Četiri vrste introvertnosti

Introvertiranost, u velikoj mjeri zahvaljujući bestseleru “Tišina” iz 2012. autorke Suzan Kejn koji ima određeni kulturni značaj.

Osobina koja se nekad uglavnom pogrešno shvatala i često smatrala manom u ponašanju, sada je predmet brojnih knjiga i onlajn. članaka.

To je zapravo problem koji je identifikovan još 1980. godine, kada je jedna studija utvrdila da se “naučne” i “zdravorazumske” definicije introvertiranosti baš i ne podudaraju.

Ne postoji samo jedna vrsta introvertiranosti, već, kako navodi psiholog Džonatan Čik, postoje četiri nijanse introvertiranosti: društvena, misaona, tjeskobna i suzdržana. I mnogi introverti su mješavina sve četiri vrste, te ne pokazuju jednu vrstu više od drugih.

Čik je ovaj model nazvao STAR – po prvim slovima svake vrste (Social, Thinking, Anxious, Restrained – društvena, misaona, tjeskobna i suzdržana introvertiranost). Dizajnirao ga je tako što je anketirao oko 500 ljudi životne dobi između 18 i 70 godina pa ih pitao o njihovoj sklonosti za samoćom i sanjarenjem.

Princip koji ujedinjenje sve četiri vrste je, naravno, sklonost okretanja prema unutra, a ne prema vani – ali osim toga, stvari su komplikovanije.

Evo kratki opis svake vrste:

Socijalna (društvena) introvertiranost

Socijalna introvertiranost je najbliža onome što se uobičajeno smatra introvertiranošću, u smislu davanja prednosti druženju u malim grupama, umjesto u velikim.

Ili ponekad, grupe ne dolaze u obzir – oni koji imaju visoki nivo društvene introvertiranosti njima je samoća najpoželjnija.

“Oni radije ostaju kod kuće uz knjigu ili kompjuter ili se druže u malim grupama s bliskim prijateljima i ne idu na velike zabave na kojima je mnogo nepoznatih ljudi”, rekao je Čik. Ali to je drugačije od sramežljivosti, jer ne postoji tjeskoba zbog preferiranja samoće ili malih grupa.

Misaona introvertiranost

Misaona introvertiranost je noviji koncept. Osobe s visokim nivoim misaone introvertiranosti ne dijele averziju prema društvenim događanjima koju obično povezujemo s introvertiranošću. Umjesto toga, oni su introspektivni, obazrivi i promišljaju o sebi.

“Vi ste sposobni da se izgubite u svom svijetu mašte, ali ne na neurotičan način, već na maštovit i kreativan”, rekao je Čik.

Tjeskobna introvertiranost

Za razliku od društveno introvertiranih osoba, tjeskobni introverti mogu tražiti samoću jer se osjećaju neprijatno u društvu drugih ljudi zbog toga što nisu vrlo sigurni u svoje socijalne vještine. Često njihova anksioznost ne blijedi ni kad su sami.

Ova vrsta introvertiranosti je definiSana tendencijom razmišljanju i stalnom vrtlogu misli o tome što bi moglo ili je već otišlo po zlu.

Suzdržana introvertiranost

Druga riječ za ovo je rezerviranost. Suzdržani introverti kao da ponekad funkcionišu nešto sporije, radije razmišljaju prije nego što govore ili djeluju. Takođe, potrebno im je neko vrijeme da se pokrenu – ne mogu, na primjer, probuditi se i odmah jurnuti u akciju.

Knjiga Harukija Murakamija „O čemu govorim kada govorim o trčanju„ sadrži odlomak za koji mislim da jasno prikazuje suzdržane introverte, kad govori o tome kako je potrebno neko vrijeme da se njegovi mišići zagriju kad počinje trčati.

“Kada sam ujutro obukao patike i krenuo, moje noge su bile tako teške da sam mislio kako ih nikada neću moći pokrenuti”, piše on. On kaže da je to način na koji je njegov um funkcioniše: sporo se pokreće. Murakami je, kladio bih se, suzdržani introvert.

Čikov model “četiri značenja introvertiranosti” do sada postoji samo na papiru, ali ima podšku mnogih kolega.

Izvor: atma.hr