Branko Perić: Ikona sveopšteg ništavila

Branko Perić: Ikona sveopšteg ništavila

Nije ovo priča o poklonjenoj ikoni. Ikona je metafora društva koje propada usljed sveopšte truleži.

Nije ni priča o Miloradu Dodiku kao poklonodavcu i državniku! Dodik je paradigma državnika koje je iznjedrila tranziciona demokratija, koji ne znaju za pristojno, odmjereno i sveto.

Ima mnogo zanimljivijih priča o prisvojenom tuđem kulturnom nasljeđu. Srbija do danas nije uspjela da od Rusije dobije 166. stranicu Miroslavljevog jevanđelja, koju je iz Hilandara 1846 godine odnio ruski arhimandrit (kasniji vladika kijevski) Portfirije Uspenski. Prije godinu dana su Moskva i Beograd postigli dogovor o vraćanju, kojim se Srbija obavezala da zauzvrat Rusiji vrati sedam slika ruskog slikara Nikolaja Reriha, koje je on poklonio srpskom muzeju. 

Fragmenti naše priče o poklonjenoj ikoni poslužiće ovdje da se rasvijetli opšti kontekst njenog stradanja. A stradanje duhovne baštine najavljuje apokalipsu o kojoj se čitalac može detaljnije obavijestriti u Otkrovenju Jovanovom. 
Slučaj je zanimljiv i poučan (ako je nekome uopšte stalo do pouke!?) zbog toga što objašnjava šta je ostalo od tradicionalne države i kakvi su državnici danas na sceni. 

Za državnički posao oduvijek su važila pravila najvišeg reda, poštovanja i pristojnosti. Državnik nije mogao da napravi grešku jer su se o svemu što bi državnik preduzeo i javno izgovorio brinule dobro organizovane službe. Njima su rukovodili vrhunski stručnjaci. Skup diplomatskih pravila i propisa kojih se valja pridržavati u prepisci, sastancima i zvaničnim odnosima s pojedinim predstavnicima domaće ili strane vlasti zovu se protokol (Vikipedija). Nevidljivi majstori protokola su ogledalo države i društva. Predsjednici su dolazili i odlazili, ali se protokol nije mijenjao.

U protokolu američkog predsjednika postoji čitava služba za pisanje govora. Šefovi ove službe su zaslužni za čuvene rečenice koje su izgovarali Džordž Vašington, Džon Adamas i Tomas Džeferson. Veliki ugled i divljenje danas u Americi ima Obamin pisac govora Džon Favreu. Da li neko poznaje pisce govora naših predsjednika? 

Naši predsjednici ne koriste pisane i unaprijed pripremljene govore. Oni vjeruju da sve znaju, da su rođeni kao oratori i da o svemu i u svako vrijeme mogu da govore. I kada nemaju ništa važno da kažu, oni imaju potrebu da govore. Govore o svemu, najčešće o banalnostima.  Govorenje je njihova neizlječiva bolest. 

Po logoreji je nenadmašan predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ne prođe dan, a da se on javno ne oglasi sa nekim neprimjerenim komentarom. Čuvena je njegova izjava po povratku iz državničke posjete Kini kako će Srbija u Kinu izvoziti svinjske papke, a Kina u Srbiju leteće automobile! Da li neko vjeruje da je Vučić u razgovoru sa Si Đinpingom razgovarao o svinjskim papcima? Na najvišem nivou se o tome ne razgovara. Ili, izjava kako će vlada za mlade bračne parove graditi zgrade sa četiri sprata jer je statistika pokazala da se više djece rađa u porodicama koje stanuju do četvrtog sprata!? Čak i kada bi to bilo naučno dokazano, zašto bi predsjednik države to saopštavao javnosti?

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je početkom decembra 2020.godine, na Dnevniku HTV, govoreći o građanskoj BiH, rekao:“Građanska država je daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem!“ Šta je predsjednik želio poručiti građanima i svojim kolegama u BiH? Ovakva izjava je odjeknula u BiH kao uvreda bez presedana. 

Milorad Dodik je 24. novembra 2020.godine, na onlajn okruglom stolu Savjeta bezbijednosti UN, viskog predstavnika Valentina Incka nazvao „monstrumom“. Dan ranije ga je u jednom javnom obraćanju nazvao „olupinom“. Da li je to rječnik državnika? Da li ćemo u budućnosti da slušamo ovakvu vrstu komunikacija državnika? Da li je, zaista, grubost pokušaj slabog da bude jak! 
Mudri državnici su veoma držali do toga kako će komunicirati sa svojim građanima. Sa državnicima drugih zemalja, posebno! Znali su da je svaki njihov pokret, svaka riječ, svaki detalj u javnom nastupu mjera njihove veličine i mjera ugleda i moći države. Kada se Čaušesku prvi put sreo sa Titom - pričaju očevici - nije skidao pogled sa Maršalovog besprekornog svijetlog odijela, kravate i velikog prstena. Divio se sa kakvom  elegancijom Tito puši tompus. Legenda kaže da ni Ričard Nikson nije imao petlju da opomene Tita kada je, uprkos zabrani koju niko nije prekršio, u Bijeloj kući zapalio tompus. 

Bivša Jugoslavija je bila primjer organizovane države. Njen državni protokol je u značajnoj mjeri doprinio ugledu države. Danilo Kiš se u pjesmi Pjesnik revolucije na predsjedničkom brodu sa Protokolom šarmantno šalio, opisujući njegov perfekcionizam (O Staljinu - oprezno. Trockog pominjati uz smiješak prezrenja. O živima se ne izlijetati. Sve se u politici iz dana u dan mijenja.). 

Vratimo se poklonjenoj ikoni koja luta od Moskve do Sarajeva. Teško mi je da povjerujem da je ikona prošla kroz bilo kakav protokol. Kakav bi to stručnjak i poznavalac diplomatskih običaja odlučio da se ministru spoljnih poslova Rusije pokloni „osvještana porodična ikona“ o čijem porijeklu javnost ništa ne zna? Prije svega, treba znati da je ikona svetačka slika vjerskog sadržaja. Njena teološka određenost nosi simboličko značenje. Ona je simbolički prenosnik čovjekove predanosti Bogu i svetom. Kao religijski simbol, ikona je predmet kome se na nivou svetovnog ukazuje čast i poštovanje. Pred ikonom se odvija simbilički čin saznanja da je kroz nju Gospod stvarno prisutan i da se sva počast odaje njemu, kao sveprisutnom i vječnom. Zbog toga se postavlja pitanje da li je primjereno predmet ličnog ili porodičnog poštovanja poklanjati!?
Ako je ikona izraz ličnog odnosa sa božanstvom, onda ne bi trebala biti predmet davanja i primanja izvan sfere religijskog. Predaja ikone drugom  može biti čin vraćanja pripadajućeg i oduzetog. To može biti i gest državnog značaja i državničke poruke ukoliko se ikona vraća bivšem vlasniku. Dodik je mogao predati Lavrovu ikonu koja pripada Rusiji (muzeju, crkvi, ruskom građaninu čije je vlasništvo), a koja se našla u posjedu Republike Srpske na bilo koji način. Ali, to ne može biti poklon jer se pokloniti može samo ono što je tvoje. (Možda bi imalo neke logike, prilično iščašene, da je Lavrov bio u ličnoj posjeti kod Dodika u Laktašima, gdje mu je domačin poklonio svoju osvještanu porodičnu ikonu!?) 

Po izlasku iz Kliničkog bolničkog centra, gdje je proveo 16 dana na liječenju od korone, Milorad Dodik je, nakon misterioznog ćutanja, optužio sarajevske medije da su izmislili priču o poklonjenoj ikoni da bi zataškali diplomatski skandal dvojice članova Predsjedništva BiH (Džaferovića i Komšića), koji su odbili da se sastanu sa Sergejom Lavrovom. Tada je izjavio da će „pozvati ljude koji su mu dali tu ikonu i javno je vrtiti”. Šta ovakava izjava treba da znači? Da je neki građanin dao Dodiku tu ikonu, a on je dalje poklanja Lavrovu? Ili, da je građanin zamolio Dodika da Lavrovu pokloni njegovu „osvještanu porodičnu ikonu“? Šta god čovjek da pomisli, ne ide! Nije dostojno! Nije državnički! Nije pametno!

Slučaj poklonjene ikone pretvara se u teatar apsurda!  Mediji objavljuju da je  vraćenu ikonu iz Moskve u Sarajevo prokrijumčario (ponovo!) ambasador BiH. Navodno, ne zna se kome ju je predao i gdje se danas ikona nalazi. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavljuje da Ukrajina nikada nije tražila ikonu. Ambasador Ukrajine u BiH odmah demantuje Dodika. U vezi ikone oglašava se Tužilaštvo BiH saopštenjem da je „otvorilo predmet“, što bi trebalo da znači da se vrše provjere da li postoje zakonom propisane pretpostavke za otvaranje istrage. Nema informacija koje radnje se preduzimaju, ali se prvi put u tužilačkoj praksi javnosti saopštava da će se u svojstvu svjedoka saslušati članovi Predsjedništva BiH Komšić i Džaferović! Zašto tužilaštvo javno objavlje ko će biti saslušan kao svjedok?  Ko zna koliko će se još skandaloznih stvari desiti u ovoj diplomatskoj farsi!?

Izgleda da je ikona došla da nas podsjeti da nemamo ni državu, ni državnike. To što imamo je provizorij kojim se ponižavamo i u svijet šaljemo sliku o našem sveopštem ništavilu.

 
Izvor: buka