Zlatara -Simić- najstarija zanatska radnja u Bijeljini


Zlatara -Simić- najstarija zanatska radnja u Bijeljini

Bijeljinsko zanatsko preduzetničko Udruženje „Preduzetnik“ obilježava danas značajan jubilej, 110 godina organizovanja i udruživanja zanatlija.

-Ovo je jubilej kojim se može pohvaliti mali broj lokalnih zajednica, ne samo u Republici Srpskoj, nego i u BiH, što dovoljno govori o tradiciji, uspjehu i kontinuitetu zanatstva u Semberiji, kao i našeg grada u cjelini u to vrijeme, rekao je za Pan radio izvršni direktor ovog udruženja, Milorad Stević.

Podsjetio je da je Udruženje još tada imalo pečat elipsastog oblika sa simboličnim prikazom dvije stegnute pesnice u sredini, godinom osnivanja i sloganom "U složnom je radu spas" kao i svoja pravila rada.

-Ovo je prilika da sjetimo svih znanih i neznanih zanatlija, bijeljinskih starih radnjica, kako se to nekada govorilo – ćepenaka, počev od stare dobre Huskine poslastičarnice, i neponovljive „buze“, kako smo je zvali, Fricove kovačnice, nepoderivih opanaka Voje opančara, stare dobre bojadžijske radnje Šunjevarića i mnogih drugih.

Oni su bili duša našeg grada, rekao je Stević i dodao da je najstarija zanatska radnja u našem gradu, zlatara „Simić“ koja je otvorena davne 1921. godine.

Naš grad je oduvijek bio kolijevka raznih zanata. Još početkom 19. vijeka u gradu je postojala Stara časršija, koja se nalazila na prostoru današnjeg Trga, i bila je centar trgovine i zanatstva.

A na tom mjestu još prkosi vremenu jedna od nastarijih zlatarskih radnji, radnja Ace Simića. Tu se ručno izrađivao nakit od raznih materijala: bakra, mesinga, srebra i zlata, a najčešće su se pravile ukosnice, bašlije, narukvice, kopče, ogrlice i prstenje.

Kroz cijelu istoriju našeg grada, najcijenjenije su bile kujundžije. Majstori zlatari su kujundžijski zanat doveli do savršenstva. To su bili pravi umjetnici a njihova djela - praznik za oči.

Stanovništvo se u to vrijeme najčešće bavilo poljoprivredom, ali i zanatima koji su imali dugogodišnju tradiciju ovog regiona: terzijskim, čizmedžijskim, filigranskim, aščijskim, tufegdžijskim, pekarskim i slastičarskim, nožarskim, kantardžijskim i mesarskim, rabadžijskim i tahmiščijskim.

Početak radničkog sindikalnog organizoanja počinje 1905. godine kada su opančari osnovali prvo Udruženje opančarskih radnika na ovom području i te iste godine učlanili se u Glavni radnički savez BiH. Nakon toga, 24. novembra 1907. godine, osniva  se Srpsko zanatlijsko udruženje, koje je do Prvog svjetskog rata bilo jedino zvanično registrovano takvo udruženje u Bijeljini i okupljalo je 119 članova.

Među osnivačima ovog Udruženja bilo je najviše opančara: Kosta Pajkanović, Vaso Kojić, Đoko Jovanović, Risto Bugarinović i drugi. Članovi Udruženja plaćali su upisninu i članarinu, a davali su i priloge, i sve je to išlo za pomoć siromašnim ili bolesnim zanatlijama i njihovim porodicama, kao i za proslave koje su organizovali.

Kako navodi kutos Muzeja „Semberija“ Tanja Lazić u knjizi “Zanatsko-preduzetnička djelatnost u Semberiji 1907-2007.”, u kojoj piše o prošlosti bijeljinskog zanatstva, tada je na području Bijeljine najviše  bilo opančara, abadžija, stolara, terzija, bravara, krojača, kovača, pekara, mesara, poslastičara, strojara, brijača, bilo je i zidara, birtaša, kujundžija, kazandžija i limara, a u članstvu je bilo i nekoliko zemljoposjednika.

Jedan od važnih ciljeva Udruženja bilo je i “moralno vaspitanje” i stručno obrazovanje, čuvanje ugleda profesije i slično. Udruženje je imalo i zadatak da se brine o učenicima i da im nalazi posao, da organizuje ispite za pomoćnike i majstore, a imalo je i svoj Sud časti, koji je rješavao međusobne sporove.

Kako je zabilježila Tanja Lazić, prema Zakonu o radnjama, sklapan je ugovor između majstora i roditelja ili staratelja učenika, u kojem su precizno navođene obostrane obaveze. Tako se u jednom od tih ugovora majstor obavezuje da daje “stan, hranu, bolesničku blagajnu, trošak oko polaganja pomoćničkog ispita, odijelo i sve predviđene i nepredviđene troškove”, a roditelj “ ima da nabavi zimsko odijelo učeniku za ovu godinu”.

Obaveze jednih i drugih su zavisile od ugleda i profitabilnosti zanata, pa su za neke zanate roditelji plaćali sve obaveze, samo da im majstor uzme dijete za svog učenika. Napredovanje učenika do zvanja pomoćnika, a zatim do statusa majstora, koji može otvoriti sopstvenu radnju, potvrđivano je i zvaničnim, strogim ispitima pred stručnom komisijom. Ko takav ispit uspješno položi, taj zna znanje i zna kako mora da živi i da se ponaša, da ne bi osramotio ni sebe, ni porodicu, ni majstora kod koga je učio.

 

Izvor: Pan radio