Borislav Radovanović - Đukanovićeva maestralna obmana - Jedini Brozov učenik na putu sticanja titule -Oca Nacije-

Borislav Radovanović - Đukanovićeva maestralna obmana - Jedini Brozov učenik na putu sticanja titule -Oca Nacije-

Od nebrojeno direktnih baštinika ideja i politika Josipa Broza jedino još Milo Đukanović jeste u poziciji sticanja toliko željene titule "Oca Nacije". Aktuelna dešavanja u Crnoj Gori tumače mnogi, ali, bojim se, bez postavljanja sasvim racionalnog pitanja: Šta još u životu može poželjeti neko poput Đukanovića? Jeste najmađi ušao u političku arenu nazvanu "I poslije Tita Tito", no ta biološka odrednica pokazala se ključnom u odnosu na druge takmace. Normalno, uz Đukanovićeva odlična prilagođavanja širim društvenim promjenama i procesima, a kakvima svjedočimo i ovih dana.

Na ovim nesrećnim balkanskim prostorima nikad nije bilo više analitičara, a manje ozbiljnih analitičkih promišljanja. Posebice u domenu prognostičke ili proaktivne analitike. Tako javni diskurs Balkana jedino možemo tumačiti kao masovno sluđivanje naroda, a nikako kao pomaganje ljudima u spoznaji dešavanja - šta u osnovi jeste zadatak analitike.

Možda zato tek malobrojni primjećuju da je Milo Đukanović "priznao" izborni poraz iako je njegova stranka pojedinačno osvojila najviše mandata u crnogorskom parlamentu. Po tom rezultatu bio je u formalnoj obavezi oko mandatara za buduću vladu prvo pregovarati sa sopstvenom strankom. Normalno, nakon konstituisanja novog saziva parlamenta, šta tek treba pokazati stvarni omjer snaga i eventualno postojanje potrebne većine. 

Jok, Đukanović priznaje "pobjedu" političkim protivnicima i prije negoli su se ovi dosjetili uopšte potpisati kakav sporazum. Dritan Abazović je novinaru Senadu Hadžifejzoviću jasno izrekao kako nema političke koalicije sa Zdravkom Krivokapićem i Aleksom Bečićem, nego da su tek potpisali sporazum o početnim principima eventualne saradnje. 

Inače, hvala Senadu Hadžifejzoviću na odrađenim intervjuima koji su omogućili sagledavanje situacije kroz direktne izjave protagonista, pa više nema potrebe za pukim nagađanjima kakva dobijamo od analitičara i "analitičara". Ukoliko doista težimo spoznati realnost bilo je iznimno važno čuti autentična tumačenja Đukanovića, Abazovića i Krivokapića, a to nam je Senad omogućio. 

Nakon onoga šta je Đukanović verbalno i neverbalno prezentovao možemo osnovano govoriti da on, baš kao i Abazović i Krivokapić, promjenu skupštinske većine i vlade vide kao istorijski iskorak Crne Gore na planu demokratske smjenjivosti vlasti. Takvu percepciju još više možemo zasnivati na političkim potezima pomenutih aktera.

Na jednoj strani vidimo kako Đukanović ne samo da izbjegava stvaranje skupštinske većine i proces pregovora oko formiranja vlade sa njegovim DPS-om, nego čak politički neočekivano pogoduje svojim protivnicima u postizanju željenih ciljeva. U požurivanju stvaranja nove izvrše vlasti Đukanović, možemo slobodno reći, predupređuje vladiku Amfilohija, Vučića, Dodika, Putina... I to obrazlaže identičnim argumentima poput Krivokapićevih ili Abazovićevih - kao demokratskim iskorakom Crne Gore na planu smjenjivosti vlasti.

Kroz predizborne personalne promjene i dovođenje profesora Krivokapića na čelo prosrpskih snaga vidjeli smo ozbiljno političko reteriranje, a kakvo je ovih dana za mnoge zbunjujuće. Više nema zbora o izlasku iz NATO, o otpriznanju Kosova, o Crnogorcima kao srpskim Spartancima i ino. Sad je Krivokapić veći Crnogorac od Đukanovića, odnosno crnogorska država i nacija su sui generis pojava sa hiljadugodišnjom tradicijom.

Elem, izjašnjavanja Krivokapića, Abazovića i Medojevića kroz crnogorki identitet kao primarni oblik samozpoznaje dovode nas na esenciju ovog teksta, a to je neupitnost nove (obnovljene) crnogorske nacije kroz vizuru nacionalne države. Politički lideri mogu biti etnički Srbi, Albanci, Bošnjaci i ino, ali prije svega moraju biti Crnogorci u smislu identifikovanja sa sopstvenom državom i nacijom proizašlom iz te države. Moraju jasno razdvojiti etničko (narodno) od (sve)nacionalnog i prikloniti se dominantnoj crnogorskoj većini.

Proizilazi: u Crnoj Gori postoji opšti konsenzus kada je u pitanju suverenitet i integritet države kakva je, sviđalo se to nekom ili ne - nacionalna. Govorim o modernom poimanju nacionalnih država kakvo dominira globalnom današnjicom. No, to nas vodi ka temi ove objave, odnosno o borbi za titulu "Oca Nacije". Normalno, kroz vizuru pojedinaca koji nastoje sebe promovirati kroz takvu titulu, jer o stvarnim "očevima" i "kopiladi" kada su nacije u pitanju autor bi mogao pisati unedogled.

Nisam čitao knjigu "Aleksandar od Jugoslavije" jer Vuka Draškovića ne vidim kao referentnog tumača društvenih procesa, pa time ni da je Aleksandar Karađorđević rodonačelnik ideje jugoslavenske nacije. Čak i Josip Broz je sebe titulirao "ocem naših naroda i narodnosti" i nije pretjerano stremio ka stvaranju jugoslavenske nacije. 

No, ostanimo na činjenici da Broza s pravom možemo poimati kao utemeljitelja Jugoslavije kakva je bitisala od 1945. do 1992. godine i koju je formalno dokinuo Slobodan Milošević proglašenjem Savezne Republike Jugoslavije u granicama današnjih Srbije i Crne Gore (amputacijom ostalih republika). Valjalo se i Miloševiću prilagoditi u trci za titulu "Oca Nacije", nakon što je izgubio bitku u prethodnom obračunu za titulu "I poslije Tita Tito". 

Bar danas, nakon "demokratskog prosvjećenja", znamo da je jedan od ključnih razloga onako brutalnog razbijanja socijalističke Jugoslavije proizašao iz nevoljnosti komunističkih moćnika da se dogovore oko podjele vlasti. Ili da se jedan od njih izdigne do nivoa suverena kakav je bio Josip Broz. I stvoren je niz "prokletih avlija" sa manje ili više uspješnim rodonačelnicima, ali dominantno proizvedenim unutar prethodnog jednopartijskog sistema.

Sve te silne političke (nus)produkte krasila je jedinstvena matrica samospoznaje - da je svaki od njih bogomviđen za novog Tita, ali na nivou sopstvene tvorevine. Među plejadom tih nasljednika posebno se izdvajao Franjo Tuđman, koji je sebi zaživotno dodijelio titular "Oca nacije". Po tome se možda najviše razlikovao od svog secesionističkog saborca Milana Kučana.  

Zato Tuđman i jeste kao istorodnog partnera vidio Slobodana Miloševića, a posebno kroz dimenzije nekakvih čudnih poimanja "velike" Srbije ili Hrvatske. Srbija se Miloševića, usljed opštepoznatih okolnosti, morala odreći kao "Oca Nacije", odnosno prihvatila da je bolje biti "kopile" negoli baštiniti takvog oca. Kako se stvari razvijaju i Hrvatskoj je sve miliji status "kopileta", a šta najbolje pokazuju izborni rezultati onih koji jasno i glasni negiraju Tuđmanovo pozicioniranje kao "Oca".

Bosna k'o Bosna, pa je razumljivo startno pozicioniranje zagriženih antikomunista kao "Očeva", poput Izetbegovića i Karadžića, no, na njihovim zaostavštinama danas imamo "partijske kadrove" poput Milorada Dodika i Dragana Čovića. Doista, je li Bakir Izetbegović nekad bio član Saveza komunista? Bio ili ne, ali baš kao i njegov otac Alija, nikada nije  izdigao se iznad nivoa političkog obrazovanja stečenog u mladosti i socijalističkom društvu. Ko je pročitao "Islamsku deklaraciju" jasno je morao spoznati princip "revolucija, poredak, država", a kakav dokazano prati uspostavljanja totalitarnih sistema. 

Možemo ovako nadugo i naširoko ukazivati na primjere uspješnih ili manje uspješnih samotituliranja "Ocem Nacije" proizašlih ispod skuta Josipa Broza, no poenta je da su svi ti "sljedbenici" ostali daleko ispod nivoa onoga šta je bio njihov politički uzor. Istini za volju, niko od njih nije imao znanja i sposobnosti potrebna za velika djela, a ponajmanje kakva su krasila svjetskog velikana poput Broza. 

Da ne bi bilo kakve zabune, autor Josipa Broza uvažava kao političku gromadu, a ne krije da je i sam "proizvod" te ideologije. Čak ponosno ističem kako sam bio najmlađi partijski sekretar u BiH, te da poslije SKJ nisam bio član niti jedne političke stranke - jer bi to bilo srozavanje na kakvo nisam spreman. Pritom, nikad i nigdje  nisam se borio za vlast, pa svoje nekadašnje "partijske kolege" mogu ovako cinično prozivati.

Elem, valja ovo privoditi koncu. Ti brojni baštinici Brozove zaostavšine, koji su se kasnije deklarativno odrekli i njega i sopstvenih političkih početaka, u svom političkom djelovanju bili su fokusirani na sticanje statusa "Oca Nacije" ili sličnih oblika kulta ličnosti. Sve je rađeno po uzoru na velikog "Oca svih naših naroda i narodnosti", ali svedeno na mjeru odgovarajuću potentnosti pojedinaca. Elem, i kad su te patuljaste nacije u pitanju  svi procesi "utvrđivanja očinstva" su trajno izgubljeni. Osim, kod Mila Đukanovića!

Kako pomenuh u uvodu: šta još u političkom smislu može motivisati Mila Đukanovića? Ima li politička pozicija koju nije obavljao, a najčešće u vidu spajanja ključnih pozicija u državi partiji? I tako decenijama unazad. Samo jedan cilj može sebi postaviti Đukanović, to je u stvari onaj početni - kada je ušao u gladijatorsku arenu za poziciju "I poslije Tita Tito". Konkretno: da i nakon političkog i biološkog bitisanja zadrži titulu "Oca Nacije".

Poprilično sam ubjeđen da je to jedini cilj Đukanovićevih aktuelnih poteza, odnosno da realizuje u principu vrlo jednostavnu ideju. Crnoj Gori predstoji jedan doista težak period ekonomske krize i socijalnih problema. Krediti kulminiraju, a izvorni prihodi otanjuju. Neko sa Đukanovićevim iskustvom teško da ima želju formirati vladu u takvim (ne)prilikama. Mnogo jednostavnije je sve te nagomilane probleme prepustiti onima koji otvoreno iskazuju želju da se njima bave. I Milo to očigledno čini.

Sva "mudrost" je u tome da predstojećih godinu i po prepusti pojedine poluge izvršne vlasti političkim protivnicima, kakvi će se teško izboriti sa sopstvenim unutrašnjim razlikama, a kamoli sa nagomilanim problemima u gotovo svakom elementu funkcionisanja države. Sa druge strane Đukanoviću predstoji lagodan trogodišnji period na poziciji predsjednika i sa jakim stranačkim uticajem u parlamentu. Čak ima mogućnost da se kroz opoziciono djelovanje kotariše najgoreg šljama u sopstvenom pokretu, a da ne govorimo o "padu u zaborav" mnogih afera koje ga trenutno muče.

Đukanović već sad proračunato razmišlja za koliko vremena će ga moliti da ponovo preuzme kormilo države i sve poluge vlasti, a ko ne vjeruje neka se sjeti ove objave za nekih godinu i po najduže. Nekih godinu prije isteka njegovog aktuelnog predsjedničkog mandata. Ako iko od balkanskih političara zna kako se brzo uspostavlja funkcionalna vlast onda je to Milo Đukanović, a to će se neminovno dogoditi nakon obmane kakvu sada izvodi.

Mnogi zaboravljaju činjenicu da je Đukanović tek napunio 58 godina života i da je na maksimumu političkog znanja i iskustva (nakon tri decenije vlasti).  Možemo se naivno nadati da će on nekako "nestati" sa političke scene, no bojim se da samo svjedočimo još jednom njegovom političkom eksperiment, a kakav je u funkciji postizanja statusa tvorca moderne crnogorske države i nacije. Iliti "Oca Nacije". Nakon povratka na vlast imaće i više nego dovoljno vremena za trajno cementiranje takve pozicije. 

Piše: Borislav Radovanović

Izvor: https://radovanovicborislav.blogspot.com/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks