sud je stava da što je neka tvrdnja ozbiljnija, to mora biti čvršća njena činjenična osnova. Standard koji je upravo trebalo primjeniti u slučaju izražavanja g. Dodika. Ukoliko nema dokaza da je gospođa Topić agent BND-a, onda je ona oklevetana. Sasvim jednostavan princip.

Pored toga, potrebno je i da se u okviru određenih izražavanja pokaže „dobra vjera”; odnosno stav da onda kada onaj ko koristi slobodu izražavanja a ne pokuša da provjeri pouzdanost svojih izvora ili ne može da potkrijepi svoje klevetničke izjave pružanjem dokaza ili barem dovoljne činjenične osnove, ne postupa u dobroj vjeri.

U slučaju Alithia Publishing Company protiv Kipra radilo se o građanskoj presudi za klevetu zbog objavljivanja novinskih članaka u kojima se navodi da je bivši ministar odbrane korumpiran. Evropski sud je u ovom slučaju izričito naveo da je pravo na pretpostavku nevinosti relevantno za balansiranje koje sud mora da preduzme, a u ovom slučaju je odlučeno da nije bilo povrede prava na slobodu izražavanja jer nije pokazana dobra vjera u izražavanju kako se flagrantno zanemarila dužnosti odgovornog novinarstva objavljivanjem izjava koje potkopavaju prava drugih.

Nepostojanje dobre vjere je bio odlučujući faktor i u slučaju Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, gdje je u pitanju bio znatan javni interes. U ovom slučaju se radilo o tome da podnosilac predstavke nije mogao da potkrijepi svoju činjeničnu optužbu, iznijetu u novinskom članku, da je određeni ministar prijetio da će ubiti novinarku dok je u nju uperio pištolj. Evropski sud je u ovom slučaju riješio sukob između slobode izražavanja i prava na ugled u korist prava na ugled kako nije ispoštovana dužnost i odgovornost u ostvarivanju slobode izražavanja. Naime, sloboda izražavanja nije neograničeno pravo čak i kada je riječ o o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici, kako ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti”. „Dužnosti i odgovornosti” dobijaju na važnosti kada se napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju „prava drugih”. Zato se izražavanje treba vršiti u dobroj vjeri.

Apsolutno je jasno da Milorad Dodik u svom izražavanju nije pokazao „dobru vjeru”. On nije pokušao da provjeri pouzdanost svojih izvora, ukoliko ih je uopšte imao, i nije mogao da potkrijepi svoje klevetničke izjave pružanjem dokaza ili barem dovoljne činjenične osnove da je Tanja Topić agent BND-a. Dakle, njegove riječi su laž kojom se kleveta gospođa Topić. Naravno, banjolučki sud ni ovo nije uzeo u obzir pri odlučivanju.

Pored toga, Evropski sud je utvrdio da se mora napraviti razlika između slučajeva u kojima postoji pravo javnosti da bude informisana i onih u kojima objavljivanje služi samo da zadovolji radoznalost određenog čitaoca. Tako je u predmetu Leempoel protiv Belgije našao da su ograničenja slobode izražavanja bila opravdana kada je objavljivanje članka u časopisu, koji se sastojao od povjerljive prepiske sudije, narušilo privatni život sudije, a da nije dalo nikakav doprinos debati o pitanju od opšteg interesa.

Evropski sud je u svojoj praksi utvrdio i da određene izjave predstavljaju neopravdane lične napade van okvira slobode izražavanja. Tako je npr. u predmetu Aguilera Jiménez i drugi protiv Španije, sud potvrdio otpuštanje članova sindikata koji su objavili sugestivan crtež direktora njihovog preduzeća i dvoje zaposlenih propraćen grubim izjavama. Uprkos činjenici da su oni uživali dodatnu zaštitu slobode izražavanja kao članovi sindikata, Evropski sud je smatrao da njihova prava nisu povrijeđena, kako je postojala uvredljiva priroda publikacije i njen uticaj na ugled dvoje zaposlenih, kao i da lični napadi nisu bili neophodni za odbranu interesa sindikata.

Dakle, kada se sloboda izražavanja, pa i od strane javnih ličnosti, koristi  za izražavanje koje nema veze sa debatom od javnog interesa, već služi samo za napad na određenu osobu na ličnom nivou, onda se sloboda izražavanja pokušava ostvariti na način koji nije u skladu sa njenom svrhom kao ni sa debatama od javnog interesa. Upravo onako kako se desilo u slučaju izražavanja gospodina Dodika.

Jasno je da gospodin Dodik kao uvaženi političar i čovjek koji je stalno pod svjetlima javnosti uživa dodatnu zaštitu slobode izražavanja. Međutim, ona nije apsolutna. Njegovo izražavanje je bio klasičan lični napad na Tanju Topić, bez ikakvog doprinosa debati o pitanjima od javnog interesa. Pri tome, lični napadi koje je putem riječi izrekao g. Dodik uopšte nisu bili potrebni da on iskaže neslaganje sa stavovima ili radom Tanje Topić. Neslaganje ili kritika su mogle da se izraze na mnogo primjereniji i pristojniji način. Osnovni sud i u ovom pogledu nije izrekao niti jednu rečenicu!

Veoma značajan standard Evropskog suda, naročito za slučaj izražavanja g. Dodika, govori da lica koja daju izjave koje direktno optužuju imenovanu osobu i koje su potpuno lišene činjenične osnove ne mogu imati koristi od slobode izražavanja u smislu toga da je dozvoljeno pretjerivanje ili provokacija, pa čak i kada su u pitanju debate od javnog interesa.

U slučaju Petrina protiv Rumunije radilo se o političaru koji je bio neuspješan u svojoj domaćoj tužbi za klevetu protiv novinara koji je tvrdio da je političar sarađivao sa Sekuritateom, rumunskom tajnom službom tokom komunističkog režima, te su u tom slučaju domaći sudovi dali prednost slobodi izražavanja nad reputacijom političara. Evropski sud je u svom odlučivanju jasno utvrdio da su članci uvrijedili političara, budući da nisu postojali dokazi da je on ikada pripadao Sekuritatei. Kako je sama poruka sadržana u člancima bila jasna i neposredna, data bez ikakve note ironije ili humora, bez odslikavanja „mjere preterivanja” ili „provokacije” koji su normalno dozvoljeni novinarima u kontekstu slobode štampe, Evropski sud je smatrao da članak iskrivljeno predstavlja realnost bez činjenične osnove. Evropski sud je odlučio da lice koje izjavama direktno optužuje imenovanu osobu, a same izjave su potpuno lišene činjenične osnove, ne može imati koristi od slobode izražavanja u smislu toga da je dozvoljeno pretjerivanje ili provokacija.

Sličnost ovog slučaja sa slučajem izražavanja g. Dodika je ogromna. Ukratko rečeno, i u slučaju izražavanja Milorada Dodika desilo se iskrivljeno predstavljanje realnosti bez činjenične osnove i to putem izjave koja direktno optužuje Tanju Topić da je strani agent i koja je potpuno lišena činjenične osnove. Baš zato lica koja daju ovakve izjave ne mogu imati koristi od slobode izražavanja jer prelaze granice dozvoljenog pretjerivanja ili provokacije. Pogađate, o ovome nema niti jednog slova u presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci.

Iako je obaveza Osnovnog suda u Banjoj Luci prema Zakonu o zaštiti od klevete Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine da pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potrebu za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja jasno utvrdi u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda, to u ovom slučaju nije učinjeno.

Formulacije i način na koje su one izražene u presudi upućuju na to da su se u izradi presude samo prepisivali izabrani navodi iz različitih priručnika za primjenu prakse Evropskog suda koji su napisani na našem jeziku, ali da se Osnovni sud nije upustio u istinsko istraživanje prakse i čitanje originala presuda na francuskom i engleskom jeziku, a ne samo navoda o njima u skraćenim formama.

5. „Strah životu kalja obraz često”

Jasno je da se određeni sudovi boje izvršne vlasti. Jasno je i da se boje pojedinaca iz te vlasti, kao i političkih moćnika. Jasno je i da sudovi nerijetko trpe veliki pritisak od strane različitih struktura.

Međutim, jasno je i da sudovi treba da sude po „po zakoniku, pravo, kako piše u zakoniku, a da ne sude po strahu od carstva mi”, kako veoma lijepo navodi poznati srpski pravni dokument, srednovjekovni Dušanov zakonik. Ako ne mogu da sude tako, onda je izlišna svrha njihovog postojanja. Ukoliko sudije ne mogu da primjenjuju pravo „ni po babu, ni po stričevima”, onda treba da se bave drugim, manje zahtjevnim i manje stresnijim poslom…

Sve u svemu, čini se da je u ovom slučaju strah od „carstva” i onog ko upravlja njime ipak bio jači od onog što piše u pravnim paragrafima. Naravno, ukoliko je u pitanju samo strah suda to može donekle biti i ljudski razumljivo, ali ne i prihvaćeno i opravdano! Međutim, ukoliko je u pitanju namjerna pristrasnost, a sama presuda odnosno njen ton bi možda i mogli uputiti na takvo nešto, onda je to ogroman problem. Problem koji je mnogo veći od samo ove jedne presude. Iskreno se nadam da to nije u pitanju u ovom slučaju.

Osnovni sud ovakvom aljkavo donesenom i obrazloženom presudom vrši svojevrsno iznevjerivanje povjerenja građana u pravo i vladavinu prava uz indirektno zastrašivanje javnosti. Naime, ovakva presuda je veoma opasna, jer sa jedne strane ne priznaje Tanji Topić njena prava, a sa druge posredno zastrašuje sve one koji se drznu govoriti o određenim stvarima, poručujući im da je protiv njih dozvoljena hajka za koju niko neće odgovarati. Dakle, ćuti i trpi, jer svoje pravo ne možeš dobiti na sudu, iako si u pravu.

Strašno! Na kvadrat!

6. Udri oklevetane – dopušteno je!

Kada se uzmu sve okolnosti nastanka izjave g. Dodika i činjenice u vezi sa njom (samo izražavanje i izrečene rečenice u njemu, način, oblik, sadržaj i vrijeme pronošenja teksta sa tim izražavanjem, njegov kontekst, priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost, poštovanje standarda i sl.), jasno je da je došlo do klevete na račun Tanje Topić.

Ukoliko govorenje i objavljivanje izmišljenih informacija u ovom smislu, onako kako to tumači Osnovni sud u Banjoj Luci, nije udar na ugled i čast, onda je veliko pitanje šta u stvari predstavljaju ugled i čast koje bi sudovi trebalo da štite. Veliko je pitanje i zašto uopšte imamo Zakon o zaštiti od klevete i zašto sudovi uopšte sude po njemu. Ako banjolučki sud smatra da je dozvoljeno govoriti šta god hoćeš, o kome god hoćeš, onda nema smisla da de iure imamo neke zabrane u tom smjeru.

Sloboda izražavanja, a naročito sloboda izražavanja političara jeste nešto što je prijeko potrebno i bez čega se ne može zamisliti demokratsko društvo. Međutim, ta sloboda ne smije da bude ujedno i sloboda uništavanja nečijeg života, podsticanje napada na nekoga ili srozavanje ugleda određenog lica putem plasiranja neistina. Društvo koje dopušta uništavanje ugleda i podsticanje mržnje prema licima sa kojima se određene osobe ne slažu u stavovima je društvo u kome je jednoumlje vrlina, napadi na ugled onih koji misle drugačije pozitivna stvar, a ponašanje suprotno tome, ono koje treba istrijebiti.

U stvarnosti, u javnosti Republike Srpske stvoren je i postoji otvoreni prezir i mržnja prema ljudima za koje se tvrdi da su špijuni, odnosno strani agenti, samo zato što rade za strane organizacije, iako sa špijuniranjem nikakve veze nemaju. Pogotovo onda kada javni mediji, vladine-nevladine organizacije i političari upiru prstom na te ljude samo zato što dobijaju određena sredstva od organizacija za koje rade, a koje dolaze iz inostranstva. Iako se država i mnogi radnici u javnim organima plaćaju i finansiraju baš novcem koji dolazi iz tog inostranstva, jer se tako puni budžet. Ali to se, naravno, ne gleda tako. Dvostruki aršini neka vladaju!

Ukoliko sudovi, kao banjolučki Osnovni sud, prihvate da se neistina može izreći, i to tako da se targetiraju ljudi kao Tanja Topić, onda se postavlja opasan princip u društvu, u kome sudovi ne brinu za pravo. Takve laži mogu da dovedu ne samo do štete po ugled jednog lica, nego i do fizičkih napada na njega.

Već sam pisao o tome da se može desiti da bi se zbog takve sudske prakse na svakog novinara koji istražuje korupciju mogli obrušiti brojni portali, u privatnom i javnom vlasništvu, koji bi pisali razne laži o njemu, u cilju njegove diskreditacije i indirektnog poziva na napad na njega ili bi se na nekog zviždača mogao okomiti cjelokupan interesni aparat u cilju rušenja njegove slike u javnosti i mnogih drugih stvari koje idu uz to… i za te radnje niko ne bi odgovarao.

Izgleda da Osnovni sud ovakvim tumačenjem želi da kaže da je dozvoljeno javno, u medijima, lagati o tome da je neko špijun/agent, da radi za interese strane službe, a protiv svoje države, sve dok to predstavlja „nečije izneseno mišljenje”.

Pitanje na koje (ni)je lako dati odgovor je da li to sud ukazuje na to da sada svi građani mogu da počnu da pišu i objavljuju tekstove u kojima će direktno lagati, iznositi različite metafore, odnosno kako sud kaže „iznositi svoje mišljenje”, o bilo kome ko se nalazi u javnoj sferi, da je taj neko primio određene pare od nekoga, pokrao nekoga, da je prevario suprugu, da je špijun i da je izdao svoju zemlju radeći za drugu državu itd.? I da takve izjave, tekstove, fotografije svako može da objavljuje javno, ponekada crtajući mete na čelu svakog ko bude targetiran na taj način?

Da ponovim i malo preformulišem ono što sam napisao u nekim prethodnim tekstovima u kojima sam komentarisao presude za klevetu u pravnom sistemu:

Sloboda izražavanja – uvijek; Sloboda medija – uvijek; Sloboda jačeg izražavanja političara – uvijek; Sloboda kritike i provokacije – uvijek; Sloboda nekažnjenog pisanja proskripcija i narušavanje ugleda kroz laži i neistinite optužbe – nikad! 

Još samo da i svi sudovi to shvate.

Piše: Dejan Lučka
Izvor: dejanlucka.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter