Branko Perić: -Šta je sudija Blagojević uradio pa ga je pravosudni sud izveo pred tribunal-

Taman sam pomislio da je došao kraj pravosudnim skandalima, ili da će bar doći do zatišja (zar nisu imenovali sve koje nisu trebali, pokažnjavali što su naumili i na sud poslali sve koji im zasmetaše!?), kad se oglasi u "Oslobođenju" sudija Okružnog suda u Banjaluci Milan Blagojević sa viješću da ga ovih dana izvode pred pravosudni sud zbog izdvojenog mišljenja!

U sve sam mogao povjerovati, ali da će sudiju goniti sud njegove partije (ne šegačim,  nezavisno pravosuđe je njegova jedina partija!) zbog mišljenja - to ni u snu sanjati  nisam mogao! Za sve se sudiji može suditi, ali za mišljenje - nikako! Mišljenje je nešto što je neodvojivo od njegovog bića. Suštastvo, što bi pjesnik rekao. Sve što sudija ima je njegovo sudijsko mišljenje! Sve što se od njega može tražiti, sve što on može dati, to je mišljenje. Zar sudija nije plaćen da misli? Kako može da sudi ako ne misli (a može i to, vjeruj mi, čitaoče!).

Nije sudija Blagojević imao kome da se izjada zbog progona kome je izložen, osim novinama - jedinom mjestu gdje se progonjeni danas može čuti, naravno ako ima sreće da ga one ne gone. Slabašna vajda, ali bolja od misaonog kazamata. Kao što čitalac vidi, niko nije stao u zaštitu sudijinog prava na mišljenje (kao da se nikog drugog to ne tiče), pa je sam morao da se oglašava svojim mišljenjem o svom mišljenju.

Ni ja ne bih znao kako da stanem u zaštitu kolege po prokletstvu da mi "Nezavisne" ne ustupaju dragocjeni novinski prostor, vjerujući da radim na opštu polzu. Takvo je danas naše nezavisno, slobodno, za dijalog otvoreno i demokratsko pravosuđe. Nije ni čudo kada je u rukama svemoćnih progonitelja!

Šta je sudija Blagojević uradio pa ga je pravosudni sud (Ured disciplinskog tužioca - UDT) izveo pred sudski tribunal kao prestupnika? Nije se složio sa mišljenjem većine (dvojice svojih kolega) prilikom odlučivanja u sudskom sporu, pa je svoje izdvojeno sudijsko mišljenje obrazložio i dostavio strankama. Šta je u tome grijeh? Zar stranke nemaju pravo da znaju šta misli sudija koji ima drugačije mišljenje od većine koja donosi odluku u njihovom sporu? Zar žalbeni (drugostepeni) sud ne interesuje kakve je argumente imao sudija koji je izdvojio svoje mišljenje? Zar i njemu ne bi moglo pomoći drugačije mišljenje o zakonitom rješenju spora? Zar to ne bi pomoglo i strankama u sporu da bolje razumiju sudsku odluku?

Koliko sam mogao da razumijem iz sudijinog objašnjenja disciplinske tužbe, stavlja mu se na teret da je "javno obznanio povjerljivu informaciju do koje je došao u vršenju dužnosti sudije"! Kakvu povjerljivu informaciju? Zašto povjerljivu? Zar su sudske odluke povjerljiva informacija? Postoji u zakonu tajnost postupka vijećanja i glasanja (donošenja sudske odluke), ali ta tajnost ne podrazumijeva tajnost sudijskih mišljenja i načina na koji je odluka donesena. Tajnost postupka donošenja postoji dok se odluka ne donese i uspostavljena je da se onemogući vanjski uticaj na sudije dok razmjenjuju mišljenja i odlučuju kakvu će odluku donijeti. Kad se odluka donese, više nema nikakve tajnosti. Sve bi moralo da se zna, obrazloži i objavi.

Ako je disciplinski tužilac prestup našao u objelodanjivanju činjenice da odluka nije donesena jednoglasno, to se ne može smatrati otkrivanjem tajne jer takva tajnost nije propisana ustavom i ustanovljena zakonom. Čak i da jeste, bilo bi to suprotno korpusu osnovnih ljudskih prava. Šta bi opravdalo takvu tajnost? U čijem bi interesu ona bila uspostavljena? Objavljivanje izdvojenog mišljenja je objavljivanje istinitih činjenica koje se tiču primjene zakona i sudijske nezavisnosti. Ne mogu se sakrivati istina i dijeliti pravda. Nije prirodno. Zbog toga izdvojena mišljenja javno objavljuju Evropski sud za ljudska prava, Haški tribunal i ustavni sudovi svih evropskih zemalja. Kažu da to rade u nekim zemljama i redovni sudovi. I naši ustavni sudovi objavljuju izdvojena mišljenja sudija. Zašto to ne rade i naši redovni sudovi pitanje je za zakonodavca. Nema nikakvih razumnih razloga da se to ne čini.

Sudija Blagojević, dakle, nije prekršio ni ustav ni zakon (zakon nigdje ne zabranjuje da se izdvojeno mišljenje objavi). Kada je obrazložio svoje izdvojeno mišljenje i dostavio ga strankama, uradio je ono što je zakonodavac (usuđujem se reći, iz neznanja) propustio da unese u zakon. Učinio je to, siguran sam, u najboljoj namjeri. I ja bih učinio isto. Ne samo zbog stranaka koje imaju pravo da znaju pravne argumente zbog kojih sam izdvojio mišljenje, nego i zbog toga što su moji pravni argumenti moje pravno znanje, moje razumijevanje pravde, moja čast i moje jedino sredstvo za odbranu od mnogih optužbi pred kojima se sudija (posebno danas!) nalazi. Ko bi i zašto mogao da zabrani sudiji da objavi svoje pravno mišljenje? Samo javno objavljeno mišljenje može biti osporavano i odbranjeno.

Uvredljivo je sprečavati sudiju da svoje pravno mišljenje objavi. To je ubistvo pravnika u njegovom biću. To ga lišava profesionalne esencije, njegovog habitusa. To je za sudiju smrtna kazna. Sudija koji ne zna da brani svoje mišljenje je loš sudija. Sudija koji ne smije da brani svoje mišljenje nije nikakav sudija. Pravni sistem koji bi to zabranio ne bi bio pravni, još manje demokratski. Ta vrsta totalitarizma je pogubna za ljudska prava i razvoj pravne misli. Da nije bilo izdvojenih mišljenja, ne bi bilo evolucije prava. Da se zabranjivalo objavljivanje suprotnih pravnih mišljenja i danas bismo primjenjivali Justinijanov kodeks, ili, u najboljem slučaju, Dušanov zakonik.

Kako stvari stoje sa novim tumačima prava, skoro da bi bilo bolje da evolucije prava nije ni bilo.

Objavljivanje izdvojenog sudijskog mišljenja je krupno pitanje za zakonodavca i pravosudnu praksu. Njime ne bi trebalo da se bave mladi i dobronamjerni ljudi u UDT. Kada se takva pitanja pojave u praksi, mora da reaguje VSTS. Kako? Da organizuje raspravu u profesionalnoj zajednici, da se čuje mišljenje sudija, da se konsultuje akademska zajednica, da se analizira uporedna praksa, da se u dijalog uključi zakonodavac... Tako mudri ljudi pristupaju ozbiljnim problemima. Uloga regulatora pravosuđa je da o kontroverznim pitanjima sudske prakse (a izdvojeno mišljenje je takvo pitanje) organizuje dijalog, zauzme stav i ponudi rješenja, a ne da prepusti da se problemi rješavaju u disciplinskom postupku. Za ovakve propuste trebalo bi kazniti VSTS. Savjetovao bih disciplinske tužioce (ko sam ja da savjetujem, kao da čujem!) da o takvim stvarima prethodno zatraže mišljenje VSTS. Valjda i članovi VSTS imaju nekakvu odgovornost!?   

Sudija Blagojević ničim nije zaslužio ovakav odnos pravosudnog disciplinskog komiteta. Jeste da je "rđavo prilagođen čovjek" (Nikola Milošević to kaže za Crnjanskog!), ali to nije za disciplinovanje. Zna prenagliti, zna biti nepredvidiv, zna promašiti, zna ponekad biti konfuzan, zna ostati nedorečen, ali mu se ne može osporiti svaka vrsta pravnog talenta. I kad promaši, zna mjeru. Znam to iz iskustva, i mene je znao potkačiti u svojoj jurodivosti. Zašto da ne, ljudi smo!? Kakav god da je, koristan je za pravosuđe. Podstiče na mišljenje, traži dvoboj, provocira dijalog. Kud ćeš više u ovoj prav(osud)noj bijedi i čamotinji!?

Zbog toga sam spreman da branim kolegu Blagojevića od tiranije koju širi postojeća većinska struktura VSTS. Ako ga kojim slučajem kazne, neka odmah kazne i mene. Čvrsto obećavam da ću učiniti isti prestup čim mi se ukaže prilika. Ako mu odrežu novčanu kaznu, plaćam pola. Ulažem u profesionalnu solidarnost.

Takvo je vrijeme došlo.   

Piše: Branko Perić - Autor je sudija Suda BiH

Izvor: https://www.nezavisne.com/