Pedeset godina od izlaska romana „Sto godina samoće“


Pedeset godina od izlaska romana „Sto godina samoće“

Godine 1967, izdavačka kuća „Sudamericana Press” objavila je “Sto godina samoće“, roman malo poznatog kolumbijskog pisca, Gabriela Garsije Markesa. Ni autor ni izdavač nisu očekivali previše od knjige.

Godine 1965. urednik „Sudamericana Press" bio je u potrazi za novim delima. Tražeći originalna književna dela izdavačka kuća je pozvala i Gabrijela Garsiju Markesa pitajući ga da li piše nešto novo? Pisac je sa oduševljenjem odgovorio da radi na veoma kompleksnom romanu pod nazivom „Sto godina samoće" u kome se bavi svojim najvećim fantazijama.

Dva i po meseca pre nego što će roman biti objavljen Markes je bio u predinfarktnom stanju. Iz pisma koje piše prijatelju saznaje se da je kriza bila izazvana strahom od toga kako će proći roman koji piše. „Veoma se plašim", piše Markes prijatelju. Njegova prethodna četiri objavljena dela bila su prodata u manje od 2500 kopija ukupno.

Najbolje što je mogao očekivati je da novi roman doživi sudbinu knjiga koje su objavljivane šezdesetih godina kao deo tzv. novog latinoameričkog romana. To je značilo da se roman proda u 8 hiljada kopija u regionu od 250 miliona ljudi.

Neočekivani uspeh

Takav put su tada već bili prešli autori poput Ljose, Kortasara, Fuentesa. „Sto godina samoće" je međutim, doživeo uspeh na više frontova: Preveden je na 44 jezika i postao je najproveđenije književno delo sa španskog jezika nakon „Don Kihota" i uvršten je među dela koja su imala najveći uticaj na razvoj književnosti u prethodne tri decenije.

„Sto godina samoće" je objavljen, zapravo, u trenutku kada je latinoamerički roman dostigao svoj vrhunac popularnosti u svetu. 1961. gotovo slepi Horhe Luis Borhes obišao je svet kao književna zvezda. Njegovim stopama krenuli su i Hoze Donoso, Kortasar, Vargas Ljosa i Fuentes.

Svetski trijumf je došao sa Nobelovom nagradom za Migela Angela Asturiasa 1967. „Sto godina samoće" nije mogao biti objavljen u boljoj godini za latinoamerički roman, iako je do tada Markes bio gotovo nepoznat.

Raskid sa starim romanesknim postupkom

U decenijama pre nego što je dostigao svoj vrhunac, novi latinoamerički roman se razvijao paralelno uz tzv. „indigenizmo" romane - koji su se bavili sudbinama starosedelačkog stanovništva. Godine 1967, književni svet je bio spreman za „Sto godina samoće".

U to vreme su se vodeći latinoamerički pisci bili zasitili temama o starosedeocima. Mlada generacija pisaca u Španiji smatrala je da su soc-realistički romani predvidljivi i da imaju neoriginalni postupak. Nasuprot lokalizmu tema o starosedeocima, kritičari su videli „Sto godina samoće" kao univerzalnu kosmopolitsku priču, „onu koja može preusmeriti moderni roman" .

„Živ roman" magičnog realizma

Nakon prevođenja Markesovog romana na najveće svetske jezike, međunarodni recenzenti su mu odali priznanje. Italijanska spisateljica Natalia Ginzburg napisala je da je „Sto godina samoće" „živ roman", umirujući tadašnje strahove da je forma romana u krizi. Danas kritičari, proučavaoci i čitaoci uglavnom cene ovaj roman kao jedan od najboljih izraza tzv. magičnog realizma.

Do 1967. termin magični realizam nije bio uobičajen, čak ni u naučnim krugovima. Tokom prve decenije od pojave „Sto godina samoće" govorilo se o tome da je roman mešavina fantazije i realizma, realistički roman pun imaginacije, neobičan slučaj mističnog realizma, hiperrealizma, ili kako ga je nazvao kritičar "Le Monda" „fantastičnog simbolizma".

Južno-američka „Knjiga postanja"

Sada je „Sto godina samoće" opšteprihvaćen kao univerzalna romaneskna priča, a na početku je bio doživljen kao priča o Latinskoj Americi. Jedan od kritičara sa Harvarda ga je u Njujork Tajmsu nazvao: „južno-američkom Knjigom postanja".

Iznenađujuće je da je roman kad se pojavio imao i svoje oštre kritičare među izdavačima i uglednim piscima: Engleski pisac Entoni Berdžis tvrdio je da ne može biti poređena sa književnošću Borhesa i Vladimira Nabokova. Jedan od najuticajnijih španskih izdavača Karlos Baral je odbio da objavi roman, tvrdeći da to nije najbolje delo svog vremena.

Uprkos sporadičnim oštrim kritičkim rečima „Sto godina samoće" je nastavio da osvaja nove čitaoce i nove generacije. Pedeset godina kasnije roman je gotovo svuda prihvaćen, ukupno je prodat u preko 45 miliona kopija i dalje se čita širom sveta.

Piše: Valentina Delić

Izvor: RTS