Cvijan Radovanović: Podsjećanje na jednu od starih priča o legendarnom fudbaleru Goranu Miljanoviću


Cvijan Radovanović: Podsjećanje na jednu od starih priča o legendarnom fudbaleru Goranu Miljanoviću

14 Jun 1987. Dan kada je FK Sloboda iz Tuzle izbjegla ispadanje iz Prve lige i uloga Gorana Miljanovica  u tome.
Da bi se dovoljno napisalo o Goranu Miljanovicu u sto manje rijeci, kako preferira FB, potrebna je izuzetna pripovjedacka sklonost. Uvijek, kad nesto pokusavam trazim opravdanje u meni omiljenoj frazi: "Ono sto vrijednom i upornom slijedi, ako i ne uspije, sam pokusaj vrijedi." Pokusaj ne znaci i uspjeh, ali bez pokusaja nema ni uspjeha. 
Kada spominjem uspjeh onda ova rijec  veoma dobro korespondira sa licnoscu Gorana Miljanovica.
Odigrati preko 350 utakmica samo za FK Sloboda iz Tuzle,  svojstveno je samo uspjesnim igracima. Svoj fudbalski talenat pokazao je je jos od ranih skolskih dana u Priboju, gdje je zivio od 1958. godine. Svi mi, Goranovi drugovi i zaljubljenici fudbalske vjestine, borili smo se da igramo u Goćinoj ekipi, jer je to znacilo, biti u pobjednickoj ekipi.
Od svih onih koji su mastali da postanu veliki fudbaleri, bar sto se Priboja tice, jedino je Goran bio predodredjen za uspjeh ali iskljucivo zbog toga sto je bio ne samo talentovan nego i uporan.
Prije dolaska u Slobodu, Goran je igrao za Slogu iz Crnjelova, Majevicu iz Lopara i brcansko Jedinstvo.
Na Tusanj je dosao 1978 g.  u vrijeme velikog uspona FK Sloboda i zadrzao se punih 10 godina.

Ovdje nemam namjeru spominjati Goranove nezaboravne igre u Slobodi, nego se zelim osvrnuti na dogadjaj koji se desio prije tacno 35 godina. Na danasnij dan, tacnije 14 Juna 1987. godine igrao se mec Sloboda - Velez. Taj mec se igrao u zadnjem kolu Prve lige bivse Jugoslavije i bio je veoma vazan za obje ekipe. Pobjeda Veleza donosila je titulu prvaka, pobjeda Slobode, njen ostanak u Prvoj ligi. Nerijesen rezultat bio bi poraz za obje ekipe, niti bi Sloboda ostala u ligi, niti Velez osvojio titulu. Sa Velezom je doslo i oko 3000 vatrenih navijaca. Utakmica je pocela veoma dobro po Velez. Semir Tuce je postigao gol vec u 6 min. Samo 13 minuta su navijaci Veleza, proveli u nadi da ce njihovi ljubimci osvojiti titulu sampiona Jugoslavije Ta lazna nada istopila se vec u 19 min. Dosudjen je penal za Slobodu, a sigurni egzekutor bio je Cvijan Milosevic. On je igrao s povrijedjenim koljenom, a u Slobodi je bio zaduzen i za udarce sa bijele tacke. S obzirom na povredu, on se nije pojavio u drugom poluvremenu koje je bilo puno bezuspjesnih akcija i na jednoj i na drugoj strani, a u 79 min. sudija dosudjuje drugi penal za domacu ekipu.
Jedanaesterac izvodi Goran Miljanovic i postize istorijski gol za Slobodu. Erupcija odusevljenja domacih navijaca na  stadionu Tusanj! Sloboda ostaje u prvoj ligi. Koliku je odgovornost imao Miljnovic,  najbolje cemo saznati iz sjecanja Cvijana Milosevica, kome je Goran kasnije, u Belgiji priznao da mu je to bio jedan od najtezih trenutaka u karijeri. Kako Milosevic prica, Goran je stavio loptu da puca, a u sebi je psovao sto sam izasao iz igre. Sreca sto je pogodio i ostavio Slobodu u ligi. Iako je poslije utakmice, bilo incidenata medju navijacima i mnoge slike su podsjecale na Heysel, na svu srecu nije bilo teze povrijedjenih navijaca. 
Mnogo  utakmica u velikom stilu je Goran odiigrao u crveno-crnom dresu i mnogo lijepih trenutaka dozivio u Slobodi i u Tuzli. Nezaboravni su bil njegovi precizni pasovi  i  slobodni udarci za koje je bio jedan od najboljih u ligi. Bio je vitak i izuzetan tehnicar, elegantan u igri, naprosto, kompletan igrac.
Ostace zapamcena impresivna srednja linija Slobode: Miljanovic, Verlasevic, Mujezinovic.

Legendarni fudbaler je odigrao i 4 meca u reprezentaciji Jugoslavije i postigao jedan gol. Da je kojim slucajem igrao u "velikoj cetvorci", siguran sam da bi taj broj utakmica bio znatno veci.
U slijedecoj 1988 god. Sloboda je bila vicesampion Jugoslavije, a iste godine je Goran presao u redove belgijskog Lirsa. Nazalot, tu se i povrijedio, a  poslije zalijecenja je pokusao da nastavi u drugorazrednim klubovima, prvo kao igrac, a onda i kao trener.
Goran je umro mlad u 52 godini od teske bolesti i sahranjen je u svom rodnom zavicaju, na groblju u Jablanici. Iza sebe je ostavio suprugu Dragicu, koja i danas zivi u njihovoj porodicnoj kuci u Belgiji i dva sina Milana i Nenada. Stariji sin je ozenjen ima kcerku Emmu i sina Lukasa. Iako nije rodjen u Priboju, Goran je svoju ranu mladost i najljepse dane proveo u njemu. Svuda je isao ali se uvijek rado vracao i posjecivao Priboj sve do svoje smrti. Bio je pravi profesionalac, ne samo dobar fudbaler,  vec prevashodno dobar covjek, neposredan, jednostavan i komunikativan. U drustvu svojih prijatelja, cesto je pjevao sevdalinke, koje je posebno volio. 
U znak zahvalnosti za sve sto je postigao u karijeri, a prevashodno u cilju cuvanja uspomene na ovu fudbalsku legendu, u Priboju se odrzava svake godine memorijalni turnir "Goran Miljanovic". Pretpostavljam da ce se Priboj oduziti ovom fudbalskom velikanu, i na druge nacine jer je to nas Goco itekako zasluzio!

Piše: Cvijan Radovanović
Foto naslovna: tuzlarije.net/bhstring.net
Izvor: Facebook/Infomedia Balkan

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter