Branko Perić: Pravosuđe BiH - Sumrak integriteta - Utočište nitkova

Tegeltija nije bio eksces pravosudnog sistema, nego proizvod političke strukture koja je iz ličnih razloga razarala pravosudni sistem. Njegov odlazak iz pravosuđa u Dodikov kabinet nije slučajnost, niti je akt samilosti vladara nad izvođačem radova.
Ovih dana mediji objaviše podužu priču o tome kako je jedna sutkinja (predsjednica suda) tužila Federaciju BiH za izgubljenu dobit zbog toga što nije izabrana za sutkinju Ustavnog suda, te ishodila presudu kojom joj je dosuđena naknada štete na ime izgubljene zarade od 1.000 KM, koji iznos će joj Federacija BiH isplaćivati svakog mjeseca, od 2014. pa sve do 70. godine života. Zastupnik tužene Federacije BiH nije se žalio na takvu presudu, očigledno je smatrajući pravednom i zakonitom.
Istorijat navedenog slučaja, ako je vjerodostojno predstavljen, otvara niz moralnih i pravnih pitanja, od kojih su dva vrlo indikativna: zašto Federaciju BiH nije zastupalo Pravobranilaštvo FBiH, nego pravnica koju je ovlastio Živko Budimir, tadašnji predsjednik Federacije, i zbog čega zastupnik tužene nije uložio žalbu protiv presude!? Dok se sve ne razjasni, progoni me sumnja da je slučaj nastao u zoni organizovanog političko-pravosudnog kriminala. Ostaje da vidimo da li će se nadležni tužioci baviti ovim slučajem, ili će ćutati. Kao što ćuti i VSTV, protiv koga je ista sutkinja takođe podnijela tužbu Sudu BiH radi diskriminacije i naknade izgubljene zarade zbog neizbora i na poziciju sudije Suda BiH.

UTOČIŠTE NITKOVA

Istovremeno sa ovom skandaloznom pričom, mediji revnosno drže u fokusu dva disciplinska postupka protiv prvih ljudi najvažnijih državnih pravosudnih institucija: Ranka Debevca, predsjednika Suda BiH, i Gordane Tadić, glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Njima se na teret stavljaju prestupi koji se tiču zloupotreba službene dužnosti i ponašanja koje šteti ugledu funkcije koju obavljaju. Prethodno je javnost obavještavana da se pred Sudom BiH vodi krivični postupak protiv jednog predsjednika suda zbog seksualnog uznemiravanja, da je jedan sudija nedavno razriješen sudijske dužnosti zbog ponašanja koje graniči sa sumanutošću, da je jedan sudija u izvršnom postupku stan, koji je bio predmet izvršenja, prodao svojoj kćerki... Mogle bi se do unedogled nabrajati maštovite nepodopštine naših sudija i tužilaca.
Kad čovjek posmatra seriju pravosudnih skandala posljednjih desetak godina, ne može se oteti utisku da je pravosuđe postalo utočište nitkova, moralno posrnulih i mentalno poremećenih ljudi, i da svakim danom sve više liči na sistem organizovanog državnog kriminala koji opstaje zaštićen pravnim konstrukcijama nezavisnosti, tužilačke samostalnosti i slobodnog sudijskog uvjerenja.

Pravosudni skandali koje godinama pratimo i konstantan porast disciplinskih prestupa su alarm za uzbunu! Sistem je u rukama nesposobnih, truo iznutra, moralno zapušten i, po svemu sudeći, duboko korumpiran i kriminalizovan. Postalo je mučno i nepodnošljivo gledati sudije kojima se sudi, predsjednike sudova koji se brane od disciplinskih optužbi svojih kolega i tužioce koji pokušavaju da dokažu da su nevini. Toliko javne sramote nikada nije bilo na plećima sudijske profesije. Čini se da svaki pokušaj odbrane tih ljudi samo povećava stepen odvratnosti! To se rijetko viđa u svijetu. Kod nas je to postalo gotovo normalno!
Gdje se izgubilo dostojanstvo sudijske profesije? Šta je sa profesionalnom čašću i ugledom? Gdje su nestali razum i savjest ljudi koji pripadaju najuglednijoj profesiji? O tome se ne piše i ne govori. O tome nema javnih rasprava. Nema pravosudnih projekata na tu temu. Nema glasa osude časne esnafske većine. Taj problem se nikada nije našao na dnevnom redu nezavisnog regulatora pravosuđa. Zašto nema glasa osude od časne esnafske većine? Zašto većina pristaje na to da nosi ljagu beščašća?
Prestupi naših sudija i tužilaca nisu sporadični i slučajni ekscesi koji se mogu svakome dogoditi u rijetkim situacijama. Oni su prosto neshvatljivi i neprimjereni nekome ko se bavi pravdom i ko treba biti primjer za ugled. Oni su teški ožiljci na licu profesije i dokaz da pravosuđe boluje od trajnog nedostatka moralnog integriteta i etičke osnove.
Postavlja se pitanje otkud toliko nemoralnosti i neetičnosti u sistemu u koji se biraju najmoralniji i najprofesionalniji ljudi!? Na tom problemu se neminovno zaustavljaju svi napori da se uspostavi nezavisno, profesionalno i odgovorno pravosuđe.
Iz sociološke perspektive moglo bi se osnovano reći da je stanje u pravosuđu refleksija opšteg stanja društva. Mi smo danas društvo koje je ostalo bez moralne osnove i sistema vrijednosti. Sa raspadom bivše države razbijen je i potpuno uništen sistem vlasti koji je počivao na sistemu vrijednosti. Nove državne zajednice došle su u ruke društvenog otpada koji se uspio politički organizovati i preuzeti kontrolu nad tokovima novca, prirodnim bogatstvima, ekonomijom i onim što su marksisti nazivali društvenom nadgradnjom. Njihovim dolaskom na vlast nije uspostavljan sistem državne vlasti sa snažnim institucijama, nego snažna partijsko-mafijaška struktura nekompetentnih i neodgovornih partijskih podanika. Danas jasno vidimo da su sve društvene oblasti i sve državne institucije partijski posjed i da njima upravlja jedan čovjek. Politički lideri su apsolutni vladari neba i zemlje. U njihovim rukama su javni novac, prirodna bogatstva, zdravstvo, obrazovanje, policija, vojska i pravosuđe. Vladajuće politike su pretvorile državu u privatni posjed u kome je građanin najamnik vlasnika političkog feuda. Dakle, ne treba se čuditi kako je pravosuđe preuzela politika i zašto je Milan Tegeltija završio u kabinetu najmoćnijeg političkog lidera.
Slučaj Milana Tegeltije je primjer koji treba izučavati u sistemu pravničkog obrazovanja. Tegeltija nije bio eksces pravosudnog sistema, nego proizvod političke strukture koja je iz ličnih razloga razarala pravosudni sistem. Njegov odlazak iz pravosuđa u Dodikov kabinet nije slučajnost, niti je akt samilosti vladara nad izvođačem radova koji se preigrao u demonstriranju moći. Njegovo političko ustoličenje je prelazak u višu fazu osmišljene destrukcije pravosuđa. Sa Milanom Tegeltijom u kabinet političke moći je prešla polovina VSTV-a. Drugim riječima, pravosuđe Republike Srpske je došlo pod direktnu kontrolu političkog suverena kome je bivši predsjednik nezavisnog regulatora danas savjetnik za pravna pitanja. Ne treba sumnjati da će njegovo “savjetovanje” biti svedeno na upravljanje istragama i sudskim postupcima kako bi se kriminalne politike osigurale od odgovornosti za kršenje zakona i organizovani kriminal.
Zaslugom Tegeltije i društva, kojim je vješto manipulisao, VSTV je danas mrtva državna institucija. U njoj se za pola godine od odlaska Tegeltije i dolaska većine novih članova ništa nije promijenilo. Novi sastav nastavio sa starim praksama. To se najbolje vidi u odnosu članova VSTV-a prema Uredu disciplinskog tužioca. Disciplinske komisije u kojima sjede članovi VSTV-a nastavile su praksu vlastite diskreditacije i samodestrukcije u najdelikatnijoj sferi svoje nadležnosti – deontologiji i disciplinskom procesuiranju sudija i tužilaca.
U dva disciplinska slučaja koja su bila u fokusu javnosti, disciplinske komisije su odbile disciplinske optužbe protiv sudija sa kontroverznim obrazloženjima. Nije više od značaja da li su disciplinske optužbe osnovane ili ne: sistem je poslao poruku da je moguće sudije i tužioce i neosnovano optužiti. Institucija koja proizvodi u toj mjeri kontroverznu praksu teško da može imati povjerenje javnosti i profesionalne zajednice.
Dva disciplinska slučaja od odlučujućeg deontološkog značaja (disciplinske tužbe protiv predsjednika Suda BiH i glavne tužiteljica Tužilaštva BiH) još su u toku i, po svemu sudeći, izazvaće nove kontroverze. Takođe, disciplinski postupak protiv člana VSTV-a Mahmuta Švrake je svojevrsna ironija koja pokazuje da VSTV nije u stanju da uspostavi vlastiti integritet. Ako je Švraka počinio disciplinski prestup, onda bi ga prvo većina članova VSTV-a trebala odstraniti iz VSTV-a kao nedostojnog za obavljanja funkcije člana VSTV-a. Samo na taj način se mogu sačuvati dostojanstvo i autoritet institucije i dostojanstvo i ugled njenog člana. Bez takvog pristupa institucija ulazi u apsurdnu situaciju da se vodi disciplinski postupak protiv člana VSTV-a koji istovremeno u disciplinskim komisijama odlučuje o disciplinskoj odgovornosti drugih! Na najosjetljivijim pitanjima integriteta institucija pada na ispitu zrelosti i sposobnosti da uređuje sistem i uspostavlja najviše standarde odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija.

GEST DOSTOJAN POŠTOVANJA

Pitanje integriteta sudija i tužilaca je danas najvažnije pitanje pravosuđa. O tome se mora razgovarati u VSTV-u i profesionalnoj zajednici. Javno i otvoreno! Članovi VSTV-a moraju biti primjer moralnog, profesionalnog i svakog drugog integriteta. Zbog toga sam predlagao predsjedniku Lagumdžiji da zamoli članove VSTV-a iz ranijeg saziva, čije je obnavljanje mandata izazvalo kontroverze u javnosti, da podnesu ostavke i oslobode instituciju hipoteka nedosljednosti i neetičnosti. Bio bi to gest dostojan poštovanja. Spremnost da se greške priznaju pokazala bi moralnu zrelost i poslala poruku da institucija ima snage da uspostavlja neke nove standarde i vraća povjerenje javnosti u pravosuđe. Oni koji su počinili disciplinske prestupe, a pokušavaju da izbjegnu odgovornost, ne zaslužuju da ostanu u pravosuđu. Priznanje i pokajanje su najviši standardi moralnosti i integriteta. Ko to nema, nije mu mjesto da odlučuje o pravdi!
Da bi se argumentovano razgovaralo o ovom ozbiljnom problemu, neophodno je sačiniti analizu disciplinskih slučajeva i javno predstaviti stanje i perspektive. Sve ostalo što dolazi na red sjednica VSTV-a, uključujući i preporuke iz Bruxellesa, ne vrijedi ništa ako ne izgradimo ljude koji će imati znanje, ugled i dostojanstvo profesije kojoj pripadaju.
Da budem iskren, sumnje su mi veće od nade!

Piše: Branko Perić
Izvor: oslobodjenje.ba

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter