Borislav Radovanović: Zašto se ubio Boris Samardžija?

Javno pitam bivšeg istražitelja Specijalnog tužilaštva RS i aktuelnog pomoćnika načelnika PU Prijedor Milu Mimu Dobrijevića: zašto je Prijedorčanin Boris Samardžija  izvršio samouboistvo? Primoravan je da ubije mene, a usljed prijetnji i pritisaka na kraju je oduzeo život sebi.

Sve nezakonitosti ministra Dragana Lukača, načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića i njihovih saradnika poput pomenutog Mile Dobrijevića, uključujući i bivšeg tužioca (današnjeg sudiju) Mirjanu Miodragović Basrak, Glavnog tužioca OJT Prijedor Mladena Mitrovića i njegovog „zaštitnika“ predsjednika VSTS Milana Tegeltije, počinjene protiv mene tokom posljednjih godinu i po razotkrio sam u potpunosti i danas su imenovani suočeni sa realnom opasnošću da krivično i disciplinski odgovaraju za ono šta su činili.

No, ponavlja se situacija da u izbjegavanju dokazivanja odgovornosti pomenuti PONOVO atakuju na moj život, na bezbjednost moje porodice i slično. Zadnjih mjeseci maksimalno sam se distancirao od mojih brojnih prijatelja, političkih istomišljenjka i osoba koje podržavaju moju borbu, a samo kako ih ne bi nepotrebno ugrozio.

Iz razumljivih razloga neću otkrivati aktuelna dešavanja zbog kojih sumnjam na sopstvenu ugroženost, a ponajviše zbog straha za moju porodicu, za mojih troje djece. O mnogočemu ne mogu govoriti i zbog straha za druge osobe involvirane u aktuelna dešavanja. Sa druge strane upravo kako bih zaštitio porodicu, građane i sebe prinuđen sam javno ukazati na realnu opasnost.

Zato sam u domenu zaštite drugih i sebe odlučio progovoriti o stradanju Borisa Samardžije, kom više ne mogu nauditi. Bar ne onoliko koliko su to već učinili! Dakle, progovaram krajnje dozirano i samo kako bi ljudi shvatili sa kakvim opasnostima sam suočen.

Danas otkrivam jeziva dešavanja u Prijedoru iz 2007. godine. Mom bivšem načelniku, a tadašnjem istražiocu Specijalnog tužilaštva RS, Mili Dobrijeviću, bili su poznati detalji višegodišnjih istraga oko nekoliko desetina eksplozija počinjenih u Prijedoru i okruženju. Kolege koje su sa mnom radile na tim predmetima neću pominjati kako ih ne bih nepotrebno ugrozio, ali to ne znači da zasluge pripisujem samo sebi.

Sa te pozicije Dobrijević je zatražio da Specijalnom tužilaštvu dostavimo informaciju o svim raspoloživim saznanjima. I doista ekspresno smo im dostavili informaciju o dvadasetak eksplozija, sve sa imenima počinilaca (organizovane kriminalne grupe), potencijalnih svjedoka i izvora inormacija. Čak smo apostrofirali kako ukupna dešavanja sadrže obilježja terorizma! Učinili smo to u iskrenoj vjeri da će naš mukotrpan višegodišnji rad napokon dobiti sudski epilog. U vezi ove informacije valja još samo pomenuti kako sam potpisnik iste.

Jedno kratko vrijeme čak sam učestvovao u službenim radnjama povodom ove „kvaziistrage“, kako se to kasnije ispostavilo, međutim, kad sam otkrio da se drugi akteri istrage služe nezakonitim sredstvima automatski sam se isključio. Što je odgovaralo i „nosiocima istrage“ poput Dobrijevića.

Elem, istovremeno suočavan sa više pokušaja moje fizičke likvidacije, pa se razumljivo posvećujem mjerama samozaštite. Ubrzo od strane Specijalnog tužilaštva i MUP RS usljeđuje hapšenje jednog dijela pripadnika kriminalne grupe koju smo prijavili pomenutom informacijom. Uhapšen je i Boris Samardžija koji je apostrofiran kao direktni počinilac brojnih eksplozija (čak i na džamije, višestruko), a zbog posjedovanja potrebnih znanja i vještina oko pravljenja i postavljanja eksplozivnih naprava.

No, dešava se nešto neshvatljivo: Samardžija i više drugih počinilaca sutradan po hapšenju pušteni su na slobodu. Specijalno tužilaštvo se samo fokusiralo na jednu eksploziju, a sve ostalo ih nije zanimalo. Ispostavilo se kako im je naša informacija samo trebala za dobijanje nadležnosti u tom jedinom njima zanimljivom predmetu.

Tada nastupaju zastrašujuća dešavanja. Kriminalci koje sam u spornoj informaciji identifikovao kao organizatore i direktne počinioce redom su se našli na slobodi. I ponovo pokušavaju da me likvidiraju, baš kako su to planirali prije hapšenja („sačekušom“ i automatskim oružjem), ali (gle ironije!) sad upotrebom eksplozivne naprave sa bežičnim detonatorom.

Pripadnici pomenute kriminalne grupe ovoga puta angažuju jednog „nesposobnjakovića“, koji dolazi pred moju kuću sa eksplozivnom napravom „na daljinac“, no, igrom slučaja napadne ga čopor pasa lutalica i on pobjegne sa lica mjesta. Poznata su mi sva imena aktera tog događaja, ali sam im to davno oprostio – kad sam shvatio da u stvari djeluju po nalogu „istražitelja“ Mile Dobrijevića i  tadašnjih rukovodilaca policije. Zato nikad ne pominjem imena i javno im poručujem da za to neće odgovarati. Mene zanimaju samo njihovi nalogodavci iz struktura bezbjednosti.

Pošto je moja likvidacija tražila nekog stvarno sposobnog za takav čin kreću pritisci na mladog Borisa Samardžiju. Istovremeno ga pritiskaju i pripadnici pomenute kriminalne organizacije i moji policijski šefovi. U svemu tome prednjači Mile Dobrijević i par dana prije samoubistva Borisa Samardžiju je pozivao u Specijalno tužilaštvo.

Mlađani Boris me je svima sa kojima je tada kontaktirao opisivao kao inspektora kog izuzetno poštuje zbog načina rada, te da mu je moralno neprihvatljivo da ubije nekog koga poštuje. I kad su pritisci kulminirali, nekih mjesec i po nakon prvog hapšenja, počinio je samoubistvo. Mene je poštedio, a ugasio je vlastiti život.

Elem, ovde se sasvim logično postavlja pitanje dokaza mojih navoda. Hajde da i o tome javno progovorimo. Konkretno, prednjepomenuta tužiteljica Mirjana Miodragović Basrak je, prije preuzimanja predmeta od strane Specijalnog tužilaštva i mnogo prije hapšenja počinilaca, od svjedoka uzela izjavu u kojoj se pominje i pripremanje moje likvidacije. Ta izjava nikada nije korištena u suđenju jer kako objasniti da tužilaštvo i MUP nisu preduzeli bukvalno niti jednu radnju po pitanju moje ugroženosti.

U daljem dolazimo do kontraverznih „snimaka razgovora“, po kojima su pojedinci na kraju i presuđeni. Kad sam utvrdio da moje kolege nezakonito snimaju telefonske razgovore osumnjičenih automatski sam se isključio iz svega toga. No, znam da je jedan razgovor snimljen diktafonom RTRS-a, a drugi policijskim diktafonom. Tim drugim, službenim, diktafonom kasnije su pojedinci pokušali nezakonito i mene snimati, ali sam otkrio šta rade, pa im zamisao nije uspjela. Ima o tome moja izjava data policiji, a neka vrh policije javnosti objasni zašto to nikada nije istraženo.

No, vratimo se snimljenim razgovorima na kojima je sud bazirao presude. Po mojim saznanjima Specijalno tužilaštvo je iz snimaka obrisalo sve dijelove u kojima se pominjem ja i moja ugroženost. Opet, kako sudu objasniti da po tom pitanju nikada ništa nije preduzeto?

U daljem referišem se na djelovanje kriminalca i zlikovca Mile Dobrijevića o kom sam već pisao. Nakon Samardžijinog samoubistva (septembar 2007.) akteri moje likvidacije su ustuknuli zbog straha od istrage. No, to je trajalo samo nekih mjesec i nešto. Kako sam već pisao „istražitelj“ Mile Dobrijević slučajno doznaje da Jedinica za posebne istrage MUP RS vodi istragu oko brojnih teških slučajeva zelenašenja i iznuda, gdje su opet u sprezi sa prijedorskim kriminalcima djelovali jedni te isti banditi iz policijskih struktura.

Nije mala stvar ako je desetak Prijedorčana počinilo samoubistva zbog tortura zelenaša (uključujući i one „uniformisane“), a da ne govorimo o desetinama miliona maraka koje su se obrtale u tom kriminalu. I kako je to tada redovito bivalo: bio sam jedan od ključnih aktera te istrage.

Sad, da bi spriječili ovu novu istragu, a priča oko eksplozija je taman kulminirala, isti akteri ponovo nasrću na moj život. Ovoga puta, kako sam to već pisao, upućuju me na krajnje sumnjive „noćne zadatke“ u Kozarac. Lud kakav jesam, a da bih dokazao kako nema nikakvog službenog zadatka, čak odlazim u Kozarac i odatle obavještavam operativno dežurstvo CJB Banja Luka o tome šta se dešava. Nakon intervencije iz Banjaluke „oslobađaju „ me zadatka, no sutradan me ponovo pokušavaju natjerati u Kozarac. Toliko lud ipak nisam bio.

I o ovim dešavanjima postoje neoborivi dokazi (službena dokumentacija), ali MUP RS nikada nije proveo istragu. A kakvu „crnu istragu“ da očekujem nakon tadašnjeg telefonskog razgovora sa aktuelnim direktorom policije, tadašnjim načelnikom kriminalističke policije CJB Banja Luka, Darkom Ćulumom? Ja njemu govorim kako hoće da me ubiju, a on mi odgovara da je „uzeo slobodan dan i trenutno na selu peče rakiju“.

U tom stiže i famozni „ponedeljak“ kad se u sporna dešavanja uključuje tadašnji načelnik CJB Banja Luka Zoran Stanišljević, nakon čije intervencije bitange i zločinci više nisu smjeli ubiti me. Načelnik Stanišljević im je vrlo jasno dao do znanja kako njegove operativce niko ne može napadati i da on nema namjeru „peći rakiju“.

I opet imamo nastup lažovčine Mile Dobrijevića. On mojim pretpostavljenima servira informacije kako ja ometam istrage Specijalnog tužilaštva, pa sve do toga da sam pod istragom tog pravosudnog tijela. Ovi po tome brže-bolje protiv mene pokreću silu disciplinskih, radno-pravnih i inih postupaka, sve sa potpisima i pečatima na dokumentima.

Na to ja od Glavnog tužioca Specijalnog tužilaštva Miodraga Bajića pribavljam dokaz da to tužilaštvo nikada SJB Prijedor nije dostavljalo informacije o meni, niti da su u konkretnim predmetima našli kakva moja neprofesionalna ponašanja. Po tom osnovu dižem krivičnu prijavu, nakon koje su moji šefovi uništavali sve dokumente koje su pisali protiv mene jer su u pitanju upravo dokazi njihovih nezakonitosti. To što su Dobrijevićevu kafansku manipulaciju predstavili kao „službenu informaciju“ Specijalnog tužilaštva obilo bi im se o glavu da Gojko Vasić nije počinio brojne nezakonitosti u vezi tog predmeta. Zato sam svojevremeno i objavio kako je Vasiću mjesto u zatvoru, a nikako na poziciji direktora policije.

Šest godina je trajao brutalan okršaj između mene i bitangi poput Mile Dobrijevića i njegovih jednako kriminalizovanih saveznika iz struktura policije, dok tadašnji ministar Stanislav Čađo nije odregovao i stao na moju stranu. Ekspresno sam raspoređen na organizovani kriminal, započinjem niz novih teških predmeta, stižu priznanja i ino, no to je trajalo samo do postavljenja novog ministra – osvjedočene budaletine Radislava Jovičića.

Međutim, i danas me boli to što nikada nisam okončao istrage u slučajevima gdje je preko 30 građana Prijedora i okolnih gradova smrtno stradalo, a u kojima se policija ponašala tako da je rukovodioce i inspektore odavno trebalo smjestiti u zatvor. Građani treba da znaju kako aktuelno rukovodstvo PU Prijedor „na duši“ nosi odgovornost za stradanje preko 30 ljudi. Zato ih javno nazivam zločincima!

Nakon toga dolazi Dragan Lukač i sve najgore zločince i kriminalce pozicionira na najviše funkcije, a mene čak suspenduje. I gle sad paradoksa! Ministar Lukač suspenziju zasniva na „optužnici“ iste te Mirjane Miodragović Basrak. Da nije tragično bilo bi smiješno: tužilac Miodragović Basrak podiže optužnicu sedmicu nakon suspenzije, a samo kako bi „retroaktivno pokrila“ ministrovu pravnu glupost. Suspendovao me je prije optuženja kao obaveznog elementa suspenzije, ako u rješenju uvodite element „do okončanja krivičnog postupka“. No i tu ministar pokazuje da nema pojma o pravu obzirom da sam optužen za krivično djelo čija sankcija ne pruža osnov za suspenziju.

Na kraju da iskreno kažem i zbog čega sam isprovociran na pisanje ovog teksta. Juče dođem u zgradu PU Prijedor da ministru predam upit zašto me i dalje nezakonito drži pod suspenzijom, te da je sad obavezan isplatiti mi 5-6 hiljada maraka razlike plate. Na to reaguje pomoćnik načelnika Mile Dobrijević čitavom frkom oko toga da ću USB stikom ugroziti MUP RS.

Alo, lažno sam optužen za nepostojeće krivično djelo, koje su korumpirane bitange izmislile kako bi (po ko zna koji put!) izbjegle odgovornost za počinjena krivična djela. U PU Prijedor me tretiraju kao teroristu, a sve na bazi nezakonite suspenzije i jednako nezakonite mjere zabrane prilaženja načelniku Ivaniću. Koliko im je „optužnica“ jaka dovoljno govori činjenica da mi tužilaštvo i MUP evo nekih 10-ak mjeseci od optuženja nezakonito odbijaju predočiti dokaze.

Ni nakon godinu i po od navodnog počinjenja krivičnog djela ja pojma nemam za šta sam optužen, a ponajmanje na bazi kakvih dokaza. Kako je to moguće ubrzo će procesno objašnjavati Milan Tegeltija, Mladen Mitrović, Mirjana Miodragović Basrak i ovaj balavi tužilac čije ime nikako da upamtim. Zna se odlično zašto mi nezakonito odbijaju pristup dokazima i spisima – zbog svijesti da ću na bazi njihovih „dokaza“ podnijeti krivičnu prijavu protiv svih aktera mog nezakonitog progona.

Normalno, krivičnu prijavu i druge postupke pokrenuću ako me ne ubiju!

Piše: Borislav Radovanović

Izvor: borislavradovanovic.blogspot.com