Senad Bašić: Klonite se onih koji ne vole duhovite ljude

Senad Bašić: Klonite se onih koji ne vole duhovite ljude

Generacije rođene prije devedesetih Senada Bašića pamte po kultnoj predstavi “Audicija” i ulozi Majka Kjajevića, dok one rođene nakon devedesetih i danas uživaju u regionalno popularnom serijalu „Lud, zbunjen, normalan“ u kojem Senad sjajno igra lik Faruka Fazlinovića. Njegovo ime neizostavno je bilo i u podjelama nekoliko najvažnijih filmskih ostvarenja snimljenih u Bosni i Hercgovini, kao što su: „Kod amidže Idriza“,“Ljeto u zlatnoj dolini“, „Gori vatra“, „Nafaka“…A, da šanse glumca s ovih prostora ne završavaju samo na Balkanu, pokazao je švicarskim filmom „Flickerbook“, koji je doživio svoju premijeru na Locarno Film Festivalu. Zajedno s kolegama Tatjanom Šojić i Admirom Glamočakom skoro tri decenije igra predstavu „Umri muški“, koja je već ušla u istoriju bosanskohercegovačkog teatra.

Senad je i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Govoreći o brojnim saradnjama u dugogodišnjoj karijeri, jedne prilike je kazao kako odnos kakav je izgradio s kolegama iz serije „LZN“ nije doživio nikada, pa stoga ni saradnja kroz projekt „Sjajni momci“, koju je nastavio s kolegama Mustafom Nadarevićem i Moamerom Kasumovićem i nakon što je serijal doživio svoj kraj, nije bila iznenađenje. Popularna trojka obilazi region, tako i na svim kontinentima gdje žive ljudi sa ex YU prostora.

Da ne miruje, kada je o poslu riječ, Senad je potvrdio prije dvije godine, kada je pokrenuo i vlastitu produkciju.

“Najdužu saradnju, koja traje već 28 godina, imam s Tatjanom Šojić i Admirom Glamočakom u projektu „Umri muški“. Saradnja koja se desila na „LZN“, nakon toga i na projektu „Sjajni momci“, traje desetak godina, ali je bila najintenzivnija do sada, gotovo svakodnevna, po 12 sati na dan. Više sam vremena proveo s glumcima i ekipom nego sa svojom porodicom. Divno je kada se nađe takva hemija, vibracija, ne znam kako bih to nazvao, koja može da traje tako pozitivno, te da sve to uspijemo i publici pružiti, a publika nerijetko nama dâ više nego što mi damo njoj. Mustafa već ima 76 godina, „Sjajni momci“ su prilagođeni Mustafi i njegovim godinama. Neka projekt traje koliko traje, mislim da to nije u našoj moći”, kaže Senad za Azru.

 Za čim je publika danas „gladna“ u smislu sadržaja koji joj se nudi?

“Ljudi su željni humora, jer je to jedna od osnovnih ljudskih potreba, možda i vrhunski dokaz da je neko živ, da se može nasmijati, šaliti, igrati… Onaj ko to ne može ima ozbiljne probleme s ličnošću. Ako vam se neko ne smije, ako nije duhovit, ako je neki mrgud, on je vrlo odbojan; ako nije socijalan, šarmantan, mislim da ste vi prvi koji biste pobjegli od te osobe”.

Koliko ste privatno skloni humoru?

“Umjetnici to ne rasipaju. Potroše tamo gdje treba i kad treba. Profesionalni glumci to razviju iskustvom, znaju trenutak kad treba, s kim i gdje treba. Većina njih je prilično neinteresantna u svakodnevnim životima”.

Ljudi tokom duge i uspješne karijere dođu do tačke kada su prezasićeni. Je li Vama gluma ikada „dosadila“?

“To je kao hrana. U jednom trenutku postane potreba. To je kao da me neko pita je li mi dosadila hrana. Kada nešto postane strast, a to je u svakoj umjetnosti tako, nikada ne popusti dok je umjetnik živ”.

 Obično mlade ljude pitamo ko su im uzori, ali ko je jednom glumačkom autoritetu kakav ste Vi autoritet u ovom poslu. Koje glumačko, rediteljsko ime Vi cijenite i zašto?

“Mogao bih na prvu reći da je to Orson Vels. Fascinantno je šta je uradio na filmu i glumi. Čarli Čaplin je mnogo napravio na filmu, a jako cijenim i ono što je radio Šekspir”.

 Za široke narodne mase nekada ste bili Majko Kjajević, Velija, Fuke, a danas Faruk Fazlinović. Volite li uopće identifikaciju s likom?

“To znači da je uloge koje sam radio publika prihvatila. Ljudi su se poistovijetili s njima, prihvatili i prepoznaju ih. To je i smisao ovog posla. Grozno je ako neko radi 30 godina, napravi stotinu uloga, a niti jedna ne bude prepoznata kod publike. Tako se i dijele glumci u Holivudu: na one što su prepoznati i one koji još nisu prepoznati. Glumac mora napraviti neku ulogu kroz koju će ga publika zapamtiti, i tada on automatski ulazi u kategoriju onih koji mogu garantirati da će neko zbog njih kupiti kartu”.

Čime biste se bavili da niste glumac i profesor na Akademiji?

“Imao sam ideju da budem stolar i književnik. Istovremeno sam konkurisao na Akademiju i na književnost. Bio sam primljen na književnost, ali sam ipak odlučio da će to biti Akademija. Možda bih bio pisac. Već dvije godine imam i vlastitu produkciju, planiram raditi neovisno o institucijama. Mnogo je lakše, otvorenije, kada ne ovisite od budžeta, već prosto gurate svoje poslove, glumu na tržište. Ako valja, ljudi će gledati; ako ne valja, onda neće. To je najokrutniji put, ali mislim da tako rade i Amerikanci. Evropa je malo zapetljala stvari s budžetima za kulturu”.

Šta smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?

“Porodicu. Pored svih nemira koje sobom nosi ovaj posao, uspio sam sačuvati porodicu na okupu, ali i uz njihovo veliko razumijevanje mog posla. Nije to lako. Ključ je da se ispoštuju razlike, da se odustane od potrebe za dominiranjem u odnosima. Razlike treba prihvatiti i ne treba upinjati da se one mijenjaju. Karakter je nepromjenjiv, kako kažu: vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ako ih ne možete zavoljeti, ako vam smetaju, onda ih zaobiđite. Sigurno da i ja s nekim svojim glupostima smetam svojima u porodici, ali pazimo da to ne izazove bol, ujede koji bi bili do te mjere destruktivni da rasture porodicu”.


Izvor: CDM